Piše: Jusuf Trbić

U moru zločina počinjenih u Bijeljini, Janji i bošnjačkim selima na obroncima Majevice od 1. aprila 1992. godine do kraja rata, pa i nešto kasnije, teško je izabrati najteže, najmorbidnije, najstrašnije. A ni za jedan od tih zločina niko nije odgovarao, pogotovo u toku rata protiv BiH. Osim jednog slučaja, kad se sudilo grupi mladih srpskih vojnika za užasne zločine nad civilima, uključujući in ubijanje čitave jedne porodice, u kojoj nsu bila i djeca od dvije i četiri godine, jer su oni, i po mjerilima tadašnje vlasti, prekardašili, i to onda kad su počeli iste stvari raditi i Srbima. Međutim, njima nije suđeno za ratne zločine, već za obične, suđenje je bilo prava farsa, a najteže osuđeni je pobjegao. Tačnije, pustili su ga iz zatvora, imao je posjetu, pa se on nije nikad vratio. A nije ga niko  ni tražio.

Da pođemo redom.

Na obali Drine, u Balatunu, 16.januara 1993. godine ubijeni su  Nedžad Kurtović (1969) i njegova trudna žena Edina (1970) i Edin Arnautović (1975). Nekim čudom je preživio Edinov brat Enver. Njih četvoro su krenuli preko Drine, povela su ih dvojica Srbijanaca, Ratko Ivanković iz Loznice i Milenko Sladojević iz Badovinaca, koji su prije toga angažovali za taj posao pripadnike grupe Željka Lakića iz Međaša. Kad su stigli do obale, gdje ih je Lakić čekao, Enver je izašao da obavi malu nuždu. I to mu je spasilo život. Samo što je on izašao iz auta, pojavili su se Branko Đurić Grbo, rodom iz okoline Bosanskog Broda, i Željko Lakić, mještanin Međaša,  s naoružanim pratiocima Miloradom Simanićem i Radovanom Mitrovićem, i počeli tući Srbijance, zbog nekih ranijih neraščišćenih računa. Onda su ih  sve potjerali prema vodi. Začuo se rafal, a ubrzo poslije toga doveli su okrvavljene i izubijane Srbijance. Na Lakićevo pitanje ima li još koga, Srbijanci su rekli  da nema. Troje Bošnjaka je odnijela Drina, Enver se pritajio, i preživio.  Prema sopstvenom priznanju, žrtve je pobio Branko Đurić, pucajući iz automata.

rahman-isic      Najmasovniji pojedinačni zločin (za koji se znaju svi detalji),  nakon ubistva Sarajlića, Sejmenovića i Malagića, bio je zločin nad porodicom Isić, polovinom oktobra te godine. Oni su stigli iz Teslića u Bijeljinu, na putu za Srbiju, pa dalje, u Njemačku, imali su svi uredne papire koje je Rahman Isić poslao iz Njemačke. U grupi su bili : njegova supruga Belkisa ( imala je 23 godine), djeca Kemal (četiri godine) i Kemala  (dvije godine), majka Devla ( 44 godine), osamnaestogodišnji brat Mirsad i njegova šesnaestogodišnja supruga Nermina. Javili su se uredno Crvenom krstu, pa agenciji za deportacije «Evropa», koja je radila u okviru policije, na čijem je čelu tad bio Tomislav Kovač. Smjestili su ih u hotel, da sačekaju prilku za odlazak. Zoran Tešanović, član zločinačke grupe Đurića i Lakića, slučajno je, na pijaci, sreo Mirsada Isića i ponudio se da cijelu porodicu prebaci preko Drine. Obavijestio je o tome Đurića, Lakića i Zorana Pantića, zvanog Pinc. U  noći 15. septembra 1993. došli su u hotel po Isiće i povezli ih kamionetom Željka Lakića, na isto mjesto, u blizini Lakićeve vikendice. Usput su se dogovorili da Isiće pobiju, valjda im je to bilo najlakše. Prvo su ih sve opljačkali do gole kože, a onda je Đurić  najprije pucao iz automata u dvije žene i jedno dijete. Žene je ubio mecima u potiljak, a kad je dijete počelo plakati, on ga je uzeo ispred sebe i pucao mu u leđa.  Onda je pušku dao Pantiću, koji je ubio Mirsada i njegovu suprugu, pa se vratio po drugo dijete i ubio ga pucnjem u potiljak, dok je Lakić držao žrtve da ne pobjegnu. Sve su ih bacili u Drinu i mirno otišli.

Početkom januara 1994. godine Zoran Jović je, uz pomoć Vlajka Mihalovića, zatražio da ubiju Jusufa i Subhiju Hodžić, da bi se on uselio u njihov stan. Ponudili su 300 maraka Branku Đuriću i Vukadinu Karoliću, što su oni i prihvatili. Njih dvojica su, uz pomoć Zorana Pantića i Željka Lakića, u vojnim uniformama došli po Hodžiće, predstavili se kao vojna policija i poveli ih, kako su rekli, na razgovor u Komandu korpusa. Istovarili su ih na obali Drine. Ubili su prvo Jusufa, a Subhija je, po svjedočenju Vukadina Karolića, prije nego što je dobila metak u potiljak, rekla : «Djeco, nek vam je na čast». Za dvoje ubijenih ubice su nagrađene sa 200 maraka. Sto maraka po glavi.

U ljeto 2011. godine sahranjeni su posmrtni ostaci Sabihe Sajtović, pronađeni u Beogradu. Nju su, zajedno s mužem Refikom i 13-godišnjom kćerkom Amrom, pripadnici iste grupe ubili na obali Drine i bacili u vodu. Prije toga je Branko Đurić predložio Karoliću, Nikoli Kovačeviću, Radetu Novakoviću i Željku Lakiću da pobiju Sajtoviće, da bi on uzeo njihovu kuću. Njima nije trebalo dva puta govoriti. Odveli su ih, kao i Hodžiće, navodno – na razgovor u Komandu. Na obali Drine Refik im je dao 40 maraka, koliko je imao u džepu, Sabiha je dala i ključeve kuće i rekla im da na bojleru ima još 200 maraka. I molila ih da bar dijete poštede. Đurić i Lakić su odveli Refika do vode, Karolić ga je oborio na zemlju, a Lakić ga je držao. Đurić mu je ispalio metak u potiljak, pa su leš bacili u Drinu. Onda su Karolić i Kovačević izveli majku i malu Amru iz auta. Đurić je Sabihi pucao u potiljak, a djevojčici u leđa. I njihove leševe su onda bacili u vodu. Nakon toga su otišli u kuću Sajtovića i pokupili nešto novca, jedan telefon, escajg i nešto malo zlata, a zatim  svratili u kuću komšija, Zlatana i Milene Tomić, i ispričali im šta se dogodilo. Tomići su, zajedno s Karolićem, iste noći otišli u kuću Sajtovića, i uzeli dva televizora, videorikorder, stari kasetofon, dvije majice i posteljinu. Valjda, da stvari ne propadnu.

Ova grupa je privedena kad su njeni članovi, po mjerilima tadašnje vlasti, prevršili svaku mjeru, jer su opljačkali jednu srpsku kuću u Suhom Polju, kuću Steve Jankovića, koji je živio u inostranstvu. U Lakićev kamionet su utovarili što su mogli. Otkriveni su prilikom prodaje tih stvari i izvedeni pred sud. Tada se otkrilo da su počinili niz ubistava, među njima i bestijalno ubistvo porodice Ćehajić (njihovom usvojenom sinu Samiru su odsjekli uši, kao suvenir), ali istraga se svela samo na one slučajeve koje su okrivljeni sami priznali. Izrečene su im kazne ispod zakonskog minimuma, a neke od njih je kasnije Viši sud povećao. Đurić je osuđen na 14 godina i deset mjeseci zatvora ( kazna povećana na 20 godina), Zoran Pantić Pinc na 10 godina i deset mjeseci ( povećana na 12 godina), Željko Lakić 6 godina, kao i Vukadin Karolić, Nikola Kovačević je dobio 4 godine i 6 mjeseci, Rade Novaković 3 godine i 6 mjeseci itd. Koliko je poznato, niko od njih nije odslužio kaznu do kraja. Ubica Zoran Pantić Pinc je, ubrzo pošto se našao u zatvoru u Bijeljini, pušten da prošeta sa sestrom koja je iz Švajcarske došla da ga posjeti, i niko ga u Bijeljini više nije vidio. Ko je i zašto pustio takvog ubicu da prošeta, nije poznato do danas. Branko Đurić Grbo je otišao u Srbiju, i posljednje što sam čuo o njemu, dok sam pripremao knjigu «Majstori mraka», bilo je da je u zatvoru, zbog nekih drugih krivičnih djela. Željko Lakić mirno živi u Međašima.  I svi ostali su odavno slobodni i poštovani građani.

Interesantne su olakšavajuće okolnosti koje je sud pronašao za svakoga od njih. Prva od njih je bila mladost zločinaca, jer su uglavnom imali oko 20 godina ( Đurić je rođen 1974, Pantić 1975, Lakić 1971, Karolić 1969. godine), zatim slab materijalni položaj, a presudna je bila olakšavajuća okolnost koja se odnosila na sve njih – bili su pripadnici vojske Republike Srpske. Njima je sve bilo dozvoljeno, i sve je pisano na isti račun – na račun borbe za srpstvo. U presudi nije napisano da je najvažnija olakšavajuća okolnost bila to što su svi ubijeni bili – Bošnjaci.

Ali, to se valjda podrazumijevalo.

Komentari