Piše: Dragan Bursać

Tekst bez bolesnih komentara i nije tekst, pa se ostavljaju otključani komentari, ostavlja se mogućnost kojekakvim bolesnicima da javno pokažu radost i likovanje nad izmišljenim pokušajem ubistva djeteta.

Snimak djevojčice iz Gradačca na YouTubeu u kojem govori kako ju je ostavio dečko poharao je regiju. Zapravo, cijeli Balkan, prepun lažnog morala, licemjerja, svakovrsne mizoginije, prvo se 15 dana “zgražavao” u svojim moralističkim, a uvijek malograđanskim komentarima nad djetetom, a potom je u sadejstvu medija djevojčicu predstavio i kao samoubicu. Naime, nekako je u novinarskom svijetu “za klik više” “procurila” informacija da je dijete diglo ruku na sebe. To, dabome i na svu sreću, nije tačno, ali koga briga za tačnost i istinitost u današnjem svijetu?

Kad kasaba pojede istinu

U svijetu u kojem ljudi vjeruju da hodaju po ravnoj ploči, da je Darvin prevarant, da postoje piramide stare nekoliko desetina hiljada godina, i to kod nas u Bosni, u svijetu gdje vakcine služe za “trovanje” djece…

I šta je jedan mali i nevini ljudski život u tijelu djeteta od 12 godina za sve silne urednike, novinare, vlasnike medija, koji od tastature, prihoda, rashoda i gazde ne vide bijele mačke? Ništa! Tek puka statistika, broj i podaci, kako je to Staljin jednom monstruozno rekao.

Posebno zanimljivi i perverzni u čitavoj ovoj priči bili su internetski komentari lokalnih dušebrižnika, koji su dijete bukvalno razapeli. Od “Tako ti i treba, mala glupačice!” do “Crkni, baš mi je drago!” Ne, niko nije pretpostavio da je djevojčica tek završni račun u jednačini nakaradnog društva i nakaradnijeg odrastanja.

Odakle joj pravo da se pojavi na YouTubeu i priča o nekakvom dečku, pita se kasaba? Pa, dijete se koristi istim onim pravom kojim smo se koristili mi, upisujući se u leksikone, spomenare, snimajući svoje nazalne glasove dok smo oponašali Brenu, Čolu, Nedu Ukraden… Dijete se služi, dakle, istim mehanizmima kao i mi, vajni komentatori, dok smo to radili posredstvom nama dostupnih medija prije 20-30 godina.

A šta je s oponašanjem starleta i modnih vlogerki, pitaće zajedljivi pitac? Pa to je, selo moje milo, društvena realnost. Da li je 12-godišnja djevojčica kriva što u svom užem i širem okruženju vidi uspješne modele i obrasce ponašanja u ovakvim osobama? Naravno da nije! Nemojte biti licemjerni! Ko hoće da mu dijete bude profesor, učitelj, pravnik ili ekonomista u zemlji u kojoj se obrazovni, zdravstveni, sudski i ekonomski sistem raspao?

Kad nemaš nikoga, kamera je najbolji drug

Pa mi imamo egzodus mladih iz doline plača na dnevnoj bazi. Djeca idu bez škole ili kao priučeni medicinari, trbuhom za gerijatrijskim pelenama zapadne Evrope. A kad ostanu ovdje? Kad ostanu ovdje, vide “uspješne” mamine i tatine sinove, hodajuće mediokritete, zaštićene i od društva i od zakona. Vide žestoke momke i silikonske djevojke kako se kupaju u šampanjcu od brzo stečenih novaca. Sa druge strane, vide svoje roditelje u dužničkom ropstvu, koji su poodavno digli ruke od vaspitanja, kako čame u našoj otužnoj zemlji. Pa je lako spoznati, bez bilo kakve dubinske analize, zašto djevojčica koristi narativ reality zvijezde i starlete, zašto usred Gradačca priča ekavski, zašto se kameri obraća kao najboljoj drugarici.

