Čedomir Jovanović za Klix.ba: Vučić je na ivici kulta ličnosti, a politika u RS-u je odraz politike Beograda

Čedomir Jovanović, lider Liberalno demokratske partije u Srbiji u razgovoru za Klix.ba komentariše da li opozicija u Srbiji na narednim izborima može zbaciti Vučića s vlasti, koliko Beograd pomaže Miloradu Dodiku, da li je premijer Srbije izgradio kult ličnosti i šta nam može donijeti konstantno vraćanje na ratne teme.

Uprkos kontroverznoj politici vladajuće elite u Srbiji, uz paralelno isticanje težnji ka Evropskoj uniji (EU) i nemjerljive ljubavi prema Rusiji, kojoj se ne želi zamjeriti, istočni susjed BiH otvorio je prva pregovaračka poglavlja za pristupanje EU. Karizmatični lider LDP-a Čedomir Jovanović smatra kako je to uspjeh generacije koja je branila evropske vrijednosti u Srbiji, ali ne samo danas, već i mnogo ranije.

Mislim da je otvaranje prvih poglavlja veliki uspjeh generacija koje su branile evropsku ideju u Srbiji, ne samo danas kada je to postala ideja prihvatljiva najvećem dijelu političke scene i društva, nego i onda kada se većina u Srbiji prepustila iracionalnoj, anticivilizacijskoj i štetočinskoj politici svojih ratnih lidera. Naša evropska budućnost danas, bez obzira na komplikovane međunarodne okolnosti, ipak, najviše zavisi od nas samih, od naše spremnosti da uredimo svoje društvo na drugačiji način, da usvojimo sistem vrijednosti koji je od svijeta napravio bolje mesto nego ikad ranije, da sa susjednim zemljama nađemo jezik razumijevanja i saradnje i da se uklopimo u evropski sigurnosni i vanjskopolitički okvir. To su sve zajedno teški i izvodljivi koraci za svakog ko suštinski vjeruje u ideju Srbije u Evropi, ali i lakmus papir za svakog kome je priča o evropskim vrijednostima predizborno foliranje.

Pripreme za nadolazeće izbore u Srbiji opozicija je već započela. Izvjesno je formiranje opozicionog bloka u kojem će, između ostalih, biti stranka Borisa Tadića i LDP. Ipak, Jovanović upozorava da budući savez nikako ne smije postati politička ljuštura, gomila stranaka okupljena zbog cenzusa ili rezultata na izborima.

Danas je potpuno jasno da je Srbiji potrebna politička snaga koja može da artikuliše interese građanske i demokratske Srbije, kao što je jasno i da nijedna od stranaka to ne može uraditi sama. Ono što je za nas još bitnije je da savez koji treba vratiti u politiku najbolji dio Srbije ima smisla samo ako je nastao oko jasnih ideja i vjere u politiku koju smo čuvali i kada je bilo još teže nego danas. Do sada smo uspjeli naći zajednički jezik sa Borisom o svim pitanjima za koja mislimo da će suštinski utjecati na blisku budućnost Srbije. Sigurni smo da ima još stranaka, organizacija i uglednih ljudi koji dijele naše vrijednosti i koji mogu novom savezu dati snagu koja mu je potrebna da bi unormalio političku scenu i utjecao na sudbinu našeg društva. Ono što budući savez nikako ne smije postati, to je prazna politička ljuštura, gomila stranaka okupljena zbog cenzusa ili rezultata na izborima, ideološka papazjanija u koju bi se nakupili i nacionalisti, fašisti, ljudi odgovorni za sve političke stranputice, jer već danas je besmisleno biti opterećen Vučićem u toj mjeri da se ne razmišlja šta će biti poslije Vučića. Njegovo vrijeme će proći, kao što je prošlo svačije, i tada ne smijemo biti u situaciji da o budućnosti Srbije pravimo dogovore sa onima koji svoj smisao vide u sukobima sa svijetom, u ratu sa komšijama i u konstantnom bježanju od zdravog razuma.

Neupitno je da je Aleksandar Vučić trenutno najmoćniji političar, ne samo u Srbiji, već i regionu. Njegov utjecaj na medije je također ogroman. Da li je premijer Srbije na neki način izgradio jednu vrstu kulta ličnosti?

