Piše: Gojko Berić

Čuvena “Filosofija palanke” Radomira Kon­stantinovića, kao i sama ličnost pokojnog filozofa i pisca, postale su predmet zapaljive polemike koja se već danima vodi u beogradskim medijima. Okidač je povukao poznati desničarski kolumnista Zoran Ćirjaković, koji je u Politici od 24. aprila objavio enormno dug tekst pod naslovom “Knjiga srpskog razdora”. Obezvređujući najpoznatije Konstantinovićevo djelo, Ćirjaković piše: “Država čiji su mnogi vrsni stručnjaci očarani jednim ovakvim štivom i tumačima njegove poruke ne može se nadati svetlijoj budućnosti. Iako je pisao o velikom i podmuklom zlu, Konstantinović nije ponudio neku novu ‘filozofiju zla’ – već jednu zlu filozofiju”. Parafrazirajući Latinku Perović, koja Konstantinovićevu knjigu smatra “Biblijom antifašizma”, za Ćirjakovića je to “Biblija srpskog autošovinizma”. Polemišući sa svojim kritičarima, Ćirjaković u svojim tekstovima nalazi niz pežorativnih sintagmi kako na račun “Filosofije palanke”, tako i samog Konstantinovića. Teško je reći da li ga više frustrira njegova filozofska rasprava, koju naziva “opijumom za elite”, ili Konstantinović kao rodonačelnik antiratne Druge Srbije. Konstantinovićevi sljedbenici nisu mu ostali dužni, pa ga, primjerice, književnik Svetislav Basara naziva “mudžahedinom”, jedan drugi polemičar “klerofašistom”, filozof Ivan Milenković tvrdi da Ćirjaković “ne zna šta kritikuje”, čudeći se što Politika “ogroman prostor otvara za napad na antifašističku knjigu, i to u vreme jačanja neofašističkih pokreta”…

Izrazite ideološke podjele koje potresaju sve države nastale raspadom Jugoslavije, pokazuju da nacionalisti nisu naročito gadljivi na fašizam. Njihova revizija uloge Srbije u Drugom svjetskom ratu praktično je u najvećoj mjeri ostvarena rehabilitacijom četničkog vođe Draže Mihailovića. Na redu je temeljito falsifikovanje događaja iz devedesetih godina prošlog vijeka, koje provode sljedbenici Prve Srbije, a javne ankete među građanima susjedne države, provedene povodom desetogodišnjice Miloševićeve smrti, pokazuju da sve veći broj Srba danas ispoljava razumijevanje za njegovu politiku.

Nije bilo lako, dapače, bilo je veoma opasno pružiti otpor nacionalističkom teroru Slobodana Miloševića. “Protiv nas je bila vlast krvavog režima, ali i većinska opozicija, ogrezla u nacionalizmu. I još više: susedi, rodbina, čak dojučerašnji prijatelji, od kojih su mnogi prestali da mi se javljaju na ulici. Naša imena bila su zabranjena. U javnosti smo postojali onoliko koliko smo postojali u listu Borba. Ona je redovno objavljivala govore održane u okviru ciklusa Druga Srbija, kojim je počeo rad Beogradskog kruga.” Znao je da evropska Srbija “jeste marginalna Srbija, i upravo kao takva, marginalna, jedina moguća budućnost Srbije”. U autorskom tekstu objavljenom u dnevniku Danas, Konstantinović objašnjava njenu suštinu: “Ako vas pitaju šta je Druga Srbija (šta je bila, šta jeste, šta će biti), slobodno recite: Druga Srbija je Srbija koja se ne miri sa zločinom”. To je bilo vrijeme kad je Miloševićev nasljednik Vojislav Koštunica u svojim javnim istupima govorio: “Za Srbiju je Haški tribunal deveta rupa na svirali”. Nije ni čudo ako se ima u vidu da je taj “nacionalista u fraku” sloganom “Ravna gora pobediti mora” pozdravio ravnogorske četnike u selu Ba, 8. maja 1995. godine. Koštunica je tada rekao da su “ciljevi Ravnogorskog pokreta bili oslobodilački, a ciljevi komunističkog pokreta zavojevački, porobljivački. Ravnogorci su se borili da svoj narod oslobode. Komunisti su hteli da svoj narod porobe”.

I kao što srpski nacionalizam, duša Prve Srbije, godinama nije pristajao na saradnju sa Haškim tribunalom, danas ne pristaje na suočavanje sa bliskom prošlošću, čija su ključna mjesta sopstvena odgovornost za rat i odgovornost za sopstvene zločine. Politički identitet Prve Srbije bio je oličen u fašističkom režimu Slobodana Miloševića, sa četničkom filijalom u Bosni, kojom je upravljao Radovan Karadžić. Politički identitet Druge Srbije promoviran je kao osuda srpskog nacionalizma i fašizma, osuda tvoraca i izvršilaca plana o podjeli Bosne i Hercegovine, glavnih krivaca za njenu tragediju. Politika Prve Srbije je osnivala koncentracione logore po Bosni, vršila brutalno etničko čišćenje i masovna strijeljanja civilnog stanovništva, skoro četiri godine je svakodnevno bombardovala opkoljeno Sarajevo, da bi svoje zločine okončala genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici. Politika Druge Srbije bila je politika javnog otpora tom zlu, otpora koji u tadašnjem odnosu snaga nije bio dovoljan da zaustavi rat protiv Bosne i Hercegovine, ali koji je u sebi nosio moralno osjećanje za pravdu i istinsku empatiju prema žrtvama. Nije sve ostalo na riječima. U januaru 1995. delegacija Beogradskog kruga, poslije sedamdeset sati opasnog putovanja, stigla je u opkoljeno Sarajevo.

Konstantinovićeva “Filosofija palanke” u stanju je da se sama brani od njenih razjarenih osporavatelja. U protivnom, mit o njenom značaju u pozicioniranju nacionalizma i fašizma unutar zatvorenog palanačkog mišljenja, pri čemu pojam palanke nije određen njenom veličinom, teško bi mogao opstati. Stvar je srpskog društva da li će u njemu prevladati mentalno nasljeđe Prve Srbije ili ideje Druge Srbije. Iako je današnje Sarajevo praktično ispražnjeno od građanske, antifašističke i ljevičarske inteligencije, ono je itekako bilo dužno da povodom beogradske harange na autora “Filosofije palanke” nedvosmisleno stane na stranu antifašiste Radomira Konstantinovića, a pogotovo su bili dužni da to učine Akademija nauka i umjetnosti BiH, jer je Konstantinović bio njen inostrani član, kao i Krug 99, na čijoj je tribini ovaj filozof i pisac gostovao u nekoliko navrata. Međutim, više od izostanka bilo kakvog reagovanja zaprepašćuje jedino potpuna neobaviještenost sarajevske intelektualne i spisateljske čaršije o kampanji koja se već skoro mjesec dana na stranicama beogradske Politike vodi protiv mrtvog Radomira Konstantinovića. Ali, šta da se radi kad je Sarajevo i samo postalo palanka.
“Zašto tone Venecija”, naslov je jedne od najpoznatijih pjesama akademika Abdulaha Sidrana. Eh, kad bi još samo napisao pjesmu pod naslovom “Zašto tone Sarajevo”.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari