Piše: Jusuf Trbić

U tamnim vremenima gube se ideali, uzori i kriteriji. Današnji mladi ljudi svoje idole vide, u najvećem broju, u polupismenim političarima, ratnim zločincima i kriminalcima, novopečenim bogatašima i estradnim zvijezdama, u ljudima bez morala i skrupula. Znanje i učenje, rad, poštenje, čast i borba za sve ljude i bolje sutra, žrtvovanje za druge – to su danas nepoznate pojave. Zato caruju mračni umovi, koji iz pepela istorijskog poraza vraćaju na istorijsku pozornicu ono najgore što je čovječanstvo iznjedrilo u prošlom vijeku  – fašizam, mržnju i nasilje prema drugačijima, vjersku i političku netoleranciju i zatucanost, diskriminatorsku praksu, slavljenje zločina, bestidnost i  laži. Odavno su se uspravili ustaše i četnici, ti uzori nečasnog služenja fašizmu, propagatori zločina i mržnje, ubice i koljači, čija imena danas dobijaju ulice i ustanove. U Bijeljini možete vidjeti Trg đenerala Draže, ulice četničkih koljača Pere Stanića i Raje Banjičića, pa čak i ulicu koja nosi ime Arkanove garde, ali nećete vidjeti ulice Rodoljuba Čolakovića, Fadila Jahića Španca, Veljka Lukića Kurjaka…Čak ni potomci onih koje su poklali četnici ne bune se zbog toga, što nikad nisam mogao da razumijem.

Srbija i Bosna žele u Evropu, Hrvatska je već stigla tamo, a Evropa je utemeljena na antifašizmu. Kako će im tamo biti, ne znam. Na značaj partizanskog antifašističkog pokreta upozorio je, u oktobru 2014. godine,  svoje domaćine i Vladimir Putin, predsjednik Rusije, kad je, kao gost, prisustvovao paradi u znak sjećanja na oslobođenje Beograda krajem Drugog svjetskog rata. On im je objasnio ono što sami nisu htjeli da znaju : da Beograd nisu oslobađali samo Rusi, već u većoj mjeri partizani iz svih dijelova Jugoslavije.

A gdje su danas jugoslovenski antifašisti, čijim su se djelima ponosile generacije?

Odgovor svi znamo : nema ih, njih su uklonili krojači nove istorije, politički prevaranti, koji su, uz pomoć religije, proizveli nove istine i ulili ih u glave ljudi. Onima koji još imaju morala u sebi, ostaje samo da se sjećaju i da to sjećanje prenesu drugima. Ili da ustanu i vrisnu. Ako ne bude kasno za sve.

………………………….

 

Borba protiv fašizma bila je ispunjena herojstvom. Mnogo je primjera onih koji nisu žalili život da se to svjetsko zlo pobijedi. Žene Semberije su u tome dale neobično veliki doprinos. O tome govori  sadržajna i poštena knjiga “Žene u istoriji Semberije”, autorica Tanje Lazić i Ljubinke Vukašinović, u izdanju bijeljinske Organizacije žena “Lara”. To je, koliko znam, prva i jedina knjiga, izašla nakon 1995. godine, koja se bavi ovakvim temama, i predstavlja dragocijeno svjedočanstvo o onome što se ne smije zaboraviti. U knjizi je dosta prostora dato ženama-borcima protiv fašizma, pa ćemo podsjetiti na njih.

200px-Radojka_Lakic      Kad pomenemo žene-antifašiste, prvo nam na pamet padne jedno ime : Radojka Lakić (1917-1941). Rođena je u Skender-Vakufu, u osnovnu školu išla u Skočiću kod Zvornika, a u gimnaziju u Bijeljini. U toj školi, poznatoj po naprednoj omladini, ona je bila jedna od najaktivnijih mladih revolucionara. U Beogradu je 1936. godine upisala Filozofski fakultet, a već sljedeće godine postala je član KPJ. Nakon okupacije vraća se u Bijeljinu i nastavlja revolucionarni rad. Pošto su ustaše raspisale potjernicu za njom, Partija je povlači u Sarajevo, gdje radi na pripremi ustanka. U septembru 1941. godine ustaše su je uhapsile na ulici. Užasno su je mučili u zatvoru, ali ona nije rekla ni jednu riječ o svom radu i drugovima. Strijeljana je na Vracama 28. septembra 1941. godine, a za narodnog heroja proglašena je 8. juna 1945. godine.

U Bijeljini je jedna škola nazvana njenim imenom, a u maju 1985. godine postavljena je njena bista u dvorištu ispred škole. Jedna od glavnih ulica nosila je njeno ime. U aprilu 1992. godine novi četnici su školu preimenovali u “Sveti Sava” i promijenili naziv ulice, a Radojkinu bistu srušili. Tako su još jednom ubili ustašku žrtvu Radoku Lakić. Sasvim u skladu sa onim što su radili Dražini četnici, koji su služili Nijemcima, a sarađivali sa ustašama.

Hajrija Jahić,  žena narodnog heroja Fadila Jahića Španca i sestra revolucionara Alije Alijagića, ostavila je dubok trag u istoriji ovog kraja, zajedno sa članovima porodice Jahić, a ubijena je u ustaškom koncentracionom logoru. Među članovima ove porodice, koji su živote dali u borbi, bila je i Fadilova sestra Mineta Jahić. Nju su četnici zarobili na Majevici u septembru 1943. godine, strašno je mučili i onda ubili. Imala je 18 godina.

Olga Marasović (1914-1996) bila je jedna od buntovnih djevojaka, koje se nisu bojale borbe protiv fašizma. Kao beogradski student bila je više puta hapšena zbog svog revolucionarnog rada. U ratu je bila sekretar Gradskog komiteta KPJ za Sarajevo, zbog čega je uhapšena 1942. godine. Nakon bjekstva iz zatvora prešla je na slobodnu teritoriju, i u partizanima se bori do kraja rata.

Herta Baum-Gospić (1917-1941), rođena je u Bijeljini. Majka joj je bila iz poznate jevrejske porodice Nusbaum. Odrasla je i školovala se u rodnom gradu, a u gimnaziji se priključila omladinskom komunističkom pokretu. Bila je jedna od tri djevojke, zbog čijeg su istupa povodom atentata na kralja Aleksandra zatvoreni sedmi i osmi razred. Udala se za revolucionara Svetolika Gospića i rodila sina. Bila je aktivna u revolucionarnom pokretu, a kad je Svetolik otišao u šumu, preselila se kod njegove familije u Crnjelovo. U julu 1941. godine ustaše je hapse i šalju u Jasenovac, gdje je ubijena.

Do 1992. godine jedna ulica u Bijeljini nosila  je njeno ime. Danas  niko neće da je se sjeti. I da nema knjige koju sam pomenuo, bila bi izbrisana iz istorije ovog kraja.

Ustaše su u Jasenovcu na svirep način ubile i Zorku Marinković (1911-1944), učiteljicu, učesnicu antifašističkog pokreta. Nakon dvije godine patnji, ustaški zločinci su 165 žena poveli na brod, na “vožnju” Savom. Poklali su ih jednu po jednu, i njihova tijela bacilli u rijeku. Među njima je bila i Zorka Marinković.

Zorka – Zora Pajkanović (1903-1946),  bila je majka četiri sina, zbog kojih je i sama pristupila revolucionarnom pokretu. Doživjela je da joj sinovi Vukašin i Drago poginu u borbi, a i nju su četnički banditi  ubili, u zasjedi u aprilu 1946. godine, skoro godinu dana nakon završetka rata.

Život u borbi dala je i Atifa Tifa Lipničević (1921-1944). Kao istaknutu članicu revolucionarnmog pokreta zarobile su je ustaše, ali su je drugovi iz Majevičkog partizanskog odreda oslobodili iz zatvora u centru Bijeljine, u spektakularnoj akciji u februaru 1942. godine. Ali, drugo zarobljavanje nije preživjela. U zasjedi u Suhom Polju poginula je njena mlađa sestra Fadila (1925-1942),  a ona je odvedena u logor u Staru Gradišku, gdje je umrla nakon dugotrajnog mučenja.

Dr Roza Papo (1914-1984) organizovala je partizansku bolnicu u Donjoj Trnovi, u martu 1943. godine. Iako iscrpljena tek preležanim tifusom, svojim radom je ostavila takav utisak na ljude, da je sve do smrti, 1984. godine, smatrana Semberkom.

Zora Nikolić (1900-1991) postala je član KPJ još 1920. godine, a u predratnom revolucionarnom pokretu bila je izuzetno aktivna. Zbog toga je 220px-Roza_Papo_sa_drugaricamapočetkom 1939. godine osuđena na šest godina robije, ali u opštem haosu nakon njemačkog napada na Jugoslaviju, bježi iz zatvora i priključuje se partizanima. Bila je članica Oblasnog komiteta KPJ za BiH, a nakon rata poslanik u Ustavotvornoj skupštini Jugoslavije.

Mirjana Seka Brenjo (rođena 1924. godine u porodici Eremić),  pripadala je bijeljinskoj revolucionarnoj omladini u Gimnaziji. Bila je borac 3. majevičkog odreda kojim je komandovao Veljko Lukić Kurjak. Zbog svoje hrabosti postala je prva žena u BiH koja je dobila čin oficira i postala član Vrhovnog štaba. Dobitnik je niza najviših odlikovanja.

Zora Vucelja – Josipović, rođena 1924. godine u Bijeljini, kao učenica petog razreda Gimnazije uhapšena je svog svog revolucionarnog rada i sprovedena u ustaški logor u Glini, u kojem je već bio ubijen njen otac. Oslobođena je na suđenju zbog nedostatka dokaza, pa se vraća u Bijeljinu i priključuje Mjesnom gradskom komitetu KPJ. Nakon prvog oslobođenja Bijeljine, u septembru 1943. godine, odlazi na ratište, i bori se sve do kraja rata. Pored ostalih odlikovanja, dobila je i Orden za hrabrost.

Cvija Cica Trišić (1914-1986), kao mlada domaćica u Crnjelovu, ostala je sama, s dvoje male djece, kad su njenog supruga 1941. godine odveli u zarobljeništvo u Njemačku. Pa ipak, uključila se u antifašistički pokret i postaje istaknuti aktivista. Bila je i pripadnik Majevičkog partizanskog odreda, a zatim je obavljala niz odgovornih dužnosti, uključujući i dužnost poslanika Skupštine BiH u dva mandata.

7920221_1   Asija Ćemerlić, iz porodice Kavazović iz Bosanske Gradiške, rođena 1910. godine,  radila je kao učiteljica u Johovcu i Janji. Bila je borac Šeste istočnobosanske brigade, a zatim i prva partizanska učiteljica u Vlasenici i nastavnik Ratne škole u Tuzli.

Koviljka Kova Radišić (1920-2010) rođena je u poznatoj bijeljinskoj porodici Mitrinović. Kao učenica Gimnazije uključila se u revolucionarni pokret, a kao već iskusna skojevka 1942. godine odlazi u partizane. Početkom 1944. godine je zarobljena i deportovana u Njemačku. Nakon povratka iz zarobljeništva bila je prva upravnica Doma za ratnu siročad “Fadil Jahić Španac”.

Posebna je priča o sestrama Mijojlić. Njihov otac Vaso je, zbog naprednih ideja, 1941. godine uhapšen i odveden u Jasenovac, gdje je ubijen. Njegovo djelo nastavile su kćerke Mirjana ( 1921-1944) i Sofija-Sojka (1927-1943). Mirjana je bila najstarije dijete u porodici i morala se brinuti za ostale. Pa ipak, sa 16 godina je postala član radničkih sindikata, a uskoro je primljena u KPJ. Od 1939. bila je jedina žena-član Biroa mjesnog komiteta Partije. Prvi put je uhapšena 1940. godine, a zatim je ustaše u oktobru 1941-ve odvode u logor Glina. Ostala je zapamćena scena polaska voza sa 150 uhapšenih. Iz zatvorenih vagona Mirjana je povela pjesmu koja je razbjesnila ustaše, a zapovjednik mjesta Tolj zahtijevao je da se svi izvedu i streljaju. U Glini je Mirjanu prijeki sud osudio na smrt, ali kazna nije izvršena. Prebačena je u zatvor u Lepoglavi, pa u Staru Požegu. Slavonski partizani razmijenili su je za zarobljenog Nijemca, pa se Mirjana vraća u Bosnu, na front. Početkom aprila 1944. godine njena grupa se našla u ustaškom okruženju. Borili su se do posljednjeg metka. A taj posljednji sačuvali su za sebe, da ne padnu živi u ruke neprijatelja.

Njena mlađa sestra Sofija, koju su zvali Sojka, bila je dijete kad je rat počeo, ali se vrlo rano uključila u rad SKOJ-a. Već 1942. godine boravi u selu Trnjaci, a nakon oslobođenja Bijeljine 24. septembra 1943. godine odlazi s partizanima. Poginula je na Majevici krajem 1943. godine. Imala je 16 godina.

Ovo su samo neka od imena žena-heroja, čija je borba doprinijela pobjedi nad fašizmom. Na žalost, nova četnička najezda okrenula je sve naopako. Četnici, koji se mogu pohvaliti samo ubijanjem bespomoćnih ljudi, pucanjem iz zasjede i zajedničkom borbom s Nijemcima i ustašama protiv partizana, ne mogu se pohvaliti nikakvim herojstvom. Izuzev onoga koje je Dražinom bliskom saradniku, majoru Pavlu Đurišiću donijelo visoko odlikovanje Gvozedni krst, kojim ga je okitio Hitler 1944. godine. Pa ipak, četnici su danas zauzeli ulice, trgove,  istorijske knjige i školske čitanke, i potpuno izbrisali sjećanje na antifašiste koji su herojstvom obilježili svoje vrijeme.

Na sramotu svih nas.