Piše: Amer Tikveša

Pitanje je ima li sad u Mostaru i, generalno, u Bosni i Hercegovini više fašizma nego što ga je bilo prije Thompsonovog koncerta.

Koncert potpore hrvatskim uznicima u Haagu održan je sinoć u Mostaru. Fašizam! – osude su pljuštale sa svih strana otkad je koncert najavljen. Prije svega zato što je u koncertu učestvovao Marko Perković Thompson, poznat po svojim fašistoidnim istupima – od ustaških pozdrava sa scene, do takve scenografije i tekstova pjesama s takvim porukama. Njemu su zbog toga u brojnim gradovima bili zabranjeni nastupi.

No, unatoč protivljenjima, koncert je održan. Pitanje je ima li sad u Mostaru i, generalno, u Bosni i Hercegovini više fašizma nego što ga je bilo prije koncerta? Ne. On se samo pokazao u svojoj veličini na jednom mjestu, drugim danima postoji razasut u svakodnevicama ljudi. Drugo pitanje je da li bi ga bilo manje da koncert nije održan? Ne. A evo i zašto. Thompson je hrvatska pop kulturna činjenica, političkim radom proizvedena u hrvatski mainstream, pogotovo u Bosni i Hercegovini. On je i identitarna činjenica jer, kroz pop kulturu, služi modifikaciji hrvatskog nacionalnog identiteta. On je od onih zbog kojih se moguće susresti s ljudima koji se izjašnjavaju kao Hrvati, ali s ogradom: “Ja sam Hrvat, ali, znate, nemam veze s ustašama”; ili: “ne podržavam zločine”; ili: “ne glasam za HDZ”.

Thompsonov značaj, ograničimo li se na hrvatsku muzičku, pop kulturnu ili generalno kulturnu scenu nije mal. On je u tom svijetu, muzičkom pogotovo, gotovo jedini kojem je dat potpuni legitimitet da predstavlja hrvatsku stranu iz rata. Uz njega, takvu snagu da ispuni mostarski stadion zahvaljujući širenju etnopatriotskih emocija, možda još jedino ima Miroslav Škoro, koji se dobrano, ali ne do kraja, udaljio iz voda tog muzičkog izričaja.

Laž organizatora

Ostali izvođači na sinošnjem koncertu su marginalni, takoreći skupljači honorara, koji bez Thompsona ni trećinu prisutnih ne bi privukli. Tek biti s Thompsonom znači biti na jednoj zaraćenoj strani, s ostalima znači biti na koncertu. Koncert je mogao imati iste namjere, ali njih bi bilo nemoguće pripisati prisutnoj publici, to bi bile namjere organizatora. Na sinošnjem koncertu pod Bijelom brijegom niko kao svoje glavne hitove nema etnopatriotske budnice, pogotovo ne takve koje počinju sa: “Za dom, spremni!” Osim, naravno, Thompsona. I stoga, laž je organizatora da oni ne žele tenzije i da žele širiti ljubav i zalagati se za mir.

A šta je namjera organizatora, s Thompsonom ili bez njega? Prije svih Hrvatskog narodnog sabora, kao političkog tijela, novinarskim diskursom rečeno, urednika hrvatskog nacionalnog identiteta. “Potpora uznicima” – da, ali kakva? Ne ona koja bi trebala poslužiti dokazivanju nevinosti prvostupanjski osuđenih čelnika Herceg-Bosne u Hagu. Ovo je potpora vjeri u nevinost. Velike su razlike između ta dva pojma. Vjera ne traži dokaze, ona je bezuslovna. A stvaraju je u održavaju, između ostalog, ekspresivnim jezičkim slikama koje imaju za cilj povećanje empatije.

Govori o tome i pojam “uznici”. Uznik dolazi od “uze”, što znači okove, i predstavlja nekog ko je u njih “bačen”, što je slika koja izaziva empatiju, a onoga ko zatvara nužno predstavlja kao mučitelja. Dakle, Haški sud je dželatski, a komfor njihovih zatvorskih jedinica u toj slici pretvoren je u srednjevjekovne, vlažne tamnice u podrumskim prostorijama sivih, kamenih tvrđava. Uznici su zatvorenici svih totalitarizama. Pogotovo se taj pojam u hrvatskom novogovoru odnosi na političke zatvorenike iz vremena komunizma. Haške optuženike se tako smatra političkim zatvorenicima, a Haški sud se proglašava političkim sudom. Stvara se slika međunarodne zavjere protiv Hrvata.

Učvrstiti vjeru u nevinost

Interesantan je i džingl za najavu koncerta, u kojem se, između ostalih, koriste i stihovi: “Sude mi što svoje volim, volim najviše…” Dakle, prema tim stihovima, šestorka iz Haga tamo je zbog ljubavi prema Hrvatima. To konotira ključni kršćanski mit. Isus je uznik koji se žrtvovao zbog ljubavi prema ljudima. Svojim raspećem iskupio je grijehe ljudi. Lažnim uznicima time se priskrbljuje simbolika njegove žrtve. I oni su tako iskupili Hrvate od “grijeha”, ali grijeha zajedničkog života s drugima. Svi drugi su očišćeni s “njihovog” teritorija. Očistili su ih uznici iz Haga. Thompson u toj priči dođe kao njihov apostol.

Dakle, namjera organizatora je bila stvoriti ili učvrstiti vjeru u nevinost optuženih bez obzira na ishod drugostupanjske presude. Tim se jače homogenizira nacija, ali i dugoročno osigurava etnički čist teritorij. Time se osigurava i vlast organizatora koncerta na tom teritoriju i sve privilegije koje ona donosi. I, nimalo beznačajno, otvara prostor drugim nacionalizmima da urade isto pod izlikom zaštite od hrvatskog.

Hrvatska nacionalna politika u Bosni i Hercegovini, ona koja je dominantna i na vlasti, politika HNS-a i HDZ-a, ono je što je društveno opasno, a trenutno moć da nju humanizira ima samo međunarodna zajednica. I trebala bi to uraditi, pogotovo sad kad je ta politika želi pretvoriti u neprijatelje Hrvata. Paradoksalno, tu se krije i jedina utješna stvar, a to je da hrvatska nacionalna politika stvara sebi jako moćnog neprijatelja.

 

(Izvor: Al Jazeera)

Komentari