Piše: Jusuf Trbić
Sakupljajući građu za knjigu “ Čuvari vremena” saznao sam mnogo o prošlosti mog kraja, između ostalog i to da su se, u neka stara vremena, gradski ljudi, pogotovo oni u vlasti, takmičili ko će više izgraditi i ostaviti u naslijeđe svom gradu. Dosta toga može se naći na stranicama moje dvotomne knjige, sa ukupno 850 stranica. Na moju žalost, ja pamtim vrijeme kad su nestali ti običaji, pa se čak pretvorili u svoju suprotnost. Odavno u Bijeljini niko ne gradi objekte koji će ostati kao ukras grada, naprotiv – došlo je vrijeme rušenja, a ono što se gradi, to je siva, jednolična konfekcijska arhitektura, stambene zgrade bez lika i fizionomije, zbog kojih se čini da je Bijeljina postala tek nedavno. Malo šta još podsjeća na prošlost.
Pa ipak, može se još tu i tamo pronaći poneka zgrada koja je ( za sad) odoljela jurišu novih graditelja. Neke od njih još se mogu prepoznati, druge su postale ruševine, ako već nisu uklonjene. U samom centru grada većina vrijednih zgrada, evidentiranih kao kulturno-istorijsko naslijeđe, predviđena je za rušenje, mada ih je Zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa RS-a označio kao objekte koji moraju biti pod zaštitom. Taj je Zavod registrovao ukupno 32 takva objekta samo u gradskoj zoni Centar. Među njima su najznačajniji : zgrada Muzeja, crkva Svetog Georgija, zgrade Opštine, banke i sadašnjeg Odjeljenja za urbanizam, kao i Popovčeva kuća, koja je danas u sastavu zgrade Opštine ( prema Ulici Meše Selimovića). Tu je i stambeni objekat na broju 18 u istoj ulici, Pošta, stara Gimnazija, Katolička crkva i kuća preko puta Semberskih novina u Atinskoj ulici, zatim kuće u ulici Kneginje Milice ( pored Pošte) na broju 4 ( kuća Ike Alkalaja) i na broju 1, 7, 9, 12, 17 i 36 u istoj ulici. Zaštićene su i kuće u Karađorđevoj ulici na broju 8, 18, 20, 23, 32, 39 i 47, Vanekov mlin, nekadašnja Učiteljska škola i osnovna škola u Račanskoj ulici, Sokolski dom i zgrada u današnjoj Ulici Srpske dobrovoljačke garde na broju 18. Kako je ranije rečeno, manje intervencije, bez ugrožavanja ambijentalne cjeline, dozvoljene su na Muzičkoj školi, kućama u Karađorđevoj, i nekim objektima na uglu ulica Jovana Dučića i Žrtava fašističkog terora, a tu spadaju i kuće na glavnom gradskom trgu, između Robne kuće i Biblioteke, čije je rušenje predviđeno novim regulacionim planom. U Ulici kneza Miloša zaštićene su kuće na broju 7,9 i 32, stambeni objekti uz Sokolski dom, kuća u Ulici srpske vojske broj 22, stambeni objekti na uglu ulica Jovana Dučića i Žrtava fašističkog terora, kao i zgrade u Ulici Svetog Save broj 4 i 66. Ali, to je samo na papiru. U stvarnosti to izgleda drugačije.
Neke od ovih kuća već su srušene, druge mjerkaju potencijalni graditelji, a ono što je ostalo jedva odolijeva zubu vremena. Najbolji primjer nemara i zaboravljanja prošlosti jeste kuća Mage Živanović, na raskršću u Ulici kneginje Milice. Prema ocjeni Zavoda tu je dozvoljena gradnja zamjenskog objekta, jer se kuća skoro sasvim srušila sama od sebe i danas je pravo ruglo. A mogla bi biti pravi simbol Bijeljine, jer za nju je vezana velika, vanvremenska ljubav prve bijeljinske pjesnikinje Magdalene Mage Živanović i barda srpskog pjesništva Jovana Dučića. Priča o toj ljubavi mogla bi prerasti vijekove i stati u rang Šekspirovih Romea i Julije – samo što se ovdje radi o stvarnim istorijskim ličnostima koje su obilježile svoje vrijeme. I ja sam više puta tražio da se otkupi taj plac i podigne replika Magine kuće, učinio sam to i na jednoj od posljednjih sjednica Skupštine Grada. Odbornici su podržali moju inicijativu, ali ne vidim da se išta radi na tome. Kako se čini, i tu inicijativu, i Magu, i Dučića prekriće ruzmarin i šaš.
Nije onda čudno što propada i samo što se nije srušio Vanekov mlin, jedna od najljepših i najznačajnih zgrada u Bijeljini. Kad je izgrađen, 1888. godine, bio je to prvi paromlin u ovom dijelu BiH, pravo čudo od građevine i gigant u preradi žitarica. Podigao ga je nekad čuveni industrijalac Franc Vanek, u okviru austrougarskog plana industrijalizacije Semberije. Takvo čudo industrije do tada nije viđeno kod nas. Gradnja je trajala pune dvije godine, a zidano je domaćom ciglom iz Devaldove ciglane, koja je nekad radila na današnjem lokalitetu Pet jezera. Parna mašina za pokretanje mlina nabavljena je u Budimpešti i parobrodom je dopremljena Dunavom i Savom do luke u Bosanskoj Rači. Mlin je u to vrijeme modernizovao i znatno unaprijedio preradu žitarica, a radio je sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka. Iduće godine navršiće se 130 godina od izgradnje ovog mlina, a zgrada je toliko oronula, da postoji opasnost da se sama sruši. Današnji vlasnik tog objekta je kompanija “Pavlović”, koja ga je ugrabila u toku privatizacijske zbrke, i , kako se čini, nema namjeru da tu nešto radi i renovira.
Inače, Karadžićevim fašistima Vanekov mlin je poslužio kao radni logor, u kojem je više logoraša ubijeno. Ja sam u “Majstorima mraka” zabilježio slučaj dvojice logoraša koje su srpski vojnici tu zaklali, pa su glavu jednog od njih iznijeli na ulicu i njome igrali fudbal. U Vanekovom mlinu posljednji put je viđen živ pukovnik Armije BiH Avdo Palić, heroj odbrane Žepe, koji je došao na zvanične pregovore s generalom Mladićem 28. jula 1995. godine, ali je tu uhapšen i sproveden u Rogaticu, a zatim ( polovinom avgusta) u Bijeljinu. Odatle ga je, u noći između 5. i 6. septembra,odveo lični Mladićev pratilac Dragomir Pećanac, i otada mu se gubi svaki trag.
A kad je riječ o bijeljinskoj prošlosti koja propada, treba pomenuti i Sokolski dom, koji se već duže vrijeme nalazi na privremenoj listi nacionalnih spomenika BiH. Ovaj, nekad velelepni objekat, izgrađen je 1929. godine, kao centar sportskog života grada. Hroničari su zabilježili da se “ tjelovježbi u austrougarskoj monarhiji poklanjala velika pažnja”, pa je već 1908. osnovano sportsko društvo Srpski soko, 1911. Hrvatski soko, a godinu dana kasnije Muslimanski soko. Ova “tjelovježbačka” društva u početku su radila svako za sebe, ali je 1918. osnovano zajedničko društvo Jugoslovenski soko, čiji je dugogodišnji starješina bio tada poznati bijeljinski advokat dr. Aco Bogdanović, koji je zaslužan i za gradnju Sokolskog doma. Zabilježeno je da je najveći uspjeh bijeljinski “Soko” postigao 1928. godine u Tuzli,na župskom sletu, kad su Bijeljinci osvojili prvo mjesto i donijeli kući prestižan trofej – župsku zastavu. Taj veliki uspjeh ostvarili su vježbači braća Bauer, braća Bogdanović, H. Imamović i J. Sekulić, zapisano je u sportskim hronikama grada.
Nakon Drugog svjetskog rata tu se nalazilo Društvo za tjelesnu vježbu “Partizan”, a stari Bijeljinci tu zgradu, pored imena DTV “Partizan”, pamte i kao Fiskulturni dom. Dugo je to bio centar sportskog života, a zgrada je danas u vrlo lošem stanju. U ovom vremenu besparice teško je očekivati da neko odvoji novac za rekonstrukciju ovog vrijednog objekta.
Dakle, propadanje se nastavlja, naše pamćenje se troši i nestaje, i čini se da se to neće skoro zaustaviti. A ako nestanu svi svjedoci prošlosti, kuda ćemo i kako ćemo mi u ovom svijetu koji ne prašta nikome ko zaboravi sebe.
