Piše: Emir Imamović

 

Sloboda govora i sankcije za verbalni delikt neodvojivi su dijelovi civilizacijskog i demokratskog sazrijevanja, samo što provođenje drugog može biti nezloupotrijebljeno jedino od onih što znaju cijeniti prvo ali i prepoznaju kada prelazi u svoju suprotnost. Provjereno u Njemačkoj.

Takav je kraj mogao vrijediti cijele karijere.Josip Joe Šimunić, rođeni Australac bosanskih, fojničkih korijena, trebao je jednu od posljednjih utakmica za fudbalsku selekciju Hrvatske odigrati naredne godine na otvaranju Svjetskog prvenstva i to na samom početku, protiv Brazila.Umjesto da sav svijet vidi i njega, Šimunić će sa ostatkom svijeta, s kauča i na televiziji, gledati nogomet kojeg bi igrao da nije napravio ono što je, kako je kazao, želio oduvijek. A to što je želio prvorazredni je kretenizam. Nakon druge utakmice baraža i hrvatskog plasmana na SP, Šimunić je uzeo mikrofon pa povikao: „Za dom!“. „Spremni“, odgovorili su preostali navijači na stadionu, njih nekoliko desetina hiljada. „Za dom!!“, viknuo još jednom, pa drugi, treći puta Joe i svaki puta mu je glasno odzdravljeno.

Međunarodna fudbalska federacija, FIFA, otezala je sa objavom odluke o kazni za Šimunića, da bi, na kraju, saopćili kako on više nikada neće igrati za Hrvatsku: zabranjen mu je nastup u narednih deset utakmica, dakle sve i jednoj koju će ta selekcija odigrati u Brazilu, plus većini kvalifikacijskih za naredni Euro. Šimunić je, naime, na pragu pune trideset i šeste godine života, što je u nogometu kao šezdeset i pet u stvarnosti i na poslu od osam do četiri.

 

Sada je baš za dom spreman

Inače, Joe se prvo malo kurčio – „Tko će me kazniti?“, pitao je novinare koji su ga upozorili na sankcije – pa izvinjavao, opravdavao i kukao, jer, kao, nije on nikoga pozdravljao ustaškim pozdravom, već samo pokazivao domoljublje. Sada je baš za dom spreman: ima, sigurno, sve za praćenje utakmica iz istog – kauč, TV, frižider za pive, zdjelu za kiki riki i pepeljaru za goste.

Josipa Šimunića prvi je Hrvatskom olimpijskom odboru prijavio Željko Jovanović, ministar obrazovanja u vladi Zorana Milanovića, dok je Hrvatski nogometni savez, kako je primijetio portal Index, domobranski čekao očitovanje jačeg. „Podnosim prijavu Etičkom odboru HOO jer smatram da je događajima za i nakon utakmice Hrvatska – Island, u kojima je uz navijače sudjelovao i nogometaš Josip Šimunić, povrijeđeno dostojanstvo pojedinca, da je došlo do diskriminacije na osnovi rase, spola, etike, vjere, filozofskog i političkog mišljenja…“, napisao je Jovanović u prijavi.

Mija Martina Barbarić, nekadašnja predstavnica BiH na Eurosongu, danas glasnogovornica u Ministarstvu turizma Federacije, nije gubila vrijeme, pa je u, barem tako kaže, prvom slobodnom trenutku, na svom Facebook profilu poručila: „Za dom spremni!!!! Evo Jovanoviću kazni i mene ako smiješ!!!!“. I ova je nesretnica, baš kao i Crazy Joe – kako su ga zvali dok je igrao euro ligama – objašnjavala da ustaški pozdrav ustvari nije ustaški pozdrav, već usklik ljubavi prema domovini. Ime domovine nije navela. Valjda misli kako se podrazumijeva da je riječ o NDH-a.

Kakva god bila, a nije ni nalik onome što bi trebala biti, Međunarodna fudbalska federacija ipak ima jasan i jedini mogući stav o rasizmu i fašizmu. Njihovo zagovaranje ili veličanje se kažnjava oštro i bez razumijevanja za rupe u općem obrazovanju kod onih što su se umjesto knjigama posvetili lopti. Nije to, naravno, zasluga nogometaša: nisu, naime, fudbaleri senzibilizirali svoju Federaciju, već čelnici Federacije senzibiliziraju njih. Zato je kazna Šimuniću pravedna onoliko koliko bi bio licemjeran pokušaj, recimo, HNS-a da sankcionira hrvatskog reprezentativca i pri tome ne ide protiv sebe: predsjednik te institucije, Davor Šuker, ponosni je vlasnik fotografije sebe i groba Ante Pavelića!

Mijom Martinom se, naravno, FIFA neće baviti – nije joj u zoni odgovornosti. Nju bi trebao kazniti poslodavac – Vlada Federacije, nadležna služba, ministrica Branka Đurić…ko god, svejedno je, jer je jednako licemjerno. U Bosni i Hercegovini fašizam spada u zonu slobodnog građanskog organiziranja i političkog djelovanja, pa je tako i njegovo propagiranje sastavni dio slobode (javnog) govora. Kod nas se, naime, škole zovu po oficirima SS-a, ulice po pripadnicima kvislinških jedinica, parlamentarna je stranka i ona što je štampala kalendare sa pozdravom „Za dom spremni“, Ravnogorski četnički pokret je nevladina organizacija, na javnoj televiziji se u superlativima govorilo o generalu iz prošlog rata čiji nadgrobni spomenik u obliku klempavog, dvadeset i sedmog slova abecede, za negiranje genocida u prošlom ili holokausta u pretprošlom ratu niko nije kažnjen… Zapravo, Mija Martina Barbarić je glasnogovornica kontinuiranog umanjivanja vrijednosti antifašizma u BiH u istoj mjeri u kojoj je Šimunić proizvod u Hrvatskoj društveno prihvatljivog oblika revizije prošlosti.

 

Zločin učinjen riječima

Među braniteljima ovo dvoje nesretnika ne manjka onih što se zgražaju nad ustašenjem, ali ističu kako se, kao, problem ne može rješavati parcijalno, već općim zakonom o zabrani upotrebe simbola totalitarnih režima. Između ostalog i zato je dobro što se ni kod nas niti u Hrvatskoj niko ozbiljno ne bavi ispadima poput opisanih. FIFA je, naime, uvela sankcije za verbalni delikt – zločin učinjen riječima – kaonajbolji osigurač od zloupotrebe slobode govora, ali tek nakon jasnog definiranja granice koja određuje gdje prestaje sloboda, a počinje slobodno zagovaranje njene suprotnosti, te odvaja civilizacijske od necivilizacijskih vrijednosti: antifašizam od fašizma, jednakost od rasizma. Drugačije rečeno, sve dok među onima koji donose odluke ne postoji jasan i jedinstven stav o antifašizmu, postoji mogućnost da ono zamijeni mjesto sa fašizmom ili da sa njim bude izjednačno na svaki način.

Kada, dakle, kod nas i u bližoj okolini, Hrvatskoj i Srbiji (za koju je igrao, recimo, Milan Gurović sa tetovažom Draže Mihailovića na ruci) društvena i politička elita prestanu biti i oni što sintagmu smrt fašizmu doživljavaju kao prijetnju, nestat će i pitanje o tome treba li i kako kazniti Miju Martinu ili je li Šimunić mislio na nešto drugo, a ne na Jasenovac i Gradišku Staru. Ostat će tek ono o visini sankcija i prostor za polemiku koliko niske ne smiju biti. Baš kao u Njemačkoj gdje se, recimo, za negiranje holokausta ide u zatvor, a raspravlja o tome je li pet godina robije malo ili taman.

Radiosarajevo.ba

Komentari