Piše: Jusuf Trbić
Nije samo Asim- beg Fidahić streljan “greškom”.
U masovnoj grobnici u Kasarni bili su i posmrtni ostaci trojice Hadžisalihovića . A ta je familija uoči Drugog svjetskog rata bila bogata i ugledna. Kako se čini, to im je je bio najveći grijeh.
Kemal Hadžisalihović, unuk ubijenog Husein-age, nakon početka iskopavanja grobnice, ispričao je novinaru Dnevnog avaza Emiru Musliju ono što je čuo od svog oca Mensura. Nakon oslobođenja i dolaska partizana njegov djed je nastavio mirno živjeti, jer se nikome ničim nije zamjerio. Ali, ubrzo su po njega došla dvojica naoružanih ljudi, i rekli da ga vode na saslušanje. “Neće dugo trajati”, poručili su ukućanima.
Ni on, ni ostali odvedeni, nisu se nikad vratili.
“ Moja porodica je imala velikih problema poslije, jer su ih strašno proganjali, a zahvaljujući hrabrosti i upornosti moje rahmetli nene, donesena je i presuda poslije koje su ih ostavili na miru. Međutim, pored sve imovine, vratili su im kuću u centru Bijeljine, a sve drugo je konfiskovano, i tako je ostalo do dana današnjeg. Mojoj neni rahmetli su nudili penziju kao nadoknadu za ubijenog muža, ali ona je to dostojanstveno odbila.”
A Sreski sud u Bijeljini je, već naredne 1946. godine, donio presudu kojom se poništava ona presuda iz 1945-te, kojom je Husein-aga Hadžisalihović streljan kao “narodni neprijatelj”, i uz to nalog da se porodici vrati konfiskovana imovina. Što, dakako, nije ispoštovano. Kuće, magaze i dućane, oduzete od trojice Hadžisalihovića, niko više nikad nije vratio. A spisku tada ubijenih Kemal je dodao i ime Ešefa Jahića, djeda njegove supruge.
I kao što se tragedija ponovila Amiru Fidahiću, odnoseći mu sina, na isti način na koji mu je odnijela oca, nešto slično dogodilo se i Hadžisalihovićima. Kuću i plac od 950 kvadrata, koje je država tada oduzela ( tu je bila Šumska uprava i kasnije sjedište Socijalističkog saveza i Sindikata), bijeljinska opština je 1993. godine poklonila crkvi, uz još jedanaest kuća iz kojih su prethodno bile istjerane bošnjačke porodice. Odluku o eksproprijaciji tih kuća donio je Izvršni odbor Skupštine opštine, a potpisao je tadašnji predsjednik Svetozar Mihajlović. Sve je to onda porušio vladika Kačavenda, i na temeljima bošnjačkih kuća sazidao svoj “Versaj”. Neki od vlasnika su namireni, jer nisu imali izbora, neki nisu, ali to srpskoj vlasti nije ni najmanje smetalo da već u startu legalizuje Kačavendin dvorac i daruje mu velike pare da dovrši gradnju i proširi se koliko želi.
A kćerke Osman-age Hadžisalihovića, Samija Žderić, Šahzija Nakičević i Adaleta Vodeničarević, pamte teška vremena odrastanja i života u sjenci očevog stradanja. Samija je novinaru rekla : “ Nas tri smo bile djeca i ostale smo s majkom. Otac i amidža su ubijeni, imovina uzeta. Nigdje njihovih mezara, nigdje traga o njima osim u sjećanju i na fotografijama…Sjećam se kako smo ostale same u kući u centru, a ostaloj imovini nismo smjele ni priviriti. O onome što se desilo nije se smjelo progovoriti…”
Čini se da ni danas nije mnogo drugačije. Otetu bošnjačku imovinu niko ne vraća, na zemljištu previđenom za restituciju već su izgrađeni i kuće i naselja, a o bošnjačkim žrtvama, makar one bile i iz Drugog svjetskog rata, niko ne govori. Kad su počela iskopavanja masovne grobnice u Kasarni, govorilo se i pisalo o srpskim žrtvama i identifikaciji koja će uslijediti već za nekoliko mjeseci. Kad se saznalo da većina žrtava nije imala “prava “ krvna zrnca, sve je stalo i konačna istina je i danas, 2015. godine, i dalje ostala pokrivena velom zaborava.
Nekako u isto vrijeme kad su ubijeni Hadžisalihovići i ostali sa spiska streljanih u Kasarni, nestali su i Muhamed-beg Preljubović i njegov sin Ćerim, koji je tada bolovao od tifusa, i za njih se nikad ništa nije saznalo. Pričalo se da su partizani i njih streljali. A zašto bi to učinili – to niko nije znao ni tada, a ne zna ni sad.
Muhamed-beg Preljubović je bio jedan od najpoznatijih i najuglednijih Bijeljinaca svog vremena. Imao je ogromno imanje u Dragaljevcu, pa je i u njegovom slučaju to možda bio razlog stradanja. Bio je izuzetno obrazovan i poznat u intelektualnim krugovima Kraljevine Jugoslavije, i toliko uticajan, da je, kako se pričalo, pio kahvu s kraljem. U više navrata on je, zahvaljujući svom uticaju, spašavao narod od četnika i ustaša, a njegov sin Ćerim je otišao rano u partizane, zajedno s Ibrom i Halidom, sinovima Mehmed-bega Fidahića, i Betkom, sinom Jusuf-age Imamovića. Halida, koji je do rata bio student, zarobili su četnici 1942. godine i steljali ga. Betko je na Romaniji, izbezumljen od gladi, i pored upozorenja drugova, pojeo parče otrovanog hljeba, kojeg su ostavili Nijemci, i umro, a Ćerim je obolio od tifusa i vratio se ocu, da se liječi. Kad su ubijeni, Zlata-hanuma, žena Muhamed-bega Preljubovića, nastavila je da živi u Bijeljini, a kćerke Mina i Majda otišle su u inostranstvo, pozavršavale fakultete i ostale tamo. Nakon smrti Muhamed-begove udovice, nestala je s ovih prostora još jedan velika i ugledna begovska porodica, a rat za Veliku Srbiju uništio je i rastjerao potomke svih porodica bijeljinskih aga i begova, izdanaka bosanskog plemstva, za koje je Krleža napisao da je to najčistije i najplemenitije plemstvo u Evropi.
