Piše: Jusuf Trbić

Godine djetinjstva pamtim po košarci u dvorištu moje škole “Fadil Jahić Španac” u centru grada. Od moje kuće do škole bilo je samo stotinjak metara, pa sam većinu vremena za igru provodio tu, gdje se okupljala bijeljinska mladost. Bilo je to vrijeme uraganskog uspona novog sporta. Fudbal je i dalje bio glavna igra, ali košarka je u naše živote ušla na velika vrata. Utakmice Ljetne lige u košarci, na tom terenu, bile su pravi praznik za sve nas, pogotovo kad su se sastajale ekipe Pere Živkovića Lica i Osmana Bukvića. Nikad, ni prije ni poslije toga, nisam osjetio takav zanos, takvu ljubav prema sportu, takvo oduševljenje publike.

Bila su takva vremena, šta li.

…………………

180546_107333586010182_3449242_n   Kad pomislim na bijeljinsku košarku, pred oči mi odmah izađe jedno ime – Pero Živković Lic. Za generacije Bijeljinaca on je simbol ovog sporta u našem gradu, čovjek koji je jednoj lijepoj igri dao svoj lik. I ne samo što je igrao i trenirao, decenijama, već je, kako je to zapisao Petar Ilić u monografiji “ Pedeset godina Košarkaškog kluba Radnik Bijeljina”, on donio i prvu pravu košarkašku loptu u Bijeljinu. Naime, sve do 1964. godine košarka se u Bijeljini igrala kožnim loptama na šnjiranje, a te godine Pero Živković je, kao student, donio iz Beograda košarkašku loptu marke “Pensilvanija”. Pokazalo se da je to bila inicijalna kapisla za nagli razvoj košarke.

Košarkaške table su najprije postavljene u školskim dvorištima, u dvorištu Gimnazije daleke 1952. godine, a četiri godine kasnije i u dvorištu Osnovne škole, “Fadil Jahić Španac”. Igralo se i na malom terenu u Kasarni, a neki od vojnika su, za to vrijeme, bili pravi košarkaški majstori. Tu je prve korake napravio i kasniji veliki košarkaš Miodrag Poljak. Učiteljska škola je koševe dobila 1957-me, a Fiskulturni dom 1958. godine. Iz današnje perspektive gledano, bile su to nezgrapne konstrukcije, sa drvenim tablama, kakvih više nema nigdje. Ali, za nas je to tada bilo čudo.  A te 1958-me u Bijeljini je, u Fiskulturnom domu, održano košarkaško takmičenje u okviru Studentskih sportskih igara BiH. Za reprezentaciju Bijeljine su igrali :  Vlado Kostić, Mladen Popović, Mirsad Džafić, Rino Palestra, Ilija Poznanović, Braco Pašić i dva vojnika kojima nisu zapamćena imena. Bijeljinci su na tom takmičenju osvojili prvo mjesto, pa je organizovano veliko slavlje.

Koševi u školskim dvorištima su učinili svoje. Pojavili su se mnogi talenti, a i neki od tadašnjih nastavnika su voljeli košarku i pomagali njen razvoj. Drago Božović, nastavnik francuskog jezika u školi “Fadil Jahić Španac” čak je kupio i prve dresove mladim igračima, a iz te škole su izašli Slobodan Popović, Pero Živković i Dževad Tahirović Kirk. U Gimnaziji je nastavnik fizičkog vaspitanja bio Dragin brat Vojislav Božović, i sam aktivni košarkaš, koji je predvodio generaciju igrača, među kojima su bili Mahmut Pašalić, poznatiji kao Mašo Lipa, Miodrag Poljak, Jovan Marić( (kasnije poznati ljekar), Brano Predić i drugi. U Učiteljskoj školi je radio nastavnik fizičkog vaspitanja Savo Kovačević, i ta je škola dala prvog pravog košarkaša – Iliju Poznanovića.

Petar Ilić je zapisao i zanimljiv detalj : na prvom prvenstvu osnovnih škola, 1958. godine,  pobijedila je ekipa škole “Fadil Jahić Španac”, koja je, poslije toga, godinama bila rasadnik košarkaških talenata. Uvjeren sam da je osnovni razlog bio – njeno igralište u centru grada, otvoreno za sve građane. A svi mladi košarkaši iz te škole prešli su iduće godine u Gimnaziju, gdje su već bili stariji igrači. Razvoj košarke u Bijeljini zahuktao se tih godina.

Najvažniji datum u tom usponu novog sporta bio je 20. maj 1961. godine, kad je osnovan Omladinski košarkaški klub Bijeljina, koji je prvu utakmicu odigrao samo tri dana kasnije, i to na glavnom gradskom trgu. Razlog je bila svečanost dolaska Savezne štafete mladosti, a protivnik je bila ekipa DTV “Partizan”, u kojoj su igrali gimnazijalci, pojačani dvojicom poručnika JNA ( Mirko Radulović i Mirsad Džafić) i profesorima Dušanom Mandićem, Simom Radovanovićem, Vojislavom Božovićem i Sakibom Mulaahmetovićem. Uz njih, tu je bio i Izet Alijagić, koji je ubrzo prešao u novi klub, i kasnije, svojim dugogodišnjim igračkim i pedagoškim radom, dao veliki doprinos razvoju bijeljinske košarke. Pobijedio je novoformirani klub, a publika je bila oduševljena.

