Piše: Gordana Katana

Malo kada je upućivanje nekog zakona u skupštinsku proceduru izazvalo toliko snažno negodovanje u javnosti kako je to bio slučaj sa zakonom o pravima poslanika prvog saziva Narodne skupštine RS-a. Zakon je predložio predsjednik ovog bh. entiteta Milorad Dodik, uz obrazloženje kako je potrebno da se RS oduži svojim “stvarateljima i utemeljiteljima na isti način kako je to uradila i Federacija BiH i države u okruženju”. U prevodu, ta zahvalnost na mjesečnom nivou za svakog poslanika iz perioda 1991. – ‘96. godina iznosila bi jednu i po prosječnu platu u RS-u, odnosno 1.200 maraka, odnosno budžetsku stavku od dva miliona godišnje. Potpredsjednik SNSD-a Nebojša Radmanović, prije nego se zakon našao pred Narodnom skupštinom, kazao je da u ukupnom budžetu to nije velika stavka. No, u Republici Srpskoj u kojoj iz dana u dan stižu apeli građana da im “ljudi dobre volje” pomognu novčano kako bi osigurali liječenje djeci, sagradili kuću ili samo osigurali hranu ili drva za ogrjev, onima koji su tokom ratnih godina bili narodni poslanici i vrijeme provodili između jahorinskih hotela, Banje Luke i Beograda baveći se više kojekakvim upitnim ličnim biznisima, nego narodnim potrebama i odavno se situirali, izraziti “zahvalnost” pozamašnim novčanim iznosom krajnje je neprimjereno.

Kazali su to jasno i demobilisani borci i ratni vojni invalidi i opozicija. No malo ko je vjerovao da će njihovo nezadovoljstvo imati bilo kakav efekat. Jer naviknuti da u Skupštini Dodik u svako doba na raspolaganju ima dovoljan broj ruku (glave onima koji ih dižu ionako ničemu ne služe) koje će bezrezervno podržati sve što predloži, svi su očekivali da će i ovaj zakon u konačnici biti usvojen. I onda se desilo za RS istinsko čudo. Predsjednik je iz procedure zakon povukao. Uz obrazloženje da nije htio da njime dijeli građane RS-a niti da to bude razlog novih političkih sukoba. No nervoza koju nije mogao prikriti zbog te odluke bila je itekako vidljiva. I ponajbolje govori da, ma koliko i on i članovi njegove partije tvrde da imaju široku podršku građana, u to nisu uvjereni. Dakle, nije Dodik od donošenja zakona odustao zarad mira u kući, već iz pukog pragmatizma. Iako je do lokalnih izbora ostala godina, činjenica da nezaposleni, demobilisani borci godišnje dobiju naknadu od 120 maraka pa i manje, a da oni koji su u skupštinskim klupama daleko od fronta sjedili pet godina samo za mjesec prime desetostruko više, teško da bi se mogla zaboraviti do idućeg oktobra.

Opozicija je povlačenje zakona nazvala svojom “prvom pobjedom, trijumfom demokratije, početkom kraja vladavine Milorada Dodika i SNSD-a”. Krupne riječi ima li se u vidu trenutni, brojčani odnos političkih snaga u Narodnoj skupštini. S preletačima iz redova SDS-a i NDP-a vladajuća koalicija uz sebe ima 46 narodnih poslanika i formalno i dalje može da bilo koji zakon donese i provede ga u praksi. No ono što ne može jeste da zatvori usta opoziciji koja sve glasnije i artikulisanije govori o nagomilanim ekonomsko-socijalnim problemima. Isto kao što ne mogu, ma koliko se trudili, da prikriju brojne afere koje doslovno iz dana u dan potresaju RS, a akteri su dužnosnici Vlade. Od afere snimak i političke korupcije za koju i dalje ostaje bez jasnog odgovora umiješanost premijerke Željke Cvijanović, do ministra policije koji legalnim smatra uzimati zakon i pravdu u svoje ruke. Do ministra prosvjete koji nije u stanju ispoštovati temeljna ustavna prava bošnjačkim učenicima i omogućiti im da uče maternji jezik i imaju pravo zvati ga kako oni to žele, ali je zato kadar upisati u srednju školu, zloupotrijebivši zakonsko diskreciono pravo, cijelo jedno odjeljenje. I na isti način odlučivati ko to ima ili nema pravo na smještaj u banjalučkom đačkom domu. Ili netom penzionisanu vlastitu savjetnicu, ponovo, ovaj put po ugovoru o djelu, zaposliti na istu funkciju. O svemu tome, opozicija iz dana u dan govori. Kao što govori i o izvještajima Službe za reviziju javnog sektora o nizu nezakonitosti u trošenju javnog novca vladinih fondova i pokušajima te iste vlade da prikrije budžetski deficit. I ne misli prestati, pa uzdanje vlasti da je svakog čuda za tri dana dosta, više ne pije vode. Ne piju vode više ni pokušaji vlasti da opoziciju etiketiranjem da su strani plaćenici i domaći izdajnici natjera da se brani i svoju lojalnost i ljubav prema RS-u iskazuje tako što će prestati ukazivati na ono što vlast nakaradno radi. I zato može koliko god hoće Cvijanović tvrditi da je ne zanima šta radi i govori opozicija. Moglo bi se u konačnici desiti baš ono što joj je u Narodnoj skupštini poručio poslanik SDS-a Vukota Govedarica: da će ostati upamćena samo po tome da je bila jedini premijer RS-a tokom čijeg je obraćanja parlamentu salu napuštala opozicija.

Kako će se razvijati politički odnosi u RS-u, nezahvalno je predviđati. Koliko će se još dugo socijalni mir osiguravati na kredit, isto tako je neizvjesno. Kao što je neizvjesno i hoće li građani pristati da samo oni, a ne i ina, ništkorisna administracija sačinjena od partijskih vojnika, na svojim leđima ponesu teret strukturalnih reformi na koje se ekonomskom agendom obavezala da će ih provesti Vlada RS-a. Ono što je jasno jeste da prolazi i vrijeme suverene vladavine RTRS-a koji, kao glasnogovornik vlasti, već godinama javnost obmanjuje govoreći o RS-u kao društvu blagostanja. Šta o tome misle, poručili su im na protestima mladi opozicionari, ostavivši im na poklon stare televizore na kojima je mjesto loga te RTV kuće stajala naljepnica SNSD.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari