Piše: Jusuf Trbić

U kultnom filmu Slobodana Šijana “Maratonci”, čija se radnja dešava pred početak Drugog svjetskog rata, mrtvozornici Topalovići planiraju da prošire i modernizuju porodični biznis, pa jedan od njih kaže : “ Krematorijumi su budućnost čovječanstva”.  Publika na svim meridijanima nepogrešivo je prepoznala u tome aluziju na buduće Hitlerove tvornice smrti. Oni koji vode Bijeljinu kažu da je groblje naša budućnost, jer već od septembra novo gradsko groblje treba da primi prve “goste”, pošto je ono u Pučilama puno, nema više mjesta za ukop. Kasnije će novo groblje dobiti i krematorijum. Da nam budućnost bude kompletnija.

Groblje kao budućnost – to jeste sudbina svakoga od nas. Država kao groblje – to je već mnogo gore. Republika Srpska kao masovna grobnica ili montažna građevina podignuta na masovnim grobnicama i kostima nevinih – to je naša stvarnost. Bošnjaci, Hrvati i ostali stanuju u podrumu, pa, htjeli ne htjeli, ne mogu izbjeći pogled na kosti koje polako izlaze iz zemlje. Srbi su na višim spratovima, pa većina njih nema ni vremena ni volje da gleda naniže. Na vrhu su vođe  nebeskog naroda, nebo je njihov dom, ne mare oni za zemaljske brige niti ih se to tiče. Običan svijet slijedi vođe, i ne pokazuje ni trunke ljudskosti, ni trunke saosjećanja sa nevino ubijenima. Ni majka koja sahranjuje muža i šest sinova ne može uzdrmati njihovu savjest. Ni ubijena djeca. Ni živi zapaljeni.  Moralna otupjelost rađa nevjerovatni, varvarski trijumfalizam pri svakom pomenu zločina “ naših” nad “njihovima.” Na dan kad su sahranjivane žrtve iz Tomašice, 20. jula, tužna kolona sa 284 tabuta krenula je iz identifikacionog centra Šejkovača, kroz Prijedor, na putu za Kozarac. Prolazila je pored gradskog hotela, iz kojeg je treštala muzika. “ Svi su znali u koliko će sati i kojim pravcem kolona proći. I nije im ni na pamet palo da na nekoliko minuta utihnu muziku i makar na taj način pokažu pijetet prema svojim nevinim, mrtvim sugrađanima”, piše u Oslobođenju Gordana Katana. “  Jednako bahato ponijele su se i vlasti Republike Srpske i Prijedora kojima takođe nije na um palo da 20. juli proglase danom žalosti…Ništa manje bešćutnosti, nažalost, nisu pokazali prema žrtvama ni ministri u Vladi RS-a, oni kojima je biti Bošnjak i Hrvat zapravo unosno zanimanje.”

Posebna priča je gradonačelnik Prijedora Marko Pavić, koji godinama ne dozvoljava ni mirne šetnje u znak sjećanja na prijedorske žrtve, upoređujući cinično takve pokušaje s gej paradama.  Sjećamo se, Prijedorčani su proglasili Dan bijelih traka, jer je u maju 1992. godine Krizni štab opštine Prijedor naredio da se sve nesrpske kuće označe bijelim čaršafima, a da Bošnjaci mogu izaći na ulicu samo ako oko ruke imaju bijelu traku. Poput žutih zvijezda za Jevreje u Hitlerovoj Njemačkoj. Tada je krenuo ogromni talas ubijanja, hapšenja, odvođenja u logore smrti Omarsku, Keraterm, Manjaču, Trnopolje. Zločin je svoj vrhunac dostigao 20. jula te godine, kad je na lijevoj obali Sane za jedan dan ubijeno 1.800 civila. Bio je to genocid bez presedana u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Čitava sela su opustjela. Ali, Marko Pavić ne dozvoljava ni mirnu šetnju preostalih Prijedorčana, ni da se obilježe mjesta stradanja, čak ni da se postavi spomen-ploča za 150 ubijene djece. Može mu se. A kad su ga strani novinari malo “pritisli”, pitajući ga o Tomašici, on je izustio : “ Ti ljudi su tamo sahranjeni i ja ne želim da se vraćam u prošlost.”

Kaže Gordana Katana : “ Može se Pavić tako ponašati kada iza sebe ima ljude koji su mirno, bez grižnje savjesti, živjeli 21 godinu na samo nekoliko stotina metara od Tomašice, najveće masovne grobnice pronađene u BiH, i koji su o njoj šutjeli. Nikoga od njih nisu zaboljele ni majčine, ni dječije suze. Nikome od njih ni na pamet nije palo da progovori o mjestu koje je krilo tijela ubijenih.”

Nikada neću moći da shvatim tu moralnu otupjelost, to groblje morala i savjesti kod običnih ljudi, koji nemaju ništa od toga što će ćutati, ili čak slaviti zločine. Sjećam se kako smo već davne 2004. godine sahranjivali 13 identifikovanih žrtava iz porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Sanduci s posmrtnim ostacima stigli su pred veče u Atik džamiju, dan uoči dženaze. Među njima i sanduk šestogodišnjeg djeteta, malen kao kutija. Cijelu noć je treštala muzika na trgu, bila je to proslava nekakve banke, šta li, isto tako glasna muzika čula se i iz Doma omladine, uz samu džamiju. I nikome iz vlasti ili policije nije palo na pamet da naloži da se muzika makar stiša. Niti je iko od funkcionera došao sutradan na dženazu, mada su bili pozvani. O danu žalosti da i ne govorimo. Sve se to ponovilo i septembra 2012. godine, kad smo obilježili dvije decenije od tog stravičnog zločina, kad je specijalna policija RS-a pobila dvadeset i dvoje Sarajlića, Sejmenovića i Malagića, od toga sedmoro djece i osam žena. Ne treba sumnjati da bi se sve to tako desilo i sutra, i za dvije, i za dvadeset i dvije godine. Groblje morala traje i dalje, a nivo opšte kretenizacije je već tako visok, da se nikakve promjene ne mogu očekivati. Čak i u Bijeljini, u kojoj je, za razliku od nekih drugih mjesta u RS-u, međuetnička tolerancija već prilično odmakla, o ratnim zločinima neće da govore ni političari, ni vjerski službenici, ali ni običan svijet. A ako već moraju, onda lažu toliko, da se svako zaprepasti. Tražili smo mnogo puta postavljanje spomen-ploče, u znak sjećanja na ubijene civile, ali ništa od toga. Rasizam, koji su, kao svoju stalnu politiku, postavili oni što su krvlju gradili ovaj entitet, traje i dalje nesmanjenom žestinom. I ne vrijedi čekati da se oni sami sjete, da se u njima svima pojavi makar zrnce morala, samo od sebe. Moramo se zapitati šta mi možemo učiniti, šta može učiniti svako od nas za sebe, za narod, za domovinu, jer vrijeme prolazi, i sutra već može biti kasno za sve. Prvi korak je da izađemo na izbore i glasamo, ako ni zbog čega drugog, bar zato da zaštitimo sebe i svoju imovinu u ovom crnom entitetu. Kad počnu da vam oduzimaju kuće i imanja, po novim rasističkim zakonima, shvatićete šta govorim, ali onda neće biti nikoga ko će moći da vam pomogne. Razmislite o tome dok slavite današnji veliki praznik. A ja vam svima upućujem čestitku : BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN.

I ne zaboravite nikada svoju domovinu i svoj zavičaj.

Komentari