Piše: Emir Musli

25 godina od početka rata, za zločin koji su počinili pripadnici Arkanovih paravojnih jedinica niko nije odgovarao. Iako su neki zločini zabilježeni aparatom američkog fotografa Rona Haviva, zločin je ostao bez kazne.

Mjesto na kojem je Haviv zabilježio Arkanovca kako šutira tijelo mrtve žene

Mjesto na kojem je Haviv zabilježio Arkanovca kako šutira tijelo mrtve žene

Arkanovac šutira tijelo mrtve žene na čuvenoj fotografiji Rona Haviva, napravljenoj početkom aprila 1992. godine u Bijeljini. Ispred kuće Redžepa Šabanovića (na slici gore kuća danas) vide se Redžepovo tijelo i tijela njegove supruge i svastike. U podrumu kuće ubijeno je još 17 civila. Ova i druge Havivove fotografije zauvijek su zabilježile istinu o zločinu nad civilima Bijeljine koju ni 25 godina poslije mnogi ne prihvataju. Bijeljinska udruženja koje njeguju tradiciju proteklog rata ove dane obilježavaju kao “oslobođenje”, a Bošnjaci Bijeljine fatihom i dovom sjećaju se zločina u kojem je za četiri dana stradalo najmanje stotinu civila. Za ovaj zločin nikada niko nije odgovarao.

Ubijanje civila kao uvertira u rat

Novinar i publicista Jusuf Trbić 2. aprila 1992. odveden je u zgradu Kriznog štaba gdje je skoro do smrti bio pretučen. Mučiteljima ga je doveo vojvoda Mirko Blagojević, a oslobodio ga je Željko Ražnatović Arkan, s namjerom da egzekuciju čuvenog novinara ostavi za kasnije. Trbić je vidio leševe civila i pretučene ljude koji se i danas vode kao nestali ili su kasnije pronađeni mrtvi