Piše: Jusuf Trbić
Bijeljina je vijekovima bila važna stanica na prometnom putu između tadašnje Evrope i orijentalnog dijela svijeta, pa su kratke zapise o njoj ostavili razni putopisci – od najstarijeg sačuvanog putopisa, čiji je autor Michel Quiclet ( putovao kroz naše krajeve u maju 1658. godine, a putopis je štampan u Parizu 1664.), pa čuvenog Evlije Čelebije ( prošao kroz Bijeljinu 1664. godine i ostavio vrijedan zapis), do austrougarskih putopisaca koji su ovdje boravili zbog različitih poslova. Tako je, recimo, austrijski štabni oficir Ivan Peretić 1784. došao u Bosnu kao špijun, sa zadatkom da prikupi podatke potrebne za novi rat protiv Turske, koji je Austro-Ugarska tada planirala. Svoj izvještaj Peretić je naslovio kao “militarische beschreibung” – vojni izvještaj, a u njemu je detaljno opisao mjesta koja je obišao, među njima i Bijeljinu. Kratke zapise o Bijeljni ostavili su i generalni konzul Austro-Ugarske u Bosni dr Teodorović ( 1875.) i Kliment Božić, službenik pruskog konzulata ( 1867.). Godine 1879. njemački konzul Otto Blau posjetio je sva važnija mjesta u Bosni, a o Bijeljini je zapisao samo nekoliko rečenica, pored ostalog da ima 3.100 stanovnika. Samo godinu dana kasnije poznati hrvatski istoričar, pisac, muzikolog i rektor Zagrebačkog sveučilišta Vjekoslav Klaić iznio je mnogo tačnije podatke u svom djelu “Bosna – Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine” ( Zagreb, Matica Hrvatska, 1878. godine). On je zapisao:
“ Bjelina ( Bijeljina), varoš na prostranoj plodnoj ravnici, nazvanoj Orlovo Polje. Žitelja ima preko 3.000, polovina tih jesu muhamedanski šljivari i obrtnici, a ostali pravoslavni trgovci i radnici. Muhamedanci imaju pet džamija i dva mejtefa, pravoslavci, pak, staru kapelicu i novu crkvu, zatim pučku školu sa dva učitelja. U novije vrijeme držala je turska vlada poveću posadu u toj varoši. Bjelina je znamenita trgovačka varoš, gdje se trguje stokom i žitom. Već u staroj dukljanskoj hronici spominje se okoliš Bjeline pod imenom “Drinske župe” ( in Drina jupania juxta fluvium), ter kaže da ju je kralj Ciaslavus dodijelio junačini Tjehomilu. U toj drinskoj župi je bilo mjesto Civedino ( Ciscono). Latinski original iste hronike spominje i samo mjesto Bjelina ( Bellina), ter kaže da je to mjesto dobilo svoje ime od pobjede, koju je kralj Bella ( nepos Radislavi regis) održao na ovom mjestu nad Ugri i Sriemci. Bjelina je znamenita i s bitke 1837. u kojoj je Vedžihi- paša uhvatio Ali-pašu Fidahića. U Bjelini ima dvor Mahmut-paše Fidahića i jedan šanac, iskopan u vrijeme Karađorđevo. Bjelina je udaljena od Tuzle 10, Zvornika 7, a od Srbije 3 sata.
Janja : Varošica kod rijeke Janje, blizu Drine. Žitelja broji 1000-1.200, i to većinom muhamedanaca ( malo pravoslavnih), koji se bave poljodjelstvom. U varoši stoje 2 džamije, a na čaršiji ima do 20 dućana”.
Klaić pominje još i selo Dragaljevac, “ pravoslavno selo od 130 kuća, na potoku Stupnju).
Ipak, najpoznatiji zapis o Bijeljini ostavio je nekada slavni novinar i pisac Egon Ervin Kiš ( Kisch), u knjizi pod naslovom “ Zapiši to, Kiš!”
Ratne uspomene
Egon Ervin Kiš je u vremenu prije i nakon Drugog svjetskog rata bio jedan od najčuvenijih svjetskih novinara, reportera i pisaca, poznat i kao veliki protivnik nacizma. Rođen je 1885. godine u Pragu, a novinarsku karijeru započeo je u listu “Bohemia”, koji je izlazio na njemačkom jeziku. U predvečerje Prvog svjetskog rata regrutovan je u austrougarsku vojsku i upućen na front prema Srbiji, a zatim na Karpate, zajedno sa velikim piscem Robertom Muzilom. U vojsci je, u slobodnim časovima, vodio dnevnik, u kojem je zapisao mnoštvo zanimljivih i korisnih podataka o svemu što je vidio i doživio, a njegovi opisi krajeva i gradova koje je vidio posebno su dragocijeni. Objašnjavao je kasnije kako su mu u tom poslu pomagali drugovi iz njegove jedinice ( Osmi praški korpus, Regimenta broj 11), kako su zapisivali, pamtili i prenosili mu sve što je bilo interesantno, pogotovo slučajeve pogibije nekog od omiljenih ljudi iz jedinice, uz obavezno : “Zapiši to, Kiš!” Zato je on svojoj knjizi dnevničkih zapisa dao taj naslov, a knjiga je doživjela veliki uspjeh u cijelom svijetu.
