Piše: Jusuf Trbić

Konačno je dotjeralo cara do duvara. Referendum o 9. januaru pokazao je svu bijedu Dodikove politike i konačno pokrenuo i državne organe i međunarodnu zajednicu da nešto učine. Očekuju se sankcije RS-u i njegovim vodećim ljudima, a prvi na tapetu je laktaški Baja, koji je, udarajući se u junačka prsa, pokrenuo lavinu koja će vrlo brzo odnijeti i njega i njegovu mašineriju mržnje, pohlepe, kriminala i bahatosti. Dan nakon referenduma bilo je jasno : ništa više neće biti kao do sad.

Po pritiskom Amerikanaca pokrenuli su se i evropski krugovi moći, jer više nije bilo vremena za čekanje. Prije dvije godine, uoči opštih izbora,  pitali su me neki stranci, u povjerenju dakako, šta mislim : da li bi bilo kakve pobune ako bi bio uhapšen Milorad Dodik? Nisu rekli : ako bi izgubio izbore, ako bi učinio ovo ili ono, već su govorili o hapšenju. Podsjetio sam ih da su mi to isto pitanje postavili i prije hapšenja Ratka Mladića, i prije nekih drugih važnih poteza, koji su jačali bosansku državu, pa se ništa značajnije nije dogodilo. Ni sad ne bi bilo nikakvih posebnih reakcija, rekao sam im.

Zato se nisam iznenadio kad sam čuo da je Dodik dobio poziv da se, u svojstvu osumnjičenog, javi na saslušanje u Tužilaštvo BiH. Uz ovu, objavljena je i vijest da je pokrenut proces suspenzije i smjene glavnog tužioca Gorana Salihovića, inače kadra SDP-a, koji je, po svemu sudeći, štitio Dodika od krivičnog gonjenja. Ako bi ga zamijenio neko ko zna i želi da se uhvati ukoštac s političkim kriminalom, poput advokata Duška Tomića, politička kriminalna hobotnica u RS-u bila bi vrlo brzo raskrinkana, a i svi ostali bi morali dobro da se pripaze. Time bi bili stvoreni i uslovi za reformu ili donošenje novog Ustava BiH, jer je Dodikov referendum srušio ustavno-pravni sistem države i doveo u pitanje Dejtonski sporazum, koji je već odavno zreo za totalno renoviranje.

Dakle, Milorad Dodik je na korak od hapšenja i otkrivanja i ostalih njegovih malverzacija, od kupovine vile na Dedinju do bogaćenja njega o njemu bliskih ljudi. Važno je to i zbog činjenice da referendum nije bio samo skretanje pažnje sa situacije u RS-u ili predizborni marketing, iako je služio i za to. Referendum je bio dio dugotrajne, brižljivo pripremane strategije razaranja Bosne, i nisu bili u pravu oni koji su na sve odmahivali rukom, govoreći kako to nije važno, jer ne nosi sa sobom nikakve pravne posljedice. Kad bi ovaj referendum ostao bez značajnih reakcija, to bio početak kraja države, jer bi bio otvoren put za seriju drugih sličnih koraka, koji su već planirani. Mnogi su tako odmahivali rukom i na referendum, takozvani plebiscit srpskog naroda iz novembra 1991. godine, čije su posljedice bile tragične. I danas je na djelu stara velikosrpska ideološka mašinerija, koja za sve što učini njihova vlast – imaju opravdanje. Ponovo je upotrijebljena ista naopaka logika koja je, i uoči i u toku rata, a i nakon njega, opravdavala zločince i krivila žrtve. Agresija na Bosnu i Hrvatsku proglašena je odbranom srpskih ognjišta, koja su branili čak i tamo gdje ih nije bilo, Srbi su se branili čak i u Bijeljini, Banjoj Luci, Prijedoru, Višegradu, koje niko nije napadao, branili su se i oni koji su iz Srbije došli da pale i kolju po Bosni i Hrvatskoj, branili su se Mladićevi zločinci koji su davili Sarajevo, branili su se ubijajući žene i djecu, progoneći, silujući, rušeći džamije, sveteći se Turcima u Srebrenici, branili su se otimajući tuđe, pa su svemu tome dali lijepo ime : odbrambeno-otadžbinski rat. A nikad nisu objasnili od koga su se to oni branili i za koju su se otadžbinu borili.

