(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Bilo je to vrijeme kad je smrt hodala ulicama Bijeljine i Janje. Kad je mjerkala ljude, pa se premišljala : hoće li ovoga, ili onoga. Uzimala je jednog čovjeka, nekoliko njih, ili čitavu porodicu, pa, zadovoljna, odlazila u mrak.

Ali, smrću se nesreća nije završavala. Kad se govori o ratu i stradanjima, obično se govori samo o mrtvima. To i jeste najveća tragedija. Ali, tragične su i sudbine preživjelih. Jer, iza mrtvih su ostajala djeca, majke, očevi, braća, sestre, familija, prijatelji, ostajala je tuga koja se pružala do kraja svijeta, ostajale su tegobe koje niko nikada neće moći izmjeriti.

Koliko su, recimo, propatila djeca Ćazima Ćelahmetovića? Kad je njihov otac ubijen, mala Selma je imala dvije i po godine, a Belma samo tri mjeseca. U malu, siromašnu kuću u Janji uselila se najprije nevjerica, a onda je nagrnula bijeda kojoj nije bilo lijeka. Koliko je djetinjstva oteto djevojčicama koje oca nisu ni zapamtile?

Kako je sve to preživjela majka Ćazima Ćelahmetovića, Emira ( rođena 1939), kako otac Muharem (1937), koji je trpio bol sve do 2002. godine, kad je i on zauvijek zatvorio oči. Kako brat Hazim ( 1962), sestra Senada  (1971)?

« Kako nam je bilo? Ne želim nikome na svijetu da to doživi», kaže Emira. »Moje sinove su odmah pokupili, da idu na prisilni rad. Mlađi, Hazim, razbolio se tamo, dobio je žuticu, pa ga je bolest, valjda, spasila. Ćazima, koji je rođen 1966. godine, mobilisali su, mada on to nije htio. Imao je dvoje male djece, ova mlađa je bila tek rođena, a u kući ništa, valjalo je to nekako prehraniti. A kad se to dogodilo, ostali smo goli i bosi. Ja i Muharem smo takođe odvedeni na radnu obavezu. Radili smo u Novom Selu, sadili kupus, čupali travu u Kojčinovcu, i tako. Ja sam pala s mašine i povrijedila se, i nisam mogla dalje. Moj Hazim obolio, Ćazima nema, djeca plaču… Ne pitaj me kako nam je bilo.»

Ćazimova sestra Senada sjeća se svega.

« Kad su prvi put došli po njega, on se vratio s njive, taman je sjeo da večera. Čini mi se, nije uzeo ni prvi zalogaj, kad, lupa na vratima. On izađe da vidi ko je. Vojna policija. Opkolili kuću. Onaj što je lupao kaže mu da se odmah spremi i pođe s njima. Ćazim samo što nije zaplakao. Kaže im da ima malu djecu, mora im obezbijediti hranu, nemaju ništa… Ali, oni ni da čuju. Nisu mu dali ni da večera. Kad je otišao, ostali smo bez riječi, bez pokreta. Dolazio je poslije toga, više puta,  na kraći odmor, i svaki put se sve teže vraćao. I onda se to desilo.

Bio je 14. juni 1993. godine. Ćazim je pošao da obiđe bolesnog druga, Hasu Herića. S njim je bio i Faik Kasić, i još jedan Srbin, bio je dobar s njima. Kad su izlazili, presreo ih je prvi komšija Hasin, izbjeglica, Tihomir Mićanović. Svi su ga znali po nasilničkom ponašanju, tukao je ženu u čijoj je kući živio, svi su ga se bojali. Pitao ih je zašto prolaze pored njegove kuće. A uz samu Hasinu kuću bila je staza, morali su tuda ići. Počeli su mu objašnjavati, jer Bošnjak tad nije smio da se prepire sa Srbinom. Tihomir ih nije slušao. Uletio je u kuću, i vratio se s automatom. Zapucao je bez riječi na njih dvojicu, na Ćazima i Faika, na onoga Srbina nije. Ćazima je rafal presjekao preko stomaka, Faika preko nogu. U bolnici su obojicu operisali. Faik je preživio, Ćazim nije. Tako je to bilo.»

Slučaj ubistva Ćazima Ćelahmetovića prijavljen je policiji. Na lice mjesta je izašao i istražni sudija Drago Živanović. U izvještaj je unijeto sve : i automatska puška, i  čaure, i skica događaja, i fotodokumentacija. Ljekari su napisali nalaz, sa uzrokom smrti. Ali, Tihomir Mićanović se nije našao iza rešetaka. Živio je još neko vrijeme u Janji, pa se odselio, kažu, u Australiju. Niko mu nije smetao, niko ga nije tražio, niko ga nije pritvorio zbog bezrazložnog zločina. Prašina je pala na još jednu smrt.

« Išla sam svuda», kaže majka Emira, «čak i kod komandanta te jedinice u kojoj je Ćazim bio. Pitao me je : šta mislim, zašto je ubijen moj sin. Rekla sam mu iskreno : zato što je musliman. Samo je klimnuo glavom. « U pravu si», rekao mi je. Ali, mi do danas od ove države ništa nismo dobili, ni marke, jer, vele, Ćazim nije poginuo na frontu, a nije ni civilna žrtva rata. Pa, šta je? I zašto je ubijen? To ovdje nikoga ne interesuje. Gdje god odem, zalupe mi vrata, niko ni da me upita kako mi je, i kako je svima nama.

A kako nam je…bolje da ti i ne govorim.»

Komentari