Piše: Jusuf Trbić

Umiru stari Bijeljinci, na svim stranama svijeta. Umiru tiho, i odlaze u neki svoj unutrašnji zavičaj, u Bijeljinu kakva je nekad bila, u pamćenje. Iza njih ostaje sve veća praznina koju nema više ko popuniti. Iza njih ostaje život koji ne može stati  ni u jedan roman.

Umro je Idriz Hujdurović, Bijeljinac od glave do pete, Bijeljinac po rođenju i opredjeljenju, jedan od onih ljudi koji su svojim životom i djelom ukrasili našu čaršiju i čitavu našu prošlost. Bio je čovjek nesalomljivog duha, mudar, preduzimljiv, energičan i, iznad svega, otporan na nedaće koje ga nikad nisu štedjele. Uvijek vedar, blagog osmijeha, s obaveznom kravatom, uredan, s izrazitim čaršijskim manirima, Idriz Hujdurović je bio oličenje ljudske snage, upornosti i poštenja. Do zadnjeg dana je bio aktivan u našem “Preporodu” i Udruženju “Povratak”, ništa mu nije bilo teško, pa smo ga u šali nazivali našim najmlađim članom. Njegovu dobrotu nisu uništile silne nedaće koje su ga pratile cijelog života. Rođen je 1925. godine u jednoj od najstarijih i najpoznatijih bijeljinskih porodica, o kojoj je napisao i knjigu, kao i tekst za naš zbornik naučnih radova koji govore o prošlosti Semberije ( “Semberija kroz vijekove”). Njegov otac Mustafa – Mujo imao je imanje u Velikoj Obarskoj i bio čuven po svom poštenju i naprednim shvatanjima. O tome kakav je čovjek bio govori i priča koju je zabilježio Radovan Ilić. Neposredno pred Drugi svjetski rat Mujo je imao spor s komšijom iz Obarske, koji ga je, pred svjedocima, napao nožem i umalo ga nije ubio. Stvar je, naravno, završila na sudu. Ali, ubrzo je počeo teror ustaške države nad Srbima, pa je Mujo otišao kod sudije koji je vodio spor, sa zahtjevom da svoju tužbu povuče. Kad ga je začuđeni sudija pitao zašto to čini, kad je sve jasno, odgovorio je : Srbi su danas u teškom položaju, pa neću ja da im još više zagorčavam život. Kao mladića austrougarski vojni sud osudio ga je na smrt, ali je on pobjegao iz zatvora i priključio se komitama. Bio je saradnik organizatora ustanka 1941. godine, u njegovoj kući krio se i Đedo Kecmanović, a kad su ustaše otkrile podzemno sklonište na njegovom imanju, uhapšen je zajedno s najmlađim sinom Idrizom i upućen u zatvor u Brčkom. Tamo ih je prijeki sud obojicu osudio na smrt. U samici je, noć uoči izvršenja kazne, Mujo uspio izgurati neuhranjenog Idriza kroz rešetke na prozoru i poslati ga da se pridruži partizanima, a njega su sutradan ubili na mostu na Savi, zajedno s Natom Vojaković, Rozom Violoni i Nikolom Martićem. Idriz je uspio doći do partizana i u njihovim redovima ostao je do kraja rata. Kao i njegova braća. Bio je najprije u 19. brčanskoj brigadi, pa u izviđačkoj jedinici 27. divizije, a u novembru 1944. godine, zajedno s bratom Beganom, komandirom čete u 16. muslimanskoj brigadi, borio se u Tuzli. Učestvovao je i u oslobođenju Bijeljine. Pred kraj rata bio je oficir pri Štabu 2. brigade KNOJ-a u  Beogradu, a kad je demobilisan, nastavio je školovanje i završio Fakultet organizaciono-teničkih nauka.

