Piše: Jusuf Trbić

 

Svaki nacionalizam ima isti cilj,  sopstvenu teritoriju, na kojoj će živjeti samo jedan, njihov narod. Ostalih može biti u manjim količinama, ali moraju biti poslušni. Opsesija teritorijom toliko je okupirala glave današnjih političkih lidera, da je to postala mjera svih mogućih ljudskih prava. Karadžić, Plavšićka i ostali iz velikosrpskog štaba nisu krili da žele svoju teritoriju, na kojoj mogu živjeti samo i isključivo Srbi. I to Srbi po njihovoj mjeri. Pa je Karadžić predlagao za Brčko gradnju nadvožnjaka, kojima će prelaziti Srbi s jednog dijela svoje republike na drugi, da ne bi nogom stali na muslimansku zemlju.

Dragan Čović i njegov HDZ ubiše se i danas dokazujući da Hrvatima nema života ako nemaju svoju teritoriju, samo za sebe. A neki glupi Bošnjaci galame kako nije važno kolika je država, važno je koliko je muslimanska.

A nije bilo davno kad smo svi živjeli u Bosni, izmiješani kao nigdje u svijetu, nije bilo nikakvih podjela, a opet su svi imali sva prava, i niko nije bio ničim ugrožen. I nikome nije na pamet padala nikakva zasebna teritorija. Uz sve to, nigdje u Bosni nije bilo nikakvog nacionalnog debalansa, i društvo je funkcionisalo da ne može biti bolje. Sve je to riješio ZAVNOBiH.

Vratimo se njemu.

Jer, čim smo se počeli dijeliti, čim su nacionalisti dokopali nekakvu svoju teritoriju, nastao je pakao za sve koji su tu bili manjina. Uz nacionalizam su stigli lopovluk, otimačina, sunovrat svih moralnih normi, uspon neznanja i gluposti, licemjerstvo, rušenje svih pravila i opšti haos u kojem je narod unesrećen i ojađen za sva vremena. Državom upravljaju polupismeni kleptomani, profesori kupuju titule, a đaci diplome, praznovjerje i hipokrizija rastu do neba, raznosi se i ono malo od ogromnog bogatstva koje je ostavilo Titovo doba, posijana mržnja daje sve više otrovnih cvjetova, i već smo došli do crte s koje ne znamo kuda dalje. Oni koji ruše državu rade to sve otvorenije, pa Dodik, bez imalo ustezanja, najavljuje smrt Bosne i Hercegovine. I niko da ga udari po glavi, da mu kaže da tako više ne može. Svi šutimo i čekamo. Dokle?

Izbori su u oktobru, a već je počela predizborna kampanja, i opet ćemo slušati zapjenušane nacionalne kolovođe koji okupljaju svoja stada. Dodik je već krenuo sa šatrama i seljačkim melodijama, njegov jaran Dragan Čović uporno zahtijeva da samo njegovi Hrvati mogu birati hrvatskog člana Predsjedništva, nadajući se trećem entitetu, a bošnjački lideri opet udaraju i u klin  i u ploču. Najnovija afera sa zahtjevom Tužilaštva za ratne zločine Srbije da se ponovo procesuira Naser Orić, uz još četiri Podrinjca, od kojih su jednog karadžićevi Srbi ubili još 1992. godine i Drinom ga poslali na groblje u Sremskoj Mitrovici, pokazuje kako će stvari dalje teći. Srbija, očito, ne odustaje od svoje poltike prema Bosni, što nije ni čudo, s obzirom na to da joj je predsjednik četnički vojvoda. Ne odustaje ni od diktiranja Srbima u RS-u šta treba da rade. Dodik je to jedva dočekao, pa prijeti čak i potpunom blokadom državnih institucija, mada zna dobro da bez tih institucija ni njegova RS ne može dobiti kredite od kojih zavise, i, što je još važnije,da bez države BiH nema ni entiteta. Ali, on ne propušta priliku da se dodvori novoj srbijanskoj vlasti, i da se, usput, prikaže kao veliki borac za srpstvo. Naravno, i djetetu je jasno da je slučaj Nasera Orića završen onoga časa kad ga je oslobodio haški sud, jer se nikome ne može suditi dva puta za istu stvar. Ali, ko mari za činjenice. Posvađanim bošnjačkim liderima slučaj je dobrodošao, da još jednom glasačima preporuče sebe kao zaštitnike države, među njima čak i strateški Dodikov partner Zlatko Lagumdžija. Tako je Naser Orić postao omiljen među političarima. Jedni ga, kao, napadaju, a drugi ga, kao brane. Sve dok ne nađu neku drugu temu.

