Piše: Sadik Pazarac
2. AVGUST U JANJI 2000. GODINE
Drugi avgust godinama je bio praznik i veliki vašar u Janji. Janjarski muslimani slavili su, prije podne Aliđun, a pravoslavci iz okolnih sela popodne Ilindan. Do podne Alija, popodne Ilija, a moglo je i obrnuto. Bilo je tako sve do 1992. godine. Onda je Alija protjeran sa svim svojim poštovaocima, a Ilija je postao krsna slava Janje i njenih novih stanovnika.
Drugi avgust dvije hiljadite godine.
Malo ljudi na ulicama i u crkvenom dvorištu. Nekoliko tezgi na glavnoj ulici. Vrteška, balerina i autodrom. Policijske patrole u hladovini. Kroz Janju prolaze tri vozila američkog SFOR-a. Niko na njih ne obraća pažnju. Iz suprotnog smjera nailazi ruski transporter iz iste divizije SFOR-a. Poneki prolaznik podigne prema njima tri prsta, a ruski vojnik odgovara na isti način.
Mjesna zajednica Janja odlučila je da ove, 2000. godine ne organizuje obilježavanje slave ilindana. Razlozi su poznati. Prije desetak dana Janja je bila prisutna u mnogim medijima širom svijeta. Razjarena masa srpskih izbjeglica okomila se na maloborojne Bošnjake i njihovu imovinu. Posljedice su vidne. Ugljenisani ostaci izgorjelih kuća. Najloni na polupanim prozorima (najloni su jedina pomoć stradalim Bošnjacima). Stradalnici u svojim dvorištima. Pogledi prazni, riječi čuđenja. Nije im ni do Alije, ni do Ilije.
Pitanja se postavljaju. Ko se sve to igra njihovim nesrećom. Gdje su lokalne, gdje entitetske, gdje državne vlasti. A vlasti odgovornost za nemila dešavanja prebacuju od Bijeljine, do Banjaluke , Sarajeva i nazad. I u samoj Banjaluci prepucavanje između Dodika i Šarovića. O nekoj pomoći ni riječi.
Šutnja, slijeganje ramenima i odmahivanje rukama kod tih ljudi. Na autodromu, kod Vatrogasnog doma, iz velikog i jakog ozvučenja grme narodnjaci.