Klub je u to vrijeme imao tako mladu ekipu, da je to istovremeno bila i juniorska i seniorska ekipa. U jesen 1961. godine, na juniorskom prvenstvu košarka-800-e1396981195471BiH Bijeljinci su osvojili prvo mjesto. U toj ekipi su igrali : Miodrag Poljak, Slobodan Popović, Šerif Sobo, Pero Živković, Đorđe Birman, Bogdan Gospić, Slobodan Lukić, Dževad Tahirović i Haso Pašić.

Već iduće, 1962. godine, u Bijeljini je igrano finale Košarkaškog kupa BiH, Bijeljinci su zauzeli drugo mjesto, a u ekipi su, pored ovih pobrojanih, igrali još i Izet Alijagić, Fahrudin Avdičević ( kasnije poznati fudbaler) i Đorđe Đojo Mitrović. Na trenerskoj klupi su se smjenjivali Vojislav Božović, Simo Radovanović, Izet Alijagić i dva fudbalska trenera -Pero Simić i Ratko Radovanović, a na tom mjestu najduže se zadržao Tomo Srdanović, nastavnik fizičkog vaspitanja u Gimnaziji.

………………

Pored Osnovne škole “Fadil Jahić Španac”, ključnu ulogu u razvoju bijeljinske košarke odigrala je Gimnazija “Filip Višnjić”. U moje vrijeme Gimnazija je imala košarkašku ekipu na kojoj su joj mogli pozavidjeti i američki koledži. I ta je ekipa 1969. godine ostvarila izuzetan uspjeh – pobijedila je na Malim olimpijskim igrama BiH, najmasovnijem i najjačem sportskom takmičenju toga vremena. Dresove sa natpisom “ Gimnazija Bijeljina” nosili su : Miodrag Kačarević, Edib Hujdurović, Mirsad Dubravčević, Dragan Zarić, Sead Hadžisalihović, Vojkan Lakić, Amir Mrkaljević, Vidak Jeftić, Jovan Vesić, Boško Popović i Ljubo Živanović. Pehar iz ruku košarkaške legende Radivoja Koraća primio je kapiten Miodrag Kačarević. Sutradan je Korać poginuo na putu za Beograd.

…………………..

Грб КК Граннског Бијељина   Među mladićima koji su obilježili bijeljinsku košarku posebno mjesto zauzima Slobodan Popović.

Zajedno sa drugom bijeljinskom legendom, Miodragom Poljakom, zaigrao je za beogradsku Crvenu Zvezdu, i bio jedan od najboljih i najtalentovanijih igrača toga doba. Visok 192 cm, igrao je krilo. U Bijeljini je bio idol mladih. Bio je izuzetno lijep, lijepo je pjevao, imao veliko društvo. Umro je od teške bolesti, u 24. godini, na samom pragu 1969-te.

Njegovo mjesto u bijeljinskom timu zauzeo je njegov brat Miroslav, a Bijeljina je, u njegovu čast, već 1971-ve organizovala prvi memorijalni turnir njemu u čast. Na turniru je i tada, kao i kasnije, učestovala Crvena Zvezda, za koju je te godine zaigrao još jedan legendarni bijeljinski košarkaš – Osman Bukvić.

Sljedeće godine taj je memorijalni turnir postao jugoslovenski košarkaški događaj, jer su na njemu učestvovali : ekipa Nice iz Francuske, Crvena Zvezda, beogradski Radnički, sarajevska Bosna i domaćin Radnik. Na tom turniru proslavio se Osman Bukvić, koji je najviše doprinio pobjedi Radnika nad Crvenom Zvezdom, za koju su tad igrali Slavnić, Lazarević, Vučinić, Rakočević…

……………….

Početak sedamdesetih godina donio je mali zastoj, jer su ključni igrači otišli u veće ekipe – Pero Živković u OKK Beograd, Slobodan Lukić u Partizan, pa u Bosnu…Ali, došli su novi : Mihajlo Trifković, Raško Delić, Duško Kondor, a nešto kasnije i Veco Cvjetinović, Draga Gega, Nenad Miletić, Damir downloadZaimović, Dragan Vujić, Željko Azinović. Za njima i Miodrag Kačarević, Jovan Vesić, Edib Hujdurović, Sead Hadžiselimović, Dragan Zarić, i jedan od najboljih bijeljinskih košarkaša svih vremena Osman Bukvić. Juniori Radnika su dvije godine uzastopno, 1966. i 1967. osvojili titulu prvaka BiH, a Miodrag Kačarević i Dragan Gega zaigrali su za juniorsku reprezentaciju BiH. Kačarević je bio najbolji strijelac te reprezentacije.

