Piše: Jusuf Trbić
Ima mnogo ljudi koji život provedu mirno, kao sjenke. Kao kad neko prođe poljem i ugazi travu stopalima, a kad ode, trava se opet uspravi i ništa više ne podsjeća na njega.
A ima ljudi koji, kao kometa, zapale sve oko sebe, pa žive roman od života, na stotinu kolosijeka, noseći u srcu ideju koju ne napuštaju.
Takav je bio Rodoljub Roćko Čolaković.
Njegov život je bio toliko bogat i buran, da u jednu knjigu ne bi mogao stati, a pogotovo u jedan ovako skroman tekst. Ali, da se prisjetimo makar onog najvažnijeg, jer on je svojim djelom zadužio sve generacije koje jesu i biće ispod ovog nesretnog balkanskog neba. Na žalost, danas je sve izvrnuto na glavu, mrak je zamijenio svjetlo, laž je pobijedila istinu, nemoral je potisnuo sve što smo ikad naučili o moralu, pa je i Rodoljuba Čolakovića namjerno zaboravio čak i njegov zavičaj, kojem je toliko dao. Ali, okrenuće se, valjda, sudbina, pa će se jednom ipak sve vratiti na svoje mjesto. A dotle, oni koji imaju obraza treba da se sjećaju i da govore. Oni drugi ionako ćute.
…………………………
Rodoljub Čolaković, koga su od malih nogu zvali Roćko, rođen je u Bijeljini 7. juna 1900. godine, u bogatoj i uglednoj porodici. Mogao je da bira šta hoće da bude i šta želi da radi, a on je izabrao ono najteže. Nakon osnovne i trgovačke škole, koje je završio u rodnom gradu, i Trgovačke akademije u Sarajevu, otišao je da studira u Zagreb, u Visoku komercijalnu školu. I već tu se uključio u napredni radnički pokret.
Današnjim slijepim pripadnicima etno-konfesionalnih krda teško je shvatiti šta je u to vrijeme značio taj napredni pokret. Bio je to način da se promijeni svijet, pun nepravdi, da se razbije diktatura bogatih nad većinom siromašnih, da se osigura budućnost za sve narode i ljude, da se iskorači iz okova vremena. Bio je to, istovremeno, zajednički front ljudi različitog porijekla, različitih uvjerenja, pokret koji je zagovarao jednakost svih i jedinstvo u ideji. Mladi, obrazovani ljudi su znali za šta se bore, i toj su borbi davali sve, pa i sopstvene živote.
Roćko je već sa osamnaest godina postao član Socijalističke partije BiH ( u martu 1919. godine), a odmah nakon osnivanja i član Socijalističke radnuičke partije ( komunista). U Bijeljini se upoznao s Alijom Alijagićem, mladim buntovnim radnikom, i uskoro su postali nerazdvojni. Zajedno učestvuju u štrajkovima i svim aktivnostima Partije. Kad je zloglasnom “Obznanom” zabranjen rad Partije, koja je postigla veliki uspjeh na izborima i postala prijetnja režimu, i kad je zabranjen i rad sindikata, njih dvojica su, zajedno s još nekoliko drugova, osnovali organizaciju “Crvena pravda”, po uzoru na “Mladu Bosnu”. Ideja je bila ista : individualnim terorom ( s čim se Partija, inače, nije slagala), probuditi narodne mase i pokrenuti ih, kako bi se na bezakonje, nasilje i teror vlasti odgovorilo na isti način – terorom. Organizovali su atentat na ministra Draškovića, autora “Obznane”, koga je Alija Alijagić ubio u Delnicama. Alijagić je osuđen na smrt i obješen, dugogodišnjim zatvorskim kaznama kažnjeni su i ostali uhapšeni, a Čolaković je dobio 12 godina robije. Kaznu je izdržavao u Lepoglavi, Sremskoj Mitrovici i Mariboru.
Poznate su priče o tome kako su revolucionari na robiji organizovali učenje, pisanje, razmjenu iskustava, pa su zatvor pretvorili u svojevrsnu školu revolucije. Bio je to takozvani “Crveni univerzitet”, na kojem su oni učili, pisali, prevodili, štrajkovali. Tu je Roćko, zajedno sa znatno starijim Mošom Pijade, preveo prvi tom Marksovog “Kapitala”, u to vrijeme kultne knjige radničkog pokreta, a zatim i njegovu ”Bijedu filozofije”, a sam je preveo Lenjinovu “Državu i revoluciju” i još neka ključna djela tadašnjeg ”naučnog socijalizma”. U Mariboru je u zatvoru upoznao Josipa Broza Tita, i to prijateljstvo trajaće do kraja života.
Nakon izlaska s robije, u oktobru 1932. godine, vratio se u Bijeljinu, ali je ubrzo otišao na zadatak u Zagreb i Beograd. Vlast ga je pratila, pa je već iduće, 1933. godine, morao da emigrira u Sovjetski Savez. U Moskvi je tada završio međunarodnu “Lenjinovu školu”, i bio uključen u rad najužeg rukovodstva jugoslovenskih komunista. Raspoređen je 1935. godine u Beč, gdje je pomagao u uređivanju časopisa “Proleter”, a u ljeto 1936. godine vratio se u zemlju, da vodi programe ideološkog obrazovanja mladih. Postao je tada član kolektivnog rukovodstva KPJ. Te godine odlazi u Pariz, pa u Brisel, gdje prisustvuje Svjetskom kongresu naroda za mir, a zatim se vraća da pomogne partijskim rukovodstvima Slovenije i Hrvatske. Policija ga proganja, pa ponovo bježi iz zemlje. Imenovan je za člana Politbiroa KPJ u Moskvi, a početkom 1937. postaje urednik listova “Proleter” i “Klasna borba”, koji izlaze u Parizu. Bio je tada dva mjeseca i u Španiji, u redovima boraca protiv fašističke Frankove diktature, a zatim ga je Tito poslao da organizuje rad rukovodstava Partije u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Nakon toga se na neko vrijeme povlači, pa piše poznatu knjigu “Kuća oplakana” koja je do danas ostala neprevaziđena kad je u pitanju zatvorska literatura.