A država se, u međuvremenu, drži na tankim nitima. Siromaštvo naroda je sve veće, nezaposlenost je blizu 50 posto, dvije trećine školovanih mladih ljudi je bez posla, novim kreditima se obezbjeđuju plate budžetskim korisnicima, a ostalima kako bude, privreda svakim danom tone dublje u bijedu, društveni sektor diše na škrge, a sve moguće podjele cijepaju ovu jadnu zemlju na komadiće koji se sve teže drže na okupu. Izgubljeni su svi kriteriji, svi moralni obziri, a u ovo burno vrijeme, što bi rekao Andrić, fukara je isplivala i sve drži u svojim rukama. Parlamenti na državnom i entitetskim nivoima postali su cirkuske arene, u kojima poslanici primaju velike plate samo zato da brane stavove svojih partijskih šefova, ma kakvi ti stavovi bili. Ko neće, proći će kao Slobodan Popović, posljednji otpadnik iz SDP-a.  Oni koji su u manjini, bilo gdje da žive, ostavljeni su sami sebi, što najbolje ilustruje slučaj Sejdić-Finci. Kako god da se to riješi, ostaće da entiteti biraju članove Predsjedništva BiH, što znači da i dalje niko neće predstavljati Bošnjake i Hrvate iz RS i Srbe iz Federacije. Jer, danas je Radmanović, zvanično, predstavnik srpskog naroda, Izetbegović bošnjačkog, a Komšić hrvatskog, ali, pošto ih biraju entiteti, mi, koji smo manjina, ostajemo bez svog predstavnika. Nas, čini se, niko neće, mi smo svima teret. Zato bošnjački političari, uz manji broj izuzetaka, brane nas Bošnjake iz RS-a sjedeći u svojim kabinetima u Sarajevu, a što nas više brane, nama sve gore! Uoči svakih izbora u posljednjih desetak godina pokušavali smo u Bijeljini da napravimo jedinstvenu listu, jer je to bio jedini način da Bošnjaci ostvare neki uspjeh na izborima. Prije dvije godine, uoči lokalnih izbora, ja sam u ime Opštinskog odbora SDA napisao pismo vrhovima SDP-a i SBB-a, i objasnio koliko je važan taj zajednički nastup. U prvi mah su i oni pristali da se pravi zajednička lista, njihovi ljudi na terenu  takođe, a onda je dan prije zaključenja kadnidatskih lista – stigla odbijenica. Razlog : oni se tamo svađaju, pa ne bi da idu zajedno nigdje u BiH. Pristali su na zajednički nastup samo u Srebrenici, i to je bio pun pogodak. A za nas ostale –  nije ih bilo briga. Nije ih se ticalo to što su izbori za nas pitanje opstanka, što smo mi, na neki način, garant postojanja države BiH na ovim prostorima, njima je bilo važno samo da svoje guze smjeste u što dublje fotelje.

Ovoga puta angažovale su se nevladine organizacije, sa zahtjevom da bosanske stranke imaju zajedničku listu u  cijelom ovom entitetu, jer druge alternative nema, ako hoćemo da preživimo. Nikom razumnom to ne treba objašnjavati. Zato će ovoga puta  biti jasno : oni koji odbiju taj zahtjev- rade protiv države BiH i svih Bosanaca.

I to treba da se zna.

Komentari