Pamti se da je 1972. godine iz juniorskog sastava Radnika u prvi tim prešla grupa igrača, među njima i Dragoljub Buco Jovanović, Ilija Grkinić,  Miodrag Stojanović, Husno Pašić, Vejsil Huremović, Huska Hanušić, Mithat Bajrić, a stigao je i Fadil Sarajlić iz Zvornika. Za  dvije godine stižu novi igrači : Atko Selimović, Sead Dizdarević, Miodrag Stojanović, Mijo Savić, a iz Loznice stiže odlični centar Milorad Bojanić Bandaš. Nakon toga dolaze i Nihad Izić, koji se kasnije proslavio u sarajevskoj Bosni i u Turskoj, Namik Grošić, Milenko Manojlović, Mujaga Korajkić, Kemal Bubić, Hajrudin Kićo Hadžić, Mirsad Pilaković, pa Brano Marković, Goran Vasilić, Mirsad Lipničević, Zoran Kostić, kasnije igrač tuzlanskog Jedinstva, Amir Koka Bogaljević… Činilo se da nema kraja lancu bijeljinskih košarkaških talenata.

…………………

Košarka je u Bijeljini bujala, raslo je rivalstvo među igračima, pa je  1974. godine osnovan novi klub – Košarkaški klub Rad, pod pokroviteljstvom Građevinskog preduzeća “Rad”. Trener je bio Pero Živković, a igrali su uglavnom gimnazijalci : Mićo Zarić, Angel Berdica Baća, Davor Mlinarić, Muhamed Dedić, Milan Žarić, Ljubiša Škorić, Edib Hujdurović, i ta je ekipa bila prva na takmičenju srednjih škola BiH. Sljedeće godine bili su drugi, a nihat-izic-ten-cenk-akyol-aciklamasi-4830474_4762_o1976-te pojavio se jedan od najboljih igrača u istoriji bijeljinske košarke – Nebojša Lazarević. Došli su i Zoran Andrić, Osman Hadžiomerović, Nenad Golubović, Nenad Miletić i Adnan Mulaahmetović, i ekipa već 1977. godine ubjedljivo osvaja prvo mjesto u drugoligaškoj konkurenciji. U kvalifikacijama za Prvu ligu Bijeljinci su bili ubjedljivi – tri pobjede u tri susreta, i postali prvoligaši. Bilo je to vrijeme kvalitetne košarke u BiH, a Rad je u toj prvoj sezoni zauzeo treće mjesto. Došao je Dragoljub Buco Jovanović, pa Rad u oba susreta pobjeđuje gradskog rivala Radnika. Nebojša Lazarević, iako još junior, tri godine je bio najbolji strijelac lige i juniorski reprezentativac BiH, a onda je prešao u beogradski Partizan i napravio sjajnu karijeru. Zapamćeno je da je na jednoj utakmici, protiv tuzlanske Slobode, postigao 63 koša, a u Kupu Radivoja Koraća, kad je Partizan osvojio pobjednički pehar, oduševio je sportsku Evropu.

Ali, ubrzo se ispostavilo da Bijeljina nema para za dva prvoligaša, da Rad ima uspjeh, ali nema sredstava, a da Radnik sve više stagnira, pa su dva 2kluba spojena u jedan. Novi klub dobio je ime GIK Rad-Radnik. Pristižu i novi igrači : Mirsad Lipničević, Milenko Manojlović, Danijel Bužbaher, Đorđe Ignjić, Mladen Mišeljić i Dragiša Šarić. Ovaj posljednji je kratko igrao, pa prešao u Beograd, gdje je uspješno nastupao za više klubova. U Partizanu je 1992. godine osvojio titulu prvaka Evrope. Umro je mlad, u 47-oj godini života.

Nije Šarić jedini otišao iz kluba, odlasci su bili stalni usud bijeljinske košarke. Ali, dolaze novi, mladi igrači, među kojima i Nihad Izić, kasnije član ekipe sarajevske Bosne, prvaka Evrope. Poslije osam “sušnih” godina, bijeljinski košarkaši vraćaju se u Jedinstvenu republičku ligu BiH. Pored Izića i Nebojše Lazarevića, igraju i Goran Vasilić, Brano Marković, Mirsad Lipničević, Zoran Andrić, Mujaga Korajkić, Samir Karamović, Adnan Mulahmetović, Almir Huremović, Edin Godžić i Milijan Pivačević. Uskoro je zaigrao i Trifko Trklja. Publika se vratila na tribune, a 1987. godine Radnik je proglašen za najbolju ekipu u opštini.  Titulu sportiste godine ponio je Nebojša Lazarević, dok je druga na listi bila košarkašica Radnika Jasna Abdulahagić.

Ipak, godine uoči rata ponovo su donijele stagnaciju. Odlaze najbolji igrači, a na kraju takmičarske 1990/91. godine i muška i ženska košarkaška ekipa prešle su u niži rang takmičenja.

A onda je došao rat, i više ništa nije bilo isto.

Komentari