Piše: Jusuf Trbić

 

Svaka čast fudbalskoj reprezentaciji BiH! Toliko upornosti, volje, snage i želje za pobjedom odavno nismo vidjeli. Pobjeda od 2 : 1 nad Slovačkom u gostima sasvim nas je primakla ostvarenju sna : svjetskom prvenstvu u Brazilu. Za trenutak je svima koji vole ovu zemlju život postao svjetliji, lakši, udobniji, s neba su spali tamni oblaci i svi smo se osjetili jačim i boljim nego što jesmo.

Izabranici Safeta Sušića zaista zaslužuju sve čestitke, ali treba pošteno reći da nam je reprezentacija bolja od nas i države u kojoj živimo, kao što su bolji od nas i naši vrhunski filmaši, književnici i neki drugi ljudi, koji, radeći na svoj rizik i za svoj groš, ipak predstavljaju i nas. Pogotovo je to vidljivo kad zastanemo i pogledamo močvaru u kojoj živimo, i naše domaće krokodile koji nas vode u sve dublje blato, dok mi sve to gledamo, šutimo i trpimo i na svakim izborima ponovo glasamo za one iste. Ipak, prava slika dobije se tek kad se uporedimo sa svijetom.

Ljubitelji fudbala su odavno primijetili koliko je Evropa odmakla u odnosu na nas kad su u pitanju stadioni i ono što se može nazvati fudbalskom infrastrukturom. Fudbal je odavno postao biznis u kojem se vrte ogromne pare, pa je gledaocima svuda u Evropi obezbijeđena vrhunska udobnost na stadionima. A lani pročitam tekst  o incidentu na važnoj utakmici, čini mi se, za Kup Republike Srpske. Gledaoci su bili toliko ljuti zbog suđenja, da su potjerali sudiju, a on se spasio bjekstvom kroz kukuruz! Poenta novinarske priče je bila u tome što je sudiju spasio stariji bračni par, i to, zamislite, druge nacionalnosti, tako što ga je sakrio u kući. A ja sam se zapitao : „ Pa, gdje nađoše kukuruz, zaboga?“ I mi hoćemo da u fudbalu budemo bolji od svijeta!

Naši stadioni, naši fudbalski savezi, u BiH i okruženju, čitavo naše korumpirano i trulo društvo, budimo iskreni, ne zaslužuju da im se daruje uspjeh kakav je postigla reprezentacija BiH. Jer, ni u čemu drugom mi nismo bolji od svijeta.

Nedavno je u Oslobođenju Eldar Dizdarević pisao o statističkim pokazateljima kvaliteta i sugurnosti života kod nas i u svijetu, a zaključci se nameći sami.

Statistika govori da je život u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru skuplji od većine gradova u svijetu. Recimo, režije za stan od 85 kvadrata u Sarajevu iznose 115 eura mjesečno, a u Madridu 102, s tim što su je takozvani GDP po stanovniku u BiH 4.430 dolara, a u Španiji 29. 289 dolara. Litar mlijeka kod nas košta 0,77 eura, a u Njemačkoj 0,66. Kila riže je kod nas 1,28 eura, a u Slovačkoj 1 euro. Kila krompira je kod nas 0,51 euro, a u nekad mnogo siromašnijoj i mnogo jeftinijoj Rumuniji – 0,45 eura. Uz to, mi ne samo da živimo teže, već nam je i sigurnost života na niskim granama. Indeks kriminala je u Sarajevu 55,55, a u Njujorku 47, 67. Automobili se kod nas kradu mnogo više nego u većini zemalja svijeta, indeks za Sarajevo je 77,50, a za Njujork samo 36,54. Kriminala je u Sarajevu duplo više nego u Ljubljani ili Berlinu, na primjer, dok je kod kvaliteta života obrnuto. U Sarajevu je taj indeks 54,48, a u Ljubljani 127,22. I sve tako.

Dakle, živimo gore od ostalih, plate su nam mnogo manje, nezaposlenost veća, zaduženi smo do grla i nemamo nikakvu perspektivu pred sobom. Istovremeno, naši su političari, u poređenju s građanima koji ih biraju, najbogatiji na svijetu. O korupciji da i ne govorim. Izgleda da uskoro neće više biti ni za penzije. Gdje god pogledamo, mrak. Život trošimo na slamku. I, šta nam drugo ostaje već da se obradujemo makar kad naši fudbaleri pobjeđuju.

I zato : naprijed, zmajevi!

Komentari