Piše : Jusuf Trbić

              Čudna je ova zemlja bosanska, ova zemlja semberska. Dublja od pamćenja, teža od neba, tamnija od uzdaha. U njoj su grob do groba, mezar do mezara, beskrajna piramida umiranja, neprestano polje na kojem ostaju životi, jedan po jedan. A vrijeme teče kao ravnodušna voda, i odnosi ljude i vijekove u bunar zaborava, i ničega nije bilo što je moglo  taj pad zaustaviti ili bar usporiti. Jer, iz nekog nedokučivog razloga Semberci, a pogotovo Bošnjaci,  nisu pisali i zapisivali, nisu o sebi ostavili mnogo traga na papiru, pa im je prošlost ostala pusta i prazna, a oni se pretvorili u sjenke koje nestaju pod slapovima svjetlosti. Prolazili  su lijepi, i teški, i tragični dani, prosipalo se zlato života, kao pustinjska kiša, prevrtali se zemlja i nebo, stasavali ljudi, rasli preko granica horizonta, pa odlazili, a stranice pamćenja ostajale su prazne. Ostajali su samo mezari i grobovi, da svojom tišinom svjedoče, dok mogu,  o rijeci života koja je presahla. A i oni su, jedan po jedan,  tonuli u zemlju bosansku, u mračni zaborav. I kad se, krajem dvadesetog vijeka, džehenem sručio na Bijeljinu i Janju i vihor pomeo sve što je bilo, ostalo je samo pusto zgarište. Kao da nikada ničeg nije ni bilo.

Kad sam se na početku ovog našeg milenijuma vratio u Bijeljinu, ništa više nije bilo isto. Stari Bijeljinci i Janjarci  postali su Hazari, drevni narod koji o sebi ništa nije zapisao, pa je ostao samo u legendama i nagađanjima. Ljudi pobjegli na sve strane svijeta, stare građevine srušene, džamije pretvorene u prah, sjećanje raznijeli vjetrovi. Pa sam sebi dao zadatak da učinim što mogu, da zapišem što stignem, da pronađem  ostatke nekadašnjih vremena i da od hiljadu komadića razbijenog krčaga pokušam sastaviti kakvu-takvu sliku. Naš “Preporod” je uspio objaviti knjige koje čuvaju ostatke tih sjećanja, a najvažnija je svakako knjiga Mustafe Grabčanovića ” Bijeljina i Bijeljinci”, koja je bila izvor drugih takvih knjiga. U Janji su veliki posao uradili dr Mahmud Nurkić i Asim Osmanbašić, a i ovi tekstovi su na tom tragu – da zabilježe i ostave za budućnost ono što je u ovom času moguće.

Neki događaji su, kao iznenadne svjetiljke, ukazali na ljude i događaje iz prošlosti, na koje smo već skoro zaboravili.

 

Masovna grobnica u Kasarni

 

U jesen 2012. godine opštinska vlast je odobrila da se počne s iskopavanjem uzvišenja u krugu Kasarne, za koji se pretpostavljalo da krije kosti ljudi streljanih krajem Drugog svjetskog rata. Dakako, mediji su govorili o srpskim žrtvama, ali se ispostavilo da nije baš tako. Naime, tu jesu posmrtni ostaci ljudi koje su partizani streljali 1945. godine, ali  je među njima najviše Bošnjaka. Pisao sam o tome u knjizi “Istine i laži”, a najviše podataka dao mi je Amir Fidahić, potomak Ali-paše Fidahića, čiji je otac Asim-beg, kako sam kaže, upravo na tom mjestu streljan. Govorilo se o čak 42 streljana čovjeka, ali Amir Fidahić je imao spisak od 14 imena, među kojima je i njegov otac, Asim-beg Fidahić. Na tom spisku su i : Jusuf-aga i Osman-aga Hadžisalihović ( sinovi Alijage), Husein-aga Hadžisalihović, Krsto Marić (advokat), Selmo Nargalić zvani Baćan, Salko Džafić, sin Šaćirov, Radinka Milanović iz Borca, kći Pantelije, Mustafa Durgutović iz Janje, sin Smailov, Marija, Zorka  i Milan Vojnović (otac Nikola), Rada Ivković i Jusuf Aletović iz Janje.

– «U Kasarni je, na istočnoj strani, postojao nasip, malo brdo u obliku piramide, koji je služio da se na njega stave mete za gađanje», sjeća se Amir Fidahić. «Nijemci su, čim su stigli, napravili od njega mjesto za streljanje ljudi. Sjećam se moje komšinice iz porodice Papo, koju su odveli pod to brdo i zaklali je. I mnogi drugi su tu platili glavom. Sjećam se jednog događaja iz 1945. godine, koji mi i danas srce ispuni mrakom. Imao sam trinaest godina i bio sam učenik prvog razreda gimnazije. Nas đake su odveli da gledamo kako partizani streljaju Franju Papriku i nekog Mesića. A samo nekoliko mjeseci prije toga, na tom istom mjestu streljan je moj otac. Drhtao sam i krio suze, da me ne vide.