Maja 1939. ponovo dolazi u zemlju, uhapšen je i odležao je pola godine, ali je pušten zbog nedostatka dokaza. Za kratko se vraća u Bijeljinu, a onda na novi zadatak : najprije obrazovni rad s komunistima u Srbiji, a zatim formiranje redakcije ilegalnog lista “Borba”. Nakon njemačke okupacije, u prvim je redovima u organizovanju ustanka u Srbiji i BiH. Bio je član Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Srbije. Učestovao je na čuvenom savjetovanju u Stolicama kod Krupnja, u septembru 1941. godine, a nakon toga postaje politički komesar Glavnog štaba BiH. Njegov udio u organizovanju ustanka je neprocjenjiv. Bio je vijećnik svih zasijedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, autor je ključnih dokumenata i član najužeg rukovodstva tih zakonodavnih tijela. Prošao je sve etape rata, na terenu, među borcima, i dočekao konačno ostvarenje ideje za koju se borio – poraz fašizma i pobjedu socijalističke revolucije.
Nakon rata je Rodoljub Čolaković bio visoki funkcioner BiH i Jugoslavije. Bio je prvi predsjednik Vlade BiH, ministar prosvete u Vladi FNRJ i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća ( jugoslovenske vlade), poslanik državne i Skupštine BiH u više saziva, član Predsjedništva SSRN Jugoslavije itd.
Uz sve to, mnogo je pisao i objavio je veliki broj svojih knjiga i prevoda. Najznačajniji su, svakako, memoarski zapisi “Kazivanja o jednom pokoljenju” ( tri knjige) i “Zapisi iz oslobodilačkog rata”( pet knjiga – 1946-55), pomenuta “Kuća oplakana”(1941), “Španija u plamenu (1937), “Utisci iz Indije” (1954), “Susreti i sjećanja”(1959). Bio je na čelu redakcije obimnog “Pregleda istorije KPJ”, i redakcije za prvo izdanje kompletnih djela Marksa i Engelsa. Nedavno je štampana prva sveska ( od planiranih 18) njegovih “Dnevnika”.
Nosilac je mnogih odlikovanja, domaćih i stranih, među njima i Ordena narodnog heroja i Ordena junaka socijalističkog rada.
…………………
Ovaj letimični pregled najvažnijih činjenica jednog burnog života ne može dati nikakvu zaokruženu sliku ili portret tog velikog čovjeka. Njegova veličina nadmašuje sve okvire današnjeg našeg zavičaja, države ili regiona. Pa ipak, njegov rodni grad, Bijeljina, izbrisao je Rodoljuba Čolakovića, oduzeo mu ulicu, njegovo ime niko više ne pominje. Kad sam jednom, kao član opštinske komisije za izmjene naziva uzlica, zatražio da se jedna ulica nazove po Rodoljubu Čolakoviću, jer je on, kako sam rekao, možda i najveća ličnost koju je Semberija dala, reakcija je bila tako žestoka, da sam bio zapanjen. Svi mogu, samo on ne može! Ponovilo se to još nekoliko puta, pa sam shvatio. Rodoljub Čolaković je bio sve ono što oni nisu i što nikada neće biti. On je bio ljudska i intelektualna gromada, borac, ideolog jednog pravednijeg društva, protivnik svakom nacionalizmu, neprijatelj fašista i njihovih pomagača, četnika i ustaša, a oni, male gnjide, koje se žive ne bi čule da je on živ. On je svoju kuću u Bijeljini svojevremeno darovao svom gradu, i tu je dugo bila spomen-kuća “Crvene pravde.” A onda, kad su Miloševićevi i Karadžićevi zločinci počeli sprovoditi nekadašnji četnički plan, ta je kuća data četnicima. U njoj su nekadašnji Roćkovi smrtni neprijatelji otvorili svoj štab četnika-veterana. Veće ironije ja nisam vidio. Danas je tu kuća Karadžićeve boračke organizacije, što i nije neka razlika.
Da bi sve bilo jasnije, treba znati i ovo : Rodoljub Čolaković je najzaslužniji što je BiH na prvom zasijedanju AVNOJ-a dobila status ravnopravne jugoslovenske republike. Bilo je i tada vrlo uticajnih ljudi koji su zagovarali podjelu Bosne između Srbije i Hrvatske, ali se Čolaković tome svim snagama suprotstavljao. Na kraju je s Avdom Humom otišao kod Tita i objasnio mu sve, a Tito je presjekao : BiH će biti republika koliko i sve druge! Da toga nije bilo, ni Bosne danas ne bi bilo. A ni nas, zajedno s njom.
Eto, to Roćku veliokosrpski nacionalisti ne mogu oprostiti.
Ali, nadam se da njihovo vrijeme prolazi, i da ćemo jednom opet biti normalni, koliko je to moguće, nakon svega. Tada će i Rodoljub Čolaković opet zauzeti mjesto koje mu pripada.
