Vučićevo pomirenje kao na kamionskoj pijaci

Piše: Andrej Nikolaidis

Aleksandar Vučić ima tešku priču. Pa još na ovu vrućinu.Ko o čemu, Vučić o pomirenju. Evo ga predlaže da se na predstojećoj konferenciji o takozvanom Zapadnom Balkanu, koja će biti održana u Beču, izglasa zajednički dan sjećanja na žrtve sukoba u regiji.

Piše : Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

Uzgred… Takozvani region, otkako je Vučić na vlasti, izgleda kao na silu skrpljena seoska proslava, na kojoj su se okupili rođaci i komšije koji jedni sa drugima ne razgovaraju, ali su se pozivu na dernek morali odazvati, jer dernek organizuje Daidža, bogati “investitor” sa Zapada, koji ima velike planove za naše selo. Daidža je jeftino kupio pola sela, pa sad planira izgraditi i hotel, i klanicu, i šećeranu, i mini-hidrocentralu.

Daidži se ne govori “ne”. Jer Daidža je široke ruke, ali i prijek i osvetoljubiv. Daidžina mora biti zadnja. Ko se tome suprotstavi, leti sa stola, a na njegovo mjesto, da jede i pije do mile volje, ali i sluša Daidžu, dolazi neko drugi, poslušniji.

Daidža ih je sve okupio, svi su se rukovali, izljubili i poizvinjavali, pa je, što se Daidže tiče, stvar završena. Dernek tako traje, ali je atmosfera napeta. Svako malo sa jedne strane stola na drugu lete verbalne žaoke. Prevrne se i pokoja čaša, poneko poskoči, zaprijeti prstom i podigne ton, ali je jedan pogled na pripitog i mrkog Daidžu dovoljan da zaćuti i sjedne.

I dok se za stolom razmjenjuju kiseli osmjesi, ispod stola nogama mlati ko koga stigne. Daidža je noge i kaubojke digao na sto, pa nema opasnosti da neko greškom udari njega. Stoga dolje, gdje se ne vidi, stradaju cjevanice i krcaju zglobovi. Vučić je na sebe preuzeo ulogu onoga koji se najviše šupka Daidži. Ispod stola zaustavi rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, a onda skoči, nazdravi, pa kaže: “Gazda, mogli bi se sad još jednom izgrliti i ispričati jedni drugima. Evo, moja je ruka pružena”. Onda zove muziku k sebi i naruči neku bosansku pjesmu.

Ispod stola dan kada je stvaranjem etnički čiste Hrvatske okočano postojanje etnički čiste Srpske Krajine proglasi Danom žalosti, pa opet nazdravi: “Gazda, mogli bismo jedan dan sjećanja na sve naše žrtve, šta kažeš?” Onda svima zovne po Sacher tortu.

Jasno vam je: ako Daidža prihvati Vučićevu ideju, svi za stolom će lupiti petama i reći: “Sve za Daidžu”. Ma koliko ih ta ideja nervirala, prihvatiće je i eto nama još jednog od strane Daidže sponzorisanog performansa pomirenja.

Kad kupuješ i zdravo i trulo

Vučićeva ideja logičan je nastavak rehabilitacije četnika Draže Mihailovića koju je njegova vlast sprovela. Onako kako je pomirio partizane i četnike, tako bi Vučić sad da pomiri ubijene Konavljane i crnogorske rezerviste koji su poginuli kradući pršute po Konavlima, tenkiste koji su gađali Vukovar i djecu koja su pobijena u bombardovanju Vukovara, Mladićeve junake koji su poginuli raspamećujući Sarajevo i Sarajlije koje su ubijene u redu za vodu.

Ne možemo znati da li bi Vučić, da su, ne daj Bože, vojske Bosne i Hercegovine i Hrvatske onomad zauzele pola Srbije, opkolile Beograd pa ga četiri godine bombardovale, bio tako velikodušan pa predlagao zajednički dan sjećanja na one koji su pali napadajući i one koji su pali braneći Beograd, ali nešto mi govori da ne bi.

Vučićeva ideja pomirenja lukavstvo je prodavca na kamionskoj pijaci, koji daje naveliko i jeftinije, ali moraš kupiti sve: i zdravo i trulo. Na kamionskim pijacama ne samo da se vara na vagi, nego se i kupuje i miri đuture. Što me vraća na moju tezu da su naši fašizmi nastali na pijaci. Nećete mi zamjeriti da sam sebe citiram.

Rođaci iz Kanade su mi naširoko pričali o jadima bosanskih izbjeglica. Te su priče bile pune crnog humora. Prirodno, jer crni humor je ono što trpamo u sve: kao da će stvari biti manje strašne ukoliko im se uspiješ nasmijati. To funkcioniše. Zaista bude manje strašno. Ali to vodi ka tome da sve u tvom životu i životima ljudi oko tebe postane niz bizarnosti. Naši su životi, društva i države, tako, dobri za smijanje, ali nikakvi za življenje.

