Došlo je vrijeme u kojem bi svi (ne)prijatelji bh. entiteta Republika Srpska mogli stati pod predsjednikov šator za jednu osobu.
Piše: Ljupko Mišeljić
Dvanaest godina vladavine Milorada Dodika i Saveza nezavisnih socijaldemokrata period je u kome je postalo potpuno nerealno da iko, iz bilo kog razloga, želi ugroziti bosanskohercegovački entitet Republika Srpska. Ne zbog toga što je njihova politika ojačala i učvrstila RS, nego zato što su kriminal i korupcija ovaj entitet doveli do toga da je likvidnost moguća, izvjesna i očekivana koliko i čudo Božje za ateiste. Potencijalni neprijatelj morao bi se pomučiti ni oko čega, a jedino što bi uspio je održati Dodika na vlasti.
Posljednje kapi finansijske infuzije stranih kreditora njegova vlast troši duboko vjerujući da će izazivanje straha i opšte paranoje razum javnosti pomutiti do te mjere da se ne vidi kako se njihovi novci, i krediti koje će ubuduće otplaćivati, troše bez ikakvog smisla i računa. Priča da postoje ljudi koji, zbog svojih sitnih političkih, ekonomskih i karijernih interesa, ugrožavaju RS relana je samo ukoliko je jasno da ti ljudi nisu nigdje drugo do uz Dodika.
Možda patrioti i nacionalnom lideru baš zbog toga nije više ni do pjesme, ni do igre, ni do šatora. Prije bi Dodik gostovao na saborima krajiških pjesama, guslarskim večerima, podržavao Severinin koncert na Kočićevom zboru, helikopterom dolazio na nevesinjske trke konja, u banjalučkom Banskom dvoru izvodio pjesme Mitra Mirića, pa kasnije na istom mjestu slušao Banjalučku filharmoniju…
Priča o viteštvu i junaštvu
Gdje god bi se ukazala kakva prilika da se RS pokaže kao entitet pun života i igre, Dodik bi se tamo i zaputio. Pozivao je sportiste iz RS-a koji igraju za reprezentacije Srbije ili Bosne I Hercegovine, ohrabrivao mlade matematičare i naučnike, nagrađivao najbolje studente i srednjoškolce… Tezgaroši su bili neizostavni brend SNSD-ove kampanje, a tople riječi i pohvale kulturnim radnicima simbol mandata. Time je, barem optički uravnoteženo, pokrivao sve sfere društvene djelatnosti.
Najednom nestade i toplih razgovora i predsjedničke podrške. Očuvanje RS-a od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja Dodiku ne ostavlja prostora ni da primijeti život prosječnog građanina u entitetu. Ne samo u kontekstu poteškoća, nego i u slučaju uspjeha. Uspjesi glumaca, muzičarki, matematičarki, sportista, režisera, učenika… sasvim su nedostojni Dodikovog vremena, pa time i budžetskog finansiranja ili predsjedničke pažnje. Niko od njih ne može sjesti u fotelju za goste u Palati Republike, s Dodikom progovoriti ili provesti neki minut u ćutanju.
Ničijem se uspjehu predsjednik RS-a više ne može obradovati, niti ga nešto može iznenaditi toliko pozitivno da o tom barem progovori, da ne govorimo sad o podršci i finansijama. Jedini koji je u junu dovoljno uspio u životu da ga Dodik pozove na razgovor je Dragan Savić, sin poginulog borca, a njegov podvig je što je sa mjesta predsjednika Aktiva mladih Srpske demokratske stranke u Tesliću prešao u partijske redove SNSD-a.
Populističku bitku, koju je započeo sa šatorom, pečenjem i pivom, Dodik je pokušao je nastaviti pričom o viteštvu i junaštvu očuvanja RS-a. Održavanje ugleda dobrog nacionalnog političara koji bira s kim se viđa i s kim se sastaje Dodika je potpuno odrodilo od naroda koji ga je i birao zbog njegove narodne i ljudevne crte. Nakon devetojanuarskog slavlja, u koje je ulupano 250.000 evra, počeo se pojavljivati među sirotinjom rajom samo u tri slučaja: kad negdje presijeca crvenu vrpcu, kad njegov SNSD organizuje tribinu i kad se obilježavaju godišnjice stradanja ili ratnih dešavanja.
