Organizator(i) etničkog čišćenja semberskih Bošnjaka nikada nisu izvedeni pred lice pravde
Arkanova desna ruka Vojkan Đurković dvije decenije troši opljačkani novac protjeranih Bijeljinaca i Janjarca
Piše: Edin Skokić
Vreli septembar 1994. godine ostat će upamćen u historiji bijeljinskih i janjarskih Bošnjaka kao posljednji čin monstruoznog plana protjerivanja nesrpskog stanovništva iz semberskih krajeva. Tih dana prema Tuzli su deportirane najveće grupe nevinih civila koji su iza sebe ostavili bogata imanja i vjekovna ognjišta.
Nekadašnji kapiten
Otkako su pripadnici paravojnih jedinica Arkanovih “Tigrova”, “Belih orlova” i tada još regularnih snaga JNA u aprilu 1992. godine okupirali Bijeljinu, iz tog grada i prigradske mjesne zajednice Janje, nekada najveće varošice Titove Jugoslavije, protjerano je do kraja 1995. oko 35.000 Bošnjaka.
U bijeljinskim i janjarskim krugovima pakla Bošnjaci su najprije otjerani sa svojih radnih mjesta, a kako je vrijeme prolazilo, u “gluho doba” su odvođeni iz svojih kuća na prve linije ratišta, gdje su kopali rovove ili bili živi štit.
Dvije decenije nakon etničkog čišćenja Bijeljine i Janje još niko nije odgovarao za progon, ubistva, pljačke, prisilna zatvaranja… Štaviše, glavni protagonista etničkog čišćenja semberskih krajeva Vojislav Vojkan Đurković, za kojeg se smatralo da je tokom agresije na BiH bio desna ruka ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, uživa u blagodatima slobode, trošeći svih ovih postratnih godina novac koji je oteo od bijeljinskih i janjarskih Bošnjaka.
– Uhapsili su ga, ako se ne varam, 2005. godine i pustili bez ikakvog obrazloženja. Srećemo ga svakodnevno na ulicama Bijeljine kako slobodno šeta, iako je unesrećio na hiljade porodica. Jedno vrijeme je držao diskoteku u Bijeljini, a čuli smo kako ima stanove u Beogradu i Novom Sadu – kaže Jusuf Trbić, predsjednik BKZ „Preporod“ iz Bijeljine, novinar i književnik.
Vojkan Đurković rođen je 1958. godine u Velinom Selu kod Bijeljine, amaterski se bavio fudbalom u jednom lokalnom timu i ničim nije nagovještavao da će postati najpoznatiji “etnički čistač” sjeveroistočnog dijela BiH. Pogotovo zbog činjenice što je u FK Gvozdevići bio jedini Srbin u ekipi koga su Bošnjaci “nagradili” kapitenskom trakom.
Taktika zastrašivanja
Đurković je u periodu od 1992. do 1995. godine u Bijeljini i Janji najprije “specijalizirao” taktiku zastrašivanja nesrpskog stanovništva. Njegovi sljedbenici, naoružani do zuba, upadali su u bošnjačke kuće, gdje su nedužne civile maltretirali, ponižavali, tukli i pljačkali.
Bezbrojna su svjedočanstva žrtava Đurkovićevog terora, ali, uprkos tome, Okružno tužilaštvo u Bijeljini nije našlo za shodno da pokrene bilo kakvu istragu. Ništa na tom polju nije učinilo ni Tužilaštvo BiH.
Đurković je u Bijeljini, kasnije i u Janji, imao svoje “urede” u koje su dolazile porodice s ranije sačinjenog spiska za deportaciju. Prethodno je Đurković, analizirajući imovinsko stanje porodica, određivao tarifu koja mu se mora uplatiti kako bi ih “bezbjedno” prebacio na teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Te porodice morale su potpisati izjave kako dobrovoljno napuštaju svoje kuće i imanja, odnosno da imovinu poklanjaju RS.
Nakon uplaćenih novaca i potpisanih izjava, Đurković i njegovi sljedbenici su bijeljinske i janjarske Bošnjake trpali u kamione, ponižavali, pljačkali, mučili te ih odvozili u smjeru Brčkog ili rejona Banj brda na planini Majevici.
Muškarci, vojni obveznici, već po izlasku iz Bijeljine bivali su razdvojeni od svojih porodica te deportirani u logor Batkovići.
– Tih dana oko 700 mještana Janje završilo je u Batkoviću bez obzira na činjenicu što su Vojkanu Đurkoviću dali određene novčane iznose da ih ne odvaja od njihovih porodica. Nažalost, 22 logoraša su poginula na prvim linijama ratišta, gdje su odvođeni na kopanje rovova ili su bili živi štit. Veliki broj logoraša, odnosno njihove porodice, ponovo su plaćali Đurkoviću i njegovim ljudima, prosječno oko 5.000 tadašnjih njemačkih maraka, kako bi ih pustili iz logora Batković. Oni su kasnije, preko Srbije i Mađarske, stizali do zemalja zapadne Evrope – kaže Mehmed Đezić, predsjednik Udruženja logoraša Bijeljine i Janje.
