Piše: Jusuf Trbić

            Od kako zna za sebe, Semberija zna i za poplave. Lijepa i plodna ravnica ima iza leđa planinski masiv Majevice, odakle u toku svakog kišnog perioda, voda hita nizbrdo u zagrljaj doline, a ispred sebe dvije velike rijeke, Savu i Drinu, koje često nisu u stanju pokupiti i odvesti dalje svu tu vodu, pa se izlivaju. Tako se na ovom komadu zemljine kore prepliću zemlja i voda, ljepota i muka, radost i tuga, čisto nebo i duboko blato, a sunce, koje se ogleda u zelenoj Drini, potone začas u stravu razjarene bujice koja nosi sve pred sobom.

U hronikama ovoga kraja zabilježene su mnoge  veće i manje poplave, koje su uvijek uzimale svoj danak. A svi se slažu da je najgore bilo u oktobru 1896. godine, kad je došla Drina od brijega do brijega i potopila sve  – sela i gradove, brda i nizine, sve do visokih planinskih kota. Od Višegrada pa do Bijeljine sve je bilo pod vodom, kao da se nebo izlilo. Zabilježio je to i naš nobelovac Ivo Andrić u romanu “Na Drini ćuprija”, kao veliki povodanj, kad je cio Višegrad bio u vodi, a čuveni most Mehmed-Paše Sokolovića nije se uopšte vidio, jer je vodeni talas čitav metar bio iznad najviše tačke kapije na sredini mosta. Stanovništvo Višegrada je pobjeglo na brda, ali je dosta ljudi stradalo. Poplava se, kao more, proširila duž cijele obale Drine, do prvih većih uzvišenja, a u Semberiji su iznad vode bili samo Obrijež, Hase i Jabanuša. Bijeljina je bila u vodi do grla, a u centru grada, na Zelenoj pijaci, visina vode je bila 80 centimetara. Stradali su ljudi, domaće životinje, kuće, magaze, radnje, štale, sve. Teško je i pretpostaviti kolika je šteta bila, ako se zna da se tada zidalo uglavnom čerpićem, nepečenom ciglom, koja se u vodi raspadala. Više od polovine svih kuća u gradu srušeno je ili više nije bilo za upotrebu, a stradalo je i cijelo Novo Selo ( tadašnji Franzjosefsfeld), bujica je zbrisala Zelenu pijacu u centru grada, nestali su mnogi lokali i roba koja je bila u njima, a ukupna šteta jednostavno se nije mogla izračunati.

Pa ipak, čim se voda povukla vratio se i život. Mnogima je to bila pouka da počnu graditi kuće i objekte od cigle, pa su počele nicati ciglane, rasla je njihova proizvodnja, a Novo Selo su Nijemci vrlo ponovo ponovo izgradili, ovaj put od čvrstog materijala, koji je mogao odoljeti svakoj poplavi. Austrougarska vlast je počela razmišljati o trajnijoj zaštiti od poplava. Radovi na uređenju i regulisanju vodotokova počeli su već 1902. godine, a završeni dvije godine kasnije, ali to nije bilo dovoljno. Najveći poduhvat je bio prokopavanje kanala Dašnica kroz grad, što je za ono doba bilo pravo čudo. Kroz Bijeljinu su u tursko doba tekle dvije rječice – Dašnica i Janjica, koje su u kišnim periodima redovno plavile naselje, ali i okolna sela, pa je to bio prioritet nove vlasti. Kanal je ručno iskopan za dvije godine, od 1905. do 1907. godine, u dužini od 24 kilometra, bio je redovno održavan  i njegov doprinos zaštiti od poplava, kad je grad u pitanju,   bio je nemjerljiv. Ipak, u vrijeme njegove gradnje, 1906. godine, Semberiju je zadesila nova, ali nešto manja poplava, koja je nanijela dosta štete. Zabilježeno je da  su 20. aprila te godine rječice Dašnica i Modran posjetile Bijeljinu, a prava rijeka je tekla Vilminom ulicom ( kasnije Titova, danas Karađorđeva). Visina vode u gradu je bila čak 70 centimetara.

Bijeljina je ponovo potopljena 1925. godine, kad su se izlile Drina, Sava, Modran, Janja i svi kanali, pa je grad ponovo bio pod vodom. Uz te tri kataklizme bilo je više poplava manjeg obima, o kojima nije ostalo mnogo pisanih tragova, po čemu se može zaključiti da su te manje poplave bile u ovom kraju toliko uobičajene, da nisu zavrijedile ni da budu zabilježene. Mještani naselja pored Drine, a posebno Janje i Amajlija, navikli su da im svake dvije-tri godine voda dođe u kućnu posjetu. Ali, to nije mnogo bihuzurilo vlast, sve dok poplava nije opet došla do Bijeljine  i pokazala da se mora učiniti mnogo više da bi se ubuduće ublažile posljedice takvih prirodnih nepogoda.