U julu 1947. vraća se u svoju Bijeljinu. Kao jedan od rijetkih školovanih ljudi postavljen je za građevinskog inspektora, prvog u čitavoj Jugoslaviji, a već sljedeće godine dobija važan zadatak – da formira građevinsko preduzeće, jer je obnova zemlje bila u punom jeku. Počeo je s 15 radnika, ali nije prošlo mnogo vremena, a preduzeće se toliko razvilo, da je krenulo na gradilišta širom zemlje, a zatim i u inostranstvo. Idriz je sve vodio, radeći i po 18 sati dnevno. Bio je to nevjerovatan uspjeh.  Pod njegovim vođstvom izgrađene su sve veliike bijeljinske fabrike koje pamtimo, pa velike hladnjače širom Jugoslavije, hoteli, metalski kombinat u Zenici, visoke zgrade u mnogim gradovima… Uskoro je GIK “Rad” dogurao do 2.000 radnika i mnoštva pogona s najmodernijim mašinama, bio je to građevinski gigant kakvih je bilo malo u državi. Naravno, ni tada nisu svi gledali jednako na takav uspjeh. Tadašnje bijeljinsko političko vođstvo spakovalo mu je optužnicu zbog koje je dospio ga Goli otok, iako je sud zvanično utvrdio da nikakve njegove krivice nema. Dok se čitav slučaj konačno raspetljao i Idrizova nevinost potvrđena, prošle su tri godine teškog rada i mučenja. Ali, ni to ga nije slomilo. Ubrzo po povratku ispostavilo se da niko osim njega ne zna voditi bijeljinski GIK, koji je već počeo propadati, pa je Idriz vraćen na staro mjesto, i preduzeće je ponovo krenulo putevima stare slave. Tada, na Golom otoku, u kamenolomu, Idriz je, zbog inficiranja rane, dobio rak na usni. I izliječio ga sam, kombinacijom meda i trava, čime se bavio do kraja svog života i pomogao mnogim ljudima u nevolji.

U Bijeljini je Idriz nastavio s uspjesima, što se, dakako, nije svidjelo onima koji su ga i poslali na Goli otok. Bio je prinuđen da napusti posao direktora GIK-a, ali je i dalje ostao alfa i omega firme, sve do preranog penzionisanja, u 57. godini života. Jasno je da za tadašnje političke glavešine nije bio politički podoban. A zašto  – to možemo, možda, otkriti i iz jedne zanimljive priče, Naime, 1976. godine počele su rasprave o tome kako treba da izgleda glavni gradski trg, pa su tadašnji čelnici Opštinskog komiteta SK došli na ideju da ( nakon Janjica džamije) sruše i Atik džamiju i zgradu današnjeg Muzeja. Pričao mi je Idriz :

“Pozvali su dosta ljudi u Komitet, i zatražili da se svi, jedan po jedan, izjasne o tome. Možeš misliti kako sam se u tom trenutku osjećao ja, robijaš s Golog otoka, Bošnjak i vjernik. Znali smo : ko god kaže da je protiv, pogotovo ako je musliman, ode mu glava. Srećom, izjašnjavanje je počelo od čovjeka do mene, pa na drugu stranu, ukrug. To mi je dalo vremena da smislim šta ću. Kad je došlo do mene, ja sam rekao da ne bih mogao da se izjasnim dok drug Roćko ne kaže šta misli o ovome, jer je poznato da je on čovjek od kulture. Zavladao je tajac. Niko sad nije smio ništa reći protiv Roćka, pa je izjašnjavanje prekinuto i određena je delegacija koja će ići kod Roćka u Beograd. I ja sam bio tu. Kad je tadašnji predsjednik Komiteta rekao Roćku zašto smo došli, on je skočio i ljutito povikao : “Kojoj je budali to palo na pamet? Zar mislite da istorija od vas počinje?” Niko nije smio ni da zucne. Vratili su se pognutih glava. I džamija je ostala.”

A kad je krenula agresija na Bosnu, Idriz je ponovo bio nepodoban. Već u prvim danima uhapšen je i odveden u Državnu bezbjednost, kod šefa Drage Vukovića, sadašnjeg univerzitetskog profesora. “ Zamislite, Drago me je optužio da sam ubijao Srbe i bio član SDA. Pokazao sam mu moje dokumente, koje mi nije nikad vratio, ali ne vrijedi. Hoće da me pošalje u logor u Batković. Intervenisali su tada za mene neki ugledni Srbi, koji su poznavali i mene i moju porodicu, pa me je pustio, istina nevoljno. I još mi priprijetio da pazim šta radim, i da se javljam. Moglo mu se, šta ćeš.”

Uspio je Idriz i to prebroditi, i smrt sina Mirze, poznatog bijeljinskog arhitekte, i supruge Sevlete, i brojne bolesti, i život usamljenika, i sve bure i oluje koje haraju našom Bosnom. Ostao je uvijek isti : dostojanstven, nasmijan, s dobrotom u srcu, pun optimizma i nade u bolje sutra.

Takvog ćemo ga pamtiti.

Nek mu je vječni rahmet i nek mu je laka zemlja bosanska.

Komentari