Moj otac je rođen 1896. godine i radio je kao službenik u Opštini, bio je ugledan i poštovan čovjek. Imao je mene i moju stariju sestru Faketu, a mene je vodio svuda sa sobom, pa sam svašta vidio i upamtio. Bio sam s njim kad je došla Mica, žena Save Čolakovića, i prenijela molbu Roćkovu ( Rodoljuba Čolakovića) da mu pripaze ženu, koju je ustaška vlast smjestila u zatvor. Malo zatim Roćko je tražio da moj baba i Muratbeg nekako izvuku njegovu ženu iz zatvora. Ustaški zapovjednik grada Tolj pitao je glasno, pred svima, ko može svojom glavom garantovati da Roćkova žena neće pobjeći. Javio se moj baba i rekao da on garantuje. Ali, to isto veče partizani su Roćkovu ženu prebacili na slobodnu teritoriju, a Tolj je došao da babu uhapsi. Htio ga je strijeljati, ali ga je Muratbeg nekako spasio.

Moj baba je držao Gradsku kafanu, u prizemlju zgrade Opštine, i kad su partizani prvi put oslobodili grad krajem septembra 1943. godine, došao je Roćko, s pratnjom. Tada sam ga prvi put vidio. Zagrlio je i poljubio mog oca, i rekao mu : «Reci, Asime, kako da ti vratim, mnogo si me zadužio». Otac nije htio ni da čuje za to, samo je rekao da su vremena teška i da valja da jedni druge pomažemo.

Sve ovo potvrdila mi je lično i Mica, supruga Save Čolakovića, kad sam je, bolesnu, vozio za Beograd. Ona je prenosila one Roćkove poruke.

Moj otac i Muratbeg Pašić  spasili su iz Jasenovca Čedu Petrovića, sina uglednog Bijeljinca Ljube Petrovića. Muratbeg je to isposlovao, a moj otac je otišao po Čedu u logor, da ga dovede. Bio je to jako rizičan put, svuda borbe, pruge minirane, ne zna niko ni za koga, ali otac je uspio. Ljubo i njegovi bili su mom ocu zahvalni do kraja života. Kad je Čedo umro, otac mu je još bio živ, i rekao mi je :» Mog Čede više nema, sad ćeš ti, Amire, biti moj Čedo». Ali, eto, Ljubin drugi sin Stojan Petrović, bijeljinski profesor, bio je u ovom posljednjem ratu jedan od čelnika SDS-a. Kad sam ga zamolio da vidi šta mi je sa sinom, i da mu pomogne, ni prstom nije mrdnuo. Ni javio se nije poslije toga.

Sjećam se i dvije partizanke, koje je moj otac spasio, one su nas posjetile nakon oslobođenja. Spasio je i mladog Jevreja Mošu, našeg komšiju, i sakrio ga na Muratbegovo imanje. Mošo je otišao u partizane, jednom je došao kod nas da zahvali mom ocu, mlad i lijep, u uniformi, s petokrakom na kapi. Kasnije su ga četnici uhvatili i objesili na drvo ispred Opštine.

A sjećam se, kao da je juče bilo, kad su partizani oslobodili Bijeljinu, aprila 1945. godine. Moj otac se spremio, stavio fes na glavu i rekao mojoj majci da ide da pozdravi Roćka i Osmana Gruhonjića.  I nije se više vratio. Saznali smo da Roćko nije došao toga dana, a da je Milenko Stojaković (kasnije odveden na Goli otok) sačinio spisak ljudi koje treba streljati, za primjer drugima. Na tom spisku je bio i moj otac. Nakon dva dana osvanuo je spisak na prozoru Gradske kafane. Prvo ime je bilo ime Asim-bega Fidahića.

Nekoliko mjeseci nakon toga došao je Roćko u Bijeljinu i moja majka je otišla do njega. Pustili su je, a ona je s vrata upitala : « A što mi ubiste Asima»? Roćko se uhvatio za glavu, i govorio je samo jedno : «Greška, greška, greška…»

A kad su mog sina Asima odveli iz kuće, u papučama, među arkanovcima je bio i Brano Filipović Šumar, s kojim je moj sin bio prijatelj prije rata. On je ubice i doveo. Očajni, sve smo pokušavali da Asima nađemo, uspio sam doći čak i do Arkana, i on mi je rekao samo jednu riječ : «Greška, greška…»

Ja sam davno podnio tužbu, zna se sve, i ko ga je odveo, i ko je pucao u njega, i gdje se to dogodilo, sve se zna, ali sud, izgleda, neće ništa da zna.»

(nastaviće se)

 

 

 

 

 

Komentari