Sad im je kriv Bakir Izetbegović, jer je uputio apelaciju Ustavnom sudu, i to ponavljaju svi, od Vučića i Mladena Ivanića, do seljanki na pijaci. Navodno je ta apleacija ojačala Dodikov položaj, što znači da niko nikad ne treba Dodiku da se zamjeri, da ne bi ojačao njegov položaj! Ispada da  nisu krivi oni koji su ustanovili 9. januar kao praznik i krsnu slavu entiteta, u kojem, po entitetskom ustavu, žive tri ravnopravna naroda i ostali, i to u jednoj sekularnoj državi. Za njih je normalno da jedan narod nametne svoje vjerske praznike svima ostalima, a nije normalno ako neko zbog toga zatraži očitovanje nadležnog suda, kao što se radi u svakoj normalnoj državi, pa neka sud presudi ko je u pravu. Obraćanje sudu je pravo svakog građanina, a kakva će biti presuda, to više ne zavisi od njega. U RS-u su već odavno u pripremi i drugi povodi za referendumski cirkus. U ovom entitetu svoju krsnu slavu ima ne samo RS, već i svaka opština i svaka entitetska ustanova, firma i organizacija, na zastavama i grbovima su crkve i krstovi, a javne ustanove nose nazive poput Bolnice “Sveti apostol Luka” u Doboju ili “Sveti vračevi” u Bijeljini. I čim se Ustavni sud očituje o  bilo čijem zahtjevu da se razmotri ustanovnost svega toga, krenuće lavina istih reakcija : kako u Bosni mrze Srbe i kako tu za Srbe nema mjesta. A zašto Ivanić, Čavić, pa onda i Vučić, ne zatraže da se s tom diskriminatorskom praksom  prekine  i da sve sve dovede u sklad sa Ustavom i zakonima, da se ne čeka Ustavni sud, pa  bi se tako izbjegli kasniji problemi?

Vrhunac licemjerja je veličanje prava na referendum u RS-u, jer je to, kako kažu, demokratsko pravo naroda, a Bošnjaci, Hrvati i drugi koji se ne slažu s tim, mogu se na referendumu izjasniti šta hoće ili šta neće. Entitetski referendum je opravdan čak i kad ruši Ustav države, i kad jedan narod preglasa druga dva ravnopravna naroda. Ali je zato referendum na nivou države nedopustiv, ma o čemu da se radi, jer bi to bilo preglasavanje srpskog naroda. Treba ih samo pitati jesu li za to da se održi državni referendum o državnom zakonu o praznicima, kako bi svi imali mogućnost da se izjasne o tome, pa da se kuknjava čuje do neba.

U RS- u se odavno najavljuju novi referendumi : o Sudu i Tužilaštvu BiH, o ulasku države ( a ne entiteta) u NATO, o odlukama Visokog predstavnika, o vraćanju anetitetskih nadležnosti… Trenutak je da se taj lanac podjela i mržnje definitivno prekine, da se odlučnije krene u izmjene Dejtona i približavanje Evropi, u protivnom će ponovo eksplodirati balkansko bure baruta. A to nikome neće dobra donijeti.

Čini se da je rasplet bliže nego što smo mislili. Dodik silazi s političke scene, sankcije će, nadajmo se, opametiti ostale lidere RS-a, a vladavina zakona počinje u odlučujućem trenutku. Bosna mora brže krenuti ka Evropi, jer druge mogućnosti nema. Ostaje nam da na izborima 2. oktobra održimo svoj referendum za pravdu, za Bosnu, za Evropu, i tome pošaljemo jasnu poruku da zatvaramo vrata mraku i okrećemo se novom danu.

Toliko bar možemo učiniti.

Komentari