Odobrenje Krajišnika
Oko stotinjak logoraša, koji su bili slabijeg imovinskog stanja, kraj rata, odnosno potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, dočekali su na Poljoprivrednom dobru u Novom Selu, odakle su pušteni na slobodu.
Đurković je, navode preživjeli svjedoci, u danima pakla imao svoje privatne logore u Loparama i rejonu Majevice. Jusuf Trbić navodi kako je Vojkana Đurkovića na krvavu bijeljinsku pozornicu izveo Željko Ražnatović Arkan te da je bio desna ruka Ljubiše Savića Mauzera. Obojica “srpskih heroja” likvidirana su pod još nerazjašnjenim okolnostima.
– Ovlaštenje za etničko čišćenje Bijeljine i Janje Đurković je dobio od osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika, što je zadokumentirano i u Haškom tribunalu – navodi Trbić.
Dvije decenije nakon protjerivanja 35.000 Bošnjaka Bijeljine i Janje, nevine žrtve se još nadaju da će pravda jednog dana biti zadovoljena. Pravosudne instance mogu ignorirati neoborive činjenice o počinjenom ratnom zločinu, ali preživjele žrtve nikada neće moći zaboraviti i oprostiti poniženja, prolivene suze, užas, strah i bol svih mjeseci provedenih u bijeljinskim i janjarskim krugovima pakla u kojima je glavnu riječ, među mnogobrojnim zločincima, vodio i Vojkan Đurković.
Četvorka optužena za logor Batković
Za zločine počinjene u logoru Batković Okružno tužilaštvo u Bijeljini tereti Đoku Pajića, Petra Dimitrovića, Đorđa Krstića i Ljubomira Mišića. Kako se navodi u optužnici, njih četvorica su tokom 1992. i 1993. u Batkoviću tukli i maltretirali zarobljenike, među kojima je bilo civila, ranjenika i ratnih zarobljenika. Iz optužnice je evidentno kako se ne tretira period 1994. i 1995. godine, kada su u logor Batković dovođeni Bošnjaci Bijeljine i Janje, ali i Bošnjaci iz zaštićene zone UN-a Srebrenice nakon njenog pada 11. jula 1995.
Odluka vlasti s Pala
U publikaciji Fonda za humanitarno pravo iz Beograda “Pod lupom”, koja je objavljena 1997. godine, zapisano je:
– Samo tokom avgusta 1993. godine u organizaciji Vojkana Đurkovića iz Bijeljine je protjerano četiri ili pet grupa muslimana, odnosno 250 do 300 ljudi. Protjerivanja su počela kada je Vojkan Đurković, odlukom vlasti s Pala, postavljen na mjesto predsjednika Komisije za razmjenu civila i ratnih zarobljenika za regiju Semberije.
Vojkan i Ceca u zajedničkom biznisu?!
Beogradski dnevnik “Blic” u izdanju od 28. oktobra 2011. godine na 16. strani donio je storiju o zajedničkom biznisu Vojkana Đurkovića, Arkanovog majora, i folk pjevačice Svetlane Ražnatović Cece, Arkanove udovice.
– Pjevačica i Đurković su decenijama u dobrim poslovnim odnosima, a to dokazuje i činjenica da je svakog mjeseca dobivala novac od iznajmljivanja nekretnina u Bijeljini, koje je Đurković poslije ubistva Željka Ražnatovića Arkana preveo na ime Svetlane Ražnatović – pisao je “Blic”.
Ceca je, navodno, od Vojkana pozajmila 116.000 eura, a kako ih nije vratila, prva etaža njene beogradske vile trebala je ići na aukciju.
Ipak, Vrhovni kasacioni sud u Beogradu donio je presudu u korist Svetlane Ražnatović, a Vojkan Đurković je za “Kurir” 21. januara 2012. godine izjavio kako će tužiti Srbiju Međunarodnom sudu pravde u Strazburu, jer ga je Ceca prevarila.
Ceca je, navodno, od Vojkana pozajmila 116.000 eura, a kako ih nije vratila, prva etaža njene beogradske vile trebala je ići na aukciju: Đurković tvrdio da je prevaren od Arkanove udovice
I na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haškom tribunalu spominjano je ime Vojkana Đurkovića. Navedeno je kako je Vojkan bio blizak čovjek Željka Ražnatovića te da je od njega dobio čin majora Srpske dobrovoljačke garde.
Vojkan Đurković je u Bijeljini bio vlasnik diskoteke u blizini Zelene pijace, ali je ona, kako saznajemo, prije tri godine zatvorena. Nije poznato kojim tačno poslovima se bavi danas.
(avaz.ba)