Krivi smo svi mi! Jer dijete je odraslo na realityjima, plitkim i ispraznim klipovima, zakonu ulice, mahale i zapuštenom svijetu površnosti. ONA sa svojih 12 godina, o, vi, ćudoredni, nije nikakav izuzetak, ona je pravilo koje se uzdiglo do nivoa vidljivosti jednog socijalnog internet-kanala. Pa, umjesto da se liječi problem, čaršije u nas jezicima su i tastaturama, uredno sakrivene iza nickova, gasile požar zapaljivim prostaklucima.

Lešinarska žurnalistika

Ooo, to su itekako prepoznali mediji! Današnji lešinari i skupljači pažnje na najnižim ljudskim strastima. Presuda djetetu bila je tako umobolno logična i u žutilu novinarske sramote neizgovorena, a ona glasi: “Dijete takvo živjeti ne može!”

Pa se samo čekao prvi kamičak, prva dezinformacija, da neko objavi lažnu vijest, pa je krenula opet, nakon dvije sedmice, lavina. Poplavni talas o djevojčici, znate, onoj s YouTube-snimka “Ostavio me dečko”. Pa je talas nošen emisarima “novinarstva” narastao u vidu cunamija od pokušaja samoubistva do samoubistva. Bez bilo kakvog preispitivanja, provjere informacije, profesionalne etike… I džaba vam danas nekoliko dana dockan pričati kako se djevojčica nije pokušala ubiti. Kako je to laž, neistina! Ta ko se toga sjeća? Niko, osim vlasnika medija i “dobrog dana” za lajkove i klikanost.

Ali, to kao da nije dovoljno u ovoj perverznoj nekrofilskoj igri. Jer tekst bez bolesnih komentara i nije tekst. Pa se ostavljaju otključani komentari, ostavlja se mogućnost kojekakvim bolesnicima da javno pokažu radost i likovanje nad izmišljenim pokušajem ubistva djeteta.

To je naše dijete!

Djeteta koje je produkt nas, naše sredine, našeg sistema vrijednosti. Pa zato prije nego što počnete pljuvati po djevojčici koju je ostavio dečko, a ima “samo” 12 godina i prije nego što počnete likovati nad lažnom viješću o pokušaju samoubistva pogledajte svoje dijete, pogledajte dijete nekog vašeg rođaka ili drage osobe. To su ista djeca i može im se desiti identična stvar. Ne okrećite glavu od problema!

A vulgarno mahalanje nije dio rješenja. Razgovarajte sa svojom djecom. Njima treba pažnja, a ne izgovori. Informišite se, edukujte se kako ugraditi filtere na društvene mreže, provjerite šta je fokus interesovanja djeteta, pa opet razgovarajte. Jer, ta osnovna ljudska potreba za razgovorom izostala je. Kod djevojčice iz Gradačca, ali i kod stotina hiljada djece u regionu. Nekad se manifestuje drastično vidljivo, a nekad prođe ispod radara.

I zato prije one čuvene rečenice “Ja sam u njenim godinama to i to” obratite pažnju na svoju okolinu. Sigurno ima toliko toga što možete popraviti u svom, a potom i u životu najmlađih. I ne hranite sujetu “umovanjem” u internetskim komentarima. Zapravo, samo hranite gazdu medija i oglašivače. A, vlasnici medija, urednici i novinari u združenom poduhvatu banalizacije i uništavanja djetinjstva zarad fiktivnog profita, pokušajte se barem ponekad pogledati u ogledalo.

Odavno vi nemate veze ni s novinarstvom ni s ljudskošću. Obraz, čast, moral i profesionalna etika otišli su od vas poodavno za nekoliko klikova i lajkova. To je sva istina naše žurnalistike.

Ozbiljni mediji sebi ne smiju ni u ludilu, ni u bunilu dozvoliti ovakve “greške”. Zbog djece, budućnosti ove zemlje, koju svojski oremo glupošću i pretvaramo u neprijateljsko tlo.

Djevojčica s početka priče, na svu sreću, živa je i nije pokušala suicid. Ali je društvo s velikim brojem medija ostavilo po nju trajne emotivne posljedice. Prestanimo! Prestanimo ubijati našu djecu!

 

(Izvor: Al Jazeera)

Komentari