Piše: Jusuf Trbić

Prolaze pored nas, najprije polako, a zatim sve brže, dani, mjeseci i godine, odlaze vijekovi u daljinu do koje ni jedno sjećanje ne dopire, teku kao plaha voda i spiraju pijesak uspomena. Sve se troši, mijenja i nestaje, a civilizovani ljudi se trude da sačuvaju ostatke prošlosti, da bi znali ko su bili i odakle su došli. Gledali smo, širom Evrope i svijeta, kako se čuva i brani svaki kamen, svako drvo, komad papira, ovlašni crtež na zidu pećine, greda iz nekog davnog zida, svaki predmet koji podsjeća na ono što je bilo. Sve to gradi memoriju čovječanstva, kulturu, način života, jer u svakom sačuvanom detalju traje neponovljiva prošlost.

Na žalost, balkanski prostori su poznati po tome da se na njima mnogo više ruši nego što se gradi. Treba li očiglednijeg primjera od onoga što je učinjeno u ratu protiv Bosne na samom kraju dvadesetog vijeka, kad je srušeno i u prah pretvoreno sve što je makar podsjećalo na prošlost, na ljepotu, na trajnu vrijednost. A ono što je ipak ostalo na nogama, dotrajava u tišini, zaboravljeno od svih.

Oni koji imaju dugo sjećanje znaju za mnoge lijepe građevine koje su ukrašavale Bijeljinu, a danas nema ni traga od njih. A i ono malo što je još ostalo, živi svoje posljednje dane, bez nade da će se, u ovoj poplavi seljakluka, iko sjetiti da ima i važnijih stvari od džepa i stomaka.

Kad stranac ili neko od novokomponovanih Bijeljinaca naiđe pored Kasarne, putem koji vodi prema Novom Selu, ugleda s lijeve strane veliku, zapuštenu ruševinu, koja samo što nije pala sama od sebe. Mnogi vjerovatno pomisle kako bi se na tolikom placu mogla izgraditi kakva nova stambena zgrada,  tržni centar ili nešto slično, a ne znaju da pred njima stoji istorija. Ta trošna zgrada nekad je bila čudo građevinarstva i tehnike, pred kojim su ljudi zastajali sa strahopoštovanjem. To je bio čuveni Vanekov mlin, prvi parni plin u ovom dijelu Bosne, koji je iz temelja promijenio način rada i života. Otvoren je 1888. godine, a građen je pune dvije godine, i to od cigle iz Devaldove ciglane, koja se nalazila na današnjem prostoru Pet jezera. Podigao ga je preduzetnik Franjo Vanek, u okviru austrougarskog plana industrijalizacije Semberije. Gledajući kako niče  impozantna zgrada, za to doba ogromnih dimenzija, Bijeljici su u čudu pričali jedni drugima kako će to biti velika vodenica, koja melje bez vode. A u to doba radilo je mnogo malih vodenica na rijekama i potocima, sve je išlo vrlo sporo, a ljeti, kad voda presuši, domaćini su žito i pšenicu morali da melju u malim domaćim žrvnjevima. Tek to je bilo teško i sporo!

https://noviglas.info/wp-content/uploads/2018/08/20180813_150118.jpg

Kad je gradnja konačno bila završena, iz Budimpešte je, parobrodom Dunavom i Savom,  stigla u Raču parna mašina, koja je u to vrijeme bila pravo čudo. A kako i ne bi, kad je bila tako velika, da su je čitav dan iz Rače u Bijeljinu vukli, zajedno, dvanaest pari volova i tri konjske zaprege. Narod je izlazio masovno na cestu da to vidi. Dva mjeseca je trajala montaža, a kad je paromlin konačno proradio, u semberski kraj je konačno stigla industrijska revolucija, i ništa više nije bilo kao prije. Male vodenice su se gasile, jedna po jedna, a paromlin je radio danonoćno, izbacujući ogromne količine brašna. To je, naravno, bio i snažan podsticaj razvoju poljoprivrede. Parna mašina je u početku radila na drva, a kad je otvoren rudnik u Ugljeviku, mnogobrojne konjske zaprege su dovozile ćumur, i bilo je posla za sve. Vrlo brzo se pokazalo da je Franjo Vanek napravio izuzetan poslovni potez, pa su njegovim stopama krenuli i drugi. Sedam godina nakon njega, 1895. godine, paromlin je na izlazu prerma Brčkom podigao i Joco Gavrić, zatim je Savo Ivković sagradio mlin na sjevernom izlazu iz grada, u Novom Selu je mlin podigao Nijemac Georg Maler, a u Donjem Crnjelovu proradio je Gajića mlin. Vodenice su konačno ostale bez posla.

Do sedamdesetih godina prošlog vijeka Vanekov mlin je radio u okviru preduzeća Žitopromet, a kad su sagrađeni novi, moderni mlin i silos, stare mašine su zauvijek stale i nekada lijepa zgrada prepuštena je zubu vremena. Svojevremeno je, kao kulturno-istorijski spomenik, Vanekov mlin stavljen pod zaštitu entitetskog Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa, ali šta to kod nas uopšte znači? Zgrada je postala vlasništvo kompanije “Pavlović”, zajedno s cijelim Žitoprometom, i od tada je prestao svaki interes i svaka briga za taj nekadašnji dragulj graditeljstva i industrije. Ironijom sudbine, u ratu protiv Bosne Vanekov mlin je pretvoren u logor, u kojem su stradali mnogi Bošnjaci i Hrvati, a tu je posljednji put živ viđen i pukovnik Avdo Palić, heroj odbrane Žepe. On je otišao na pregovore s generalom Mladićem 28. jula 1995. godine, ali je tada zarobljen, uprkos svim ratnim pravilima, i dopremljen u Bijeljinu. Iz Vanekovog mlina odveo ga je Mladićev lični pratilac Dragomir Pećanac, i od tada se ne zna za njegovu sudbinu.

Možda tu leži makar dio odgovora na pitanje : zbog čega je Vanekov mlin prepušten sudbini? Mnogi objekti koji su nijemi svjedoci zločina do danas su srušeni ili ostavljeni zubu vremena, jer zločinci žele da se sve zaboravi.

A nekad čuveni paromlin, prvi u ovom kraju, ostaće još malo u sjećanju onih koji pamte. Dok se ne ugase i oni i njihove uspomene.