Iz šunda u epiku
Prelazak iz šunda u epiku ipak nije dobro ulegao u Dodikov politički foršpan. Naime, strane i domaće investicije veoma su rijetke, a jedva ima ikog s kim bi predsjednik entiteta mogao sastančiti a da za ovih 12 godina još nije. Počeo je voditi toliko mračnjačku kampanju da su i pitanja saradnje sa Srbijom dobila, ako ne negativan, a onda barem ne sasvim pozitivan predznak. Priče o budućim nikad ostvarenim investicijama Srbije i Rusije u RS-u u njegovoj medijskoj slici ništavne su u usporedbi s podrškom ovih zemalja srpskom narodu na putu očuvanja RS-a.
Budući da je taj put najvažniji, važniji i od golih asfaltnih saobraćajnica, na njemu su jasno istaknuti znakovi podrške naoružavanju Srbije i Rusije. Kako u prvi plan stavlja “borbu protiv ekstremizma i islamskog terorizma u Bosni i Hercegovini”, a iz fokusa istjeruje ekonomska i privredna pitanja, bistar kadar njegove politike govori da bi Dodik bio sretniji da srpska i ruska vojska uđu u RS, nego da kapital i privreda tih zemalja ožive mrtvo entitetsko tržište.
Ne može se više sa predsjednikom ni zapjevati, ni popiti, ni pojesti, ni zagalamiti – ako se neće govoriti o ratu, opasnosti, izdaji i bezbjednosti. Pa i kad je 8. juna studente obradovao svojom posjetom, nije sa njima razgovarao o problemima ili nedaćama, nego im je održao predavanje o bezbjednosti RS-a i podcrtao da je “RS država”. Gdje ne može sa punom pažnjom javnosti govoriti o ratu, napadima na RS, njenim neprijateljima i odbrani, izdaji srpskih političara u Sarajevu, “probošnjačkim” politikama zvaničnika RS-a u Vijeću ministara ili Parlamentoj skupštini Bosne i Hercegovine, Dodik se ne pojavljuje. Takva kampanja ne može bez teorija krvi i tla, žrtava i stradanja, umišljanja neprijatelja i okupatora, kao ni saveznika i prijatelja.
Neprijatelji draži od građana?
Drugačije poruke od onih da je RS puna izdajnika, koji, uz pomoć vanjskih i unutrašnjih neprijatelja srpskog naroda, žele i pokušavaju RS odvesti u propast niti Dodik šalje, niti Radio-televizija RS-a prenosi. Takav spin nije samo izuzetno opasan, nego i potpuno nakaradan, loše pripremljen i izveden. Šta god mislio o svojim biračima, građanima RS-a, i koliko god vjerovao u njihovu dokazanu sljepoću pred svjetlošću nacionalnog sentimenta, priča o neprijateljima nema apsolutno nikakvo utemeljenje. Još je gore što u priče o napadima, neprijateljima, bastionima i svjetionicima srpstva Dodik uvlači enitet koji je odbrambeno, vojno, ekonomski, monetarno, komunikacijski, operativno i finansijski potpuno impotentan.
Koliko god loša bila, ta priča kod jednog dijela javnosti prolazi, pa se održava utisak da ništa loše što on i njegova vlast urade ne može biti toliko loše ili kobno koliko napadi na RS izvana i iznutra. Njegov plan aktivnosti pokazuje da nijedan uspjeh nekoga iz RS-a ne može biti dostojan Dodikovog vremena u usporedbi sa svetim ciljem opstanka i osiguranja RS-a. Sve i da neprijatelji srpskog naroda postoje, to što Dodik više govori o njima nego što hvali i podržava uspjehe svojih građana znači samo jedno: on i te neprijatelje više cijeni i poštuje nego svoje građane.
Treba ipak primijetiti nešto pozitivno u tome što Dodik bježi od masovnih okupljanja. S obzirom da posljednje vrijeme jedva ikog osim Aleksandra Vučića i Vladimira Putina doživljava kao prijatelje, šta bi mogao reći narodu? Da su neprijatelji i izdajnici? Jedino taj nivo bezobrazluka još nismo doživjeli, a nije da se ne očekuje.
(Izvor: Al Jazeera)