Kiš je u Bosnu stigao nakon Sarajevskog atentata, kad se Austro-Ugarska odlučila za rat sa Srbijom. Njegov Osmi praški korpus krenuo je vozom iz Beča ka jugu u avgustu 1914. godine, i nakon četiri dana putovanja stigao je u Županju. Odatle su putovali brodom, Savom do Jamene, iskrcali su se kod Crnjelova i Obarske, a odatle su pješke stigli u Bijeljinu, 7. avgusta rano ujutro. Istog dana zapisao je :
“ Mimo pravoslavnog groblja u Obarskoj, čiji su križevi izgledali kao mete za pucanje na ptice, prispjesmo oko 7 i po sati u Bijeljinu. Očekivali smo da ćemo tu naći neku selendru, međutim, nađosmo grad sa svim obilježjima Orijenta, ali i sa više modernih građevina, usred mnoštva žena pod feredžama, malih djevojčica sa dimijama i Turaka s bijelim bradama, usred šarenila zelenih, bijelih, plavih kapa i turbana. Tu nađosmo elegantne dragonske oficire, automobile, generale i tome slično. Tako je, valjda, prošle godine izgledalo u Skadru u Albaniji, kada su ga vlasti preuzimale, samo tih ogromnih masa vojske, koja je bila u potpunoj opreci sa okolinom, tamo nije bilo. Nas nastaniše u jednom hambaru i mogli smo lunjati gradom. Zapovjedništvo korpusa sada je zaposjelo Gradsku vijećnicu. Kod nekog prodavca sam za krajcar pio kukuruzno pivo ( boza) i jeo rahatluk, do tog sam časa držao da je to onaj “fakin” Diko Petković izmislio za trgove velikih gradova. Na trgu ispred Vijećnice postavljena su vješala : stup sa čavlima nagore. Danas su obješeni jedan pop i jedan student. U noći smo čuli pucnjavu, to je već čarkanje predstraža.”
Već sutradan poginuo je na straži jedan austrougarski vojnik iz 73. regimente, na koga je neko pucao iz mraka. Toga dana Kiš je zapisao :
“ Prije podne bio je pokop jednog iz 73. regimente, koga su juče ubili na straži. U četiri sata poslijepodne čuo sam mujezinovu molitvu. Učio je ogrnut u žuti molitveni plašt, i koračajući oko filigranski izrezbarenog balkona, pjevao je melodije kao Kol Nidre. Nisam dao da me onaj s tornja dva puta zove, nego sam odmah pošao na molitvu u džamiju. Tamo je hodža govorio srpskohrvatskim jezikom kako muslimani vojnici moraju postiti u ratu. Prostor jer bio četvorokutan i zastrt ćilimima, muslimani su imali ruke podignute na molitvu i ritmički su se zibala njihova tijela. U kafani saznadosmo od španjolskih Židova, koji su čitali novine, da je Engleska zaista najavila rat Njemačkoj. Oni nam saopštiše i to da nisu istinite vijesti o ubistvu Poenkarea i o zauzeću Lovćena. U jednim kolima provedoše ranjenu Srpkinju. Ona je, navodno, otrovala neki izvor, a kada je htjela da bježi, pucali su za njom. Autom su dovezli jednog Srbina u vojno zapovjedništvo. Nosio je uniformu redova naše bosanske regimente. Mladić je, vele da je srpski oficir, imao zavezane oči. Na njegovom licu nije bilo nimalo zabrinutosti ni straha, iako je jasno da će biti obješen. Tako sam odlučno i ravnodušno držanje opazio kod jednog komite koga su, sa njegovom – tiari sličnom – kožnom kapom i u lancima, doveli u žandarmerijsko zapovjedništvo. Kao da baš neće biti tako lagan rat, kako se to misli, s tim svijetom koji je spreman na smrt.”
Kiš piše i to da je gradski zatvor pun ljudi, najviše je talaca, među kojima je i “ dvanaest uglednih ljudi. Jedan dio njih su popovi, a drugi su evropski odjeveni ljudi, koji se brižno peru i čiste zube. Svima im prijeti vješanje ako se desi ma i najmanji incident protiv vojske.” Uz to, on je detaljno opisao čitavi bijeljinsku čaršiju, pa čak i javne kuće u Račanskoj ulici i zabave vojnika u njima, zatim odlazak jedinice prema Janji, borbe pored Drine i na ušću Drine u Savu, bolnicu u Janji, punu ranjenika, put kroz semberska sela, pa kroz Badovince, Crnu Baru, Bosut, do Lešnice, pa dalje do Valjeva…I neprekidne borbe, smrt i razaranja, ratne užase koje prikazuje perom nenadmašnog pisca. Knjiga “Zapiši to, Kiš” doživjela je slavu izuzetnog antiratnog štiva, koje šalje trajne poruke čovječanstvu. Bijeljina je nekad imala Ulicu Egona Ervina Kiša, ali danas su, umjesto velikog reportera i pisca, čuvenog po svom antiratnom i antifašističkom angažmanu, svoje ulice i trgove dobili Arkanova garda, Draža Mihajlović, ratni koljači i zločinci. Kakva vremena, takvi i običaji.
