(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Bosna je zemlja po kojoj hodaju mrtvi. Čujemo ih na svakom koraku, u snu, u dušama preživjelih, u sjećanjima. Oni traže svoj mezar bez kojeg ne mogu da se smire.

Stotine, hiljade mrtvih. Stotine, hiljade živih rana koje ne zacjeljuju. U zemlji nesretnih ljudi srećom se smatra kad se pronađu kosti ubijenih, da se u svoj mezar usele, da se smire mrtvi na onome svijetu, da odahnu živi u svojim tijesnim zemaljskim sudbinama.

Novine u ovoj zemlji objavljuju često, kao važne vijesti, da su očajni ljudi najzad našli onoga koga su izgubili. O ubicama se mnogo rjeđe govori. Ubice žive mirno, čini se da ih ni savjest ne grize, ni one koji su pucali, ni one koji su naređivali, ni one koji su sve organizovali, ni one koji su to sakrivali. Mirni su i oni koji o svemu tome ćute, kao da se nikad ništa nije desilo. Najmirniji su oni koji o svemu uporno lažu, trudeći se da krivicu, ako je već moraju spomenuti, rasporede ravnomjerno na sve strane : malo nama, malo više njima, a i onim trećima da ne zafali. Niko od njih ne čita novinske tekstove koji govore da je familija najzad našla kosti onoga ko je ubijen na pravdi Boga. Njih to ne interesuje. Vlast, policija i sudovi imaju preča posla, nije njima do bavljenja prošlošću, kad im se valja pripremiti za budućnost koja samo što nije zakucala na vrata. U Semberiji, u kojoj nije bilo nikakvih ratnih dejstava, nestajali su Bošnjaci kao da su u zemlju propali. Kosti im još pronalaze po Srbiji i dovlače kući, da im konačno prouče Fatihu. Oni koji su ih odveli, a  najčešće je to bila redovna ili vojna policija, neće ni da misle o tome. Zapravo, oni su svoj posao završili. Ostalo ih se ne tiče.

Dnevni avaz je 7. jula 2007. godine objavio jedan od tekstova na kakve često nailazimo. U Janji je konačno, 15 godina nakon nestanka, sahranjen Fadil Sinanović. Sahranio ga je njegov otac Osman, koji je za sinom ili njegovim kostima tragao petnaest puta po 365 dana. I noći. Mnoštvo ljudi iz Janje došlo je u Džedid džamiju u Janji da klanja dženazu koju je predvodio glavni gradski imam Omer ef. Camić.

Fadil Sinanović je te, 1992. godine, imao 37 godina, složnu porodicu, dvije kćerke. Bio je rukovodilac «Energopetrolove» benzinske pumpe, u slobodno vrijeme pomagao je ocu na njivi i živio tiho i spokojno sve dok Velika Srbija nije došla po njega.

«Prema iskazima očevidaca», piše Dnevni avaz, «odveden je 26. juna 1992. godine iz jedne kafane u centru grada, usred dana, i od tada ga više niko nije vidio. Nakon dugogodišnjeg traganja porodice, posmrtni ostaci pronađeni su na groblju u Sremskoj Mitrovici, a razmijenjeni su u Rači 19. aprila, ove godine.

Analiza DNK rađena u Beogradu, Tuzli i Sarajevu sva tri puta potvrdila je da je riječ o tijelu Fadila Sinanovića. Nalazi forenzičara nedvosmisleno govore da je nastradao od dvije prostrijelne rane, s tim da mu je čeoni dio lobanje bio smrskan, a jedno oko oštećeno.»

«Nezvanično saznajemo», piše dalje Dnevni avaz, « da je Sinanović nakon odvođenja viđen ispred policijske stanice u Janji u vrijeme kada je njen komandir bio Mićo Đokić, sada penzionisani policajac, koji živi u Janji. Nakon toga, prebačen je u zgradu MUP-a u Bijeljini. Prema svemu sudeći, ubijen je nakon što je prethodno bio pretučen, a tijelo je bačeno u Drinu ili Savu. Nakon nestanka, otac Osman Sinanović raspitivao se za sinovljevu sudbinu, ali mu je u bijeljinskoj policiji rečeno da je prebačen na Pale.»

Tako pišu novine. Ali, novine nisu sud i ne mogu reći šta je to i zbog čega radila policija, koja svuda u svijetu ima zadatak da štiti građane. Ovdje – policija je odvodila ljude koji su nestajali. Kosti nekih od njih nađene su u Srbiji. Za ostale još nema smirenja. Novine ne mogu pitati : ako se već zna ko je u to vrijeme radio u policiji, ko je kome naređivao, a ko sprovodio naređenja, kako je moguće da niko nije odgovarao za zločine? Recimo, penzionisani policajac Mićo Đokić, koji živi u Janji, valjda zna zašto su njegovi policajci odvodili ljude, zbog čega su to činili, ko je te ljude mučio i ubijao, šta se događalo u Janji u to vrijeme. Naravno da zna, samo ga, čini se, niko ne pita o tome. Kao što ne pita ni nekadašnje šefove bijeljinske policije ili policije Republike Srpske, ni komandire, ni šefove patrola, ni policajce, kao da su svi radili normalan posao nakon kojeg su se građani osjećali bezbjednijim i mirnijim. Niko ništa ne pita ni tadašnje bijeljinske političare, ni ljude iz vrha SDS-a, ni sudije, ni šefove vojne policije, ni ključne ljude civilne i vojne bezbjednosti, kao da je ovaj kraj pogodila teška elementarna nepogoda, pa je voda potopila tolike živote. I – nikom ništa.

Fadil Sinanović je najzad našao svoj mezar. Ostali još lutaju ovom zemljom kao sjene, živi ih traže, a ne nalaze, a toliki otvoreni mezari čekaju da se nad njima zatvori nebo. I sve dok se mir ne vrati i živima i ubijenima, ovo će biti zemlja mrtvih, zemlja koja nije ni na ovom, ni na onom svijetu.

Komentari