Jedna od priča iz Kanade za junake je imala bračni par koji je u Sarajevu živio i radio na pijaci na Grbavici. Tu su imali tezgu koja im je, kako se kaže, bila drugi dom. Sreo ih neko od mojih rođaka dva mjeseca nakon njihovog dolaska u Kanadu.

– Kako je, snalazite li se?

– Odlično, idem na kurs engleskog.

– Pa, kako ide?

– Prva liga: još malo ono šud i vud i ja sam spreman za pijacu.

Život je pijaca

Čovjek je, ako mene pitate, sve ispravno shvatio. Znate ono omiljeno pitanje amaterskih filozofa i spisatelja: šta je život? Te život je maskenbal, te život je more, te nije život što i poljem preći, te život je kad si živ, itakodaljeitomeslično.

Kao čovjek amater u svakom poslu, kao čovjek koji se usuđuje pisati samo o stvarima o kojima nemam pojma – čemu, držim, dugujem i ono malo uspjeha u karijeri – dozvoliću sebi da dam doprinos žalosnoj potrazi za rječju koja bi prigodno opisala život, koji je sam po sebi toliko tupav da evo milenijima uspješno izmiče i umu i jeziku.

Život je, hoću reći, pijaca. To je bosanski izbjeglica u Kanadi ukapirao. Još malo ono šud i vud i ja sam spreman za život ovdje – eto šta je taj čovjek zapravo rekao.

Čak i ako život nije pijaca – u šta ćete me lako ubijediti, jer razumijem da život isto tako može biti i tariguz, perla, ajvar ili pusta zemlja – ja uticaj pijace na naše živote ne bih potcjenjivao.

Zašto? Zato što se istorija bivše Jugoslavije od 1989. naovamo ne može shvatiti ako se pravilno ne razumije pijaca.

Uvijek sam se pitao zašto su u Ulcinju kafane iz kojih imaš pogled na more svako jutro prazne? Zašto ljudi ne žele popiti prvu jutarnju kafu zagledani u pučinu, talase, igru svjetlosti na horizontu… dopunite ovaj kič-niz.

Trebalo mi je neoprostivo dugo da razumijem da su kafane uz more prazne jer ljudi ovdje bježe od mora, kao što i čitav grad bježi od mora. Pod prijetnjom strijeljanja oni, ovdašnji ljudi, ne bi kafu popili na obali mora. Ne!

Umjesto toga, tiskaju se u kafićima preko puta pijace, gdje satima ispijaju kafe i puše, zureći pritom u pijačne nakupce i njihove gajbe pune kancerogenog povrća prošvercovanog iz Albanije.

Strah od širine

U takvom se okruženju razvio naš fašizam. Ne u minhenskim pivnicama, nego u okolopijačnim ćumezima; ne među bijesnim, nezaposlenim radnicima, nego među dokonim neradnicima; ne kao ideologija krvi, tla i rase, nego kao ideologija pijačne tezge. Razvio se naš fašizam, dakako, dockan, kada je pijaca ideologija već bila zatvorena, kupljen je iz druge ruke, u pola cijene, pljesnjiv i gnjecav.

Oni, ovdašnji ljudi, mogu podnijeti samo skučen prostor. More je za njih nesnošljivo, pogled na pučinu i otvoren prostor ih plaši, na horizontu oni vide samo prijetnju, pred kojom bježe natrag u krtičje rupe u kojima provode živote.

Tu nema pomoći. Ponekad u grad stignu školske ekskurzije. Djecu iz unutrašnjosti dovedu da vide more. I šta se desi? Djeca izađu iz autobusa, ugledaju more, u najvećem strahu vrisnu i bezglavo otrče uzbrdo, put pijace.

Naš fašizam je, dakle, nastao na pijaci, naš kapitalizam je mješavina ustava i krađe na vagi, naša demokratija je mesara koja prodaje tripice izbjeljene u varikini, naša tranzicija bila je pljačka na kamionskoj pijaci, naše akademije su tržnice antikvitetima, a univerziteti buvlje pijace, sve za euro, u našim parlamentima sjede nakupci, koji nam demokratiju prodaju iz tek ponekad druge, a po pravilu treće i četvrte ruke, strane diplomate u našim zemljama ponašaju se kao bijelci na orijentalnoj pijaci, sada ćemo se i miriti onako kako se ljudi mire na pijaci.

Sve u svemu, još malo ono šud i vud, i Daidža bi mogao procijeniti da smo svi, đuture, sa svim našim mrtvima i nerođenima, spremni za Evropsku uniju.

 

(kliker.info)

Komentari