Posljednjeg dana novembra 2010. godine, nakon niza upozorenja građanima, stigla je vijest da su hidroelektrane Bajna Bašta i Zvornik pustile mnogo veću količinu vode nego što je očekivano. Bujica je rasla, a kad je 2. decembra protok vode premašio 4 hiljade kubnih metara, što je bilo znatno više od maksimalnog nivoa, nije više bilo spasa. U Janji je poplavljeno više od 500 kuća, a visina vode je bila preko 50 centimetara. Poplavljena su i sela pored Drine, a sutradan, 3. decembra, voda je počela stizati u Bijeljinu, poplavljen je dio mjesne zajednice Ledinci, kao i sva sela prema sjeveru, više od dvije hiljade kuća. Srećom, kad je bilo najkritičnije, kiša je prestala da pada, pa se nisu izlile rječice i vodotokovi s Majevice, a nekako je saniran nasip na Savi kod Crnjelova, koji je rijeka već bila probila. “Odradio” je svoje i kanal Drina-Dašnica, i u posljednji čas je izbjegnuta katastrofa. Čuli smo tada mnogo obećanja, posebno iz Banje Luke, da će se graditi novi nasip na Savi i na Drini, ali nije učinjeno ništa. I voda se vratila.

U maju 2014. godine nebo se provalilo nad cijelim regionom, a posebno nad Bosnom. Kiša je lila danima, bile su to najobilnije padavine za cijelih 120 godina, od 1892-ge, kad su počela mjerenja u BiH. Za 48 sati, 13. i 14. maja,  palo je više od sto litara po kvadratnom metru, u nekim dijelovima čak i 150 litara, rijeke su nabujale, proradila su klizišta, katastrofa je pogodila hiljade ljudi. U Doboju je vodena bujica za samo šest minuta dostigla visinu od preko šest metara, pod vodom su se našli svi gradovi i sela pored rijeka, u Semberiji je poplavljeno više od 6.500 kuća i 54 hiljade hektara zasijanh njiva. Voda je stigla u Bijeljinu sa svih strana, ulicama su tekle bujice, a glavni gradski trg ličio je na veliko jezero. Nestalo je struje, panika je zavladala, bila je to najveća poplava u više od sto godina. Šteta u cijeloj BiH procijenjena je na više milijardi maraka, pa je ubrzo organizovana donatorska konferencija u Briselu, za pomoć poplavljenima u Srbiji, Bosni i dijelovima Hrvatske. Postalo je jasno da se ne smije više dugo čekati da bi se nešto ozbiljnije učinilo. Bijeljina je dobila kredit Svjetske banke za gradnju nasipa na Drini u dužini od 34 kilometra, i ti radovi treba da počnu u proljeće 2017. godine, a istovremeno će se graditi i nasip na rječici Janji, za koji je najveću pomoć donirala Turska.

Ta velika poplava nakratko je ujedinila ljude u cijelom regionu, kako to politika nikad nije uspjela. U Bijeljinu je prva pomoć stigla iz Tuzle, Hrvatska je poslala pomoć Srbiji, a Srbija Bosni, počeli su stizati kamioni iz svih bivših jugoslovenskih republika, Šamcu je prvi u nevolji pritekao Gradačac, a Prijedoru Bihać, dobrovoljci iz Turske pružili su veliku pomoć ljudima u dobojskoj regiji i Semberiji, štampa je zabilježila da su poplavljenima nesebično pomogli crnci iz azilantskog centra  kod Obrenovca, zbog kojih su, prije toga, protestovali građani tog srbijanskog grada, a Kinez je besplatno dijelio čizme, dok su ih drugi trgovci u Srbiji prodavali. Islamska zajednica Bijeljine prva je pritekla u pomoć najugroženijim srpskim selima u Semberiji, svi su skočili da učine koliko mogu. Pomagali su jedni drugima, bez obzira na to ko je ko, sve dok se vlast nije umiješala, pa ih ponovo razdvojila. Posebno se u tome, po običaju, istakao Milorad Dodik, koji je naredio da RS ima svoj zaseban dan žalosti,  da pare prima na svoj poseban račun, da se i zajednička nesreća razdvoji na “našu” i “njihovu”. Pokazalo se i da nova, “demokratska” vlast ništa ne čini za građane, dok je neko ne natjera, i da je daleko iza svojih istorijskih prethodnika. Jer, svojevremeno je Austro-Ugarska izgradila kanale i nasipe, Titova Jugoslavija je sve to proširila i uredila, tako da je tadašnji sistem navodnjavanja i odvodnje bio jedan od najsavremenijih u svijetu. Nova vlast, očigledno, ozbiljno se bavila jedino sama sobom. Rezultati su očigledni, i to ne samo kod poplava.

A nakon svega, nama ostaje da se nadamo da će i ti planirani nasipi biti sagrađeni i da će nas nebo i rijeke dotle poštedjeti. Ako i ne bude tako, nikom ništa. Navikli smo, otrpjećemo još koji put.

Komentari