Očigledno da u Vladi i stranci postoji neki odnos prema njemu koji je na ivici kulta ličnosti. Očigledno je da je i kod dijela ljudi koji ga ne vole preopterećenost Vučićem tolika da mu daju neke nadljudske atribute i da zbog njega i sami zaboravljaju šta su i u šta vjeruju. Očigledno je i da postoji pritisak na medije koji je, čak i za Srbiju naviknutu da vlast drži medije na kratkom lancu, neuobičajeno visok. Trudim se da na njega gledam kao što sam i inače gledao na ljude u političkom životu Srbije i da ga mjerim isključivo po onom što su rezultati njegove politike. Nisam imao problem da pozdravim potpisivanje Briselskog sporazuma, ali ni da kažem da će taj potpis biti samo mrtvo slovo na papiru ako Srbija poslije njega nastavi voditi gubitničku politiku saplitanja Kosova i gajiti stare mržnje i sukobe. Nisam imao problem da kažem da treba otići u Srebrenicu i uraditi sve što može da se napravi slijedeći korak u pomirenju s regionom, ali ni da je osporavanje genocida besmisleno i sramotno, da su načinjeni koraci nedovoljni i da su morali da se dese ranije.

Saradnja Srbije s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu oduvijek je bila obavijena kontroverzama. Kako je Srbija reagovala na odluku da se Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću obnovi sudski postupak?

Srbija je saradnju s Hagom uvijek prihvatala kao nešto što mora raditi protiv svoje volje i prihvatala je tek onda kada joj je postajalo preskupo da brani politiku kojoj se tamo sudilo. Ni ovaj put neće biti drugačije. Srbiju moramo promijeniti mi iznutra, nijedan sud i nijedna institucija ne mogu to uraditi u naše ime. Naravno da nisu svi Srbi zločinci, ali to sebi i svakom drugom mogu dokazati tek kad se do kraja odreknu politike koja je uništila njihovu zemlju i sve zemlje do kojih je pružila ruku, kad se odreknu ljudi koji su te zločine sprovodili, kada zatraže oprost za grijehe koji su učinjeni u njihovo ime i kad nauče da oproste drugima. Ta sklonost ljudi da vide samo svoje žrtve i tuđe zločine nije samo srpska osobina. Mislim da joj svaki narod robuje u većoj ili manjoj mjeri, ali mene je uvijek najviše interesovalo šta radi moja zemlja, najviše sam bio ponosan na njene uspjehe i najviše me je sramota njenih zala i gluposti.

Već skoro deset godina od kako je na vlasti u Republici Srpskoj, Milorad Dodik u većoj ili manjoj mjeri ima podršku vladajuće strukture iz Srbije. Jovanović zbog toga smatra da rješenje unutarpolitičkih problema u BiH u velikoj mjeri zavisi od politike Srbije prema BiH.

Politika u Republici Srpskoj uvijek je bila neki refleks politike koja se vodila u Beogradu. U onoj mjeri u kojoj je Srbija spremna da pomogne ili odmogne da Bosna i Hercegovina konačno postane funkcionalna država, u kojoj ljudi žive ne samo jedni pored drugih nego i jedni sa drugima, u toj mjeri će i Dodik ili bilo ko drugi biti dio problema ili dio rješenja. Vakuum u politici Srbije, rastegnutoj između predsjednika i premijera, između Rusije i EU, između želje da se Srbija mijenja nabolje i nagore, je idealna klima za Dodikovo parazitiranje i jačanje. Kad Srbija konačno odluči da zaista želi biti dio civilizovanog svijeta stvorit će se uslovi da se normalizuje situacija u BiH. Sve dok svoj položaj budemo gradili na ideji da u Evropu možemo ući kao ruska kolonija i Srbija i Bosna i Hercegovina će jednako ili više tonuti u blato u koje tonu i danas.

Šta je ključno što bi trebalo promijeniti u odnosima Srbije i BiH? Da li je to samo suočavanje s ratom i etiketama iz 1990-ih, ili nešto drugo?

Ako bih morao pokušati dati kratak odgovor na to mislim da ljudi konačno moraju pokušati da razumiju druge onako kako žele da drugi razumiju njih. Mislim da moraju prestati davati povjerenje političarima koji svoju poziciju grade na strahu i mržnji. Mislim da se moramo osloniti na mnogo stvari koje nas povezuju, umjesto na ono malo što nas razlikuje. Smatram da je konačno vrijeme da pustimo da o našoj budućnosti umjesto najgoreg odlučuje ono najbolje u nama.

 

(klix.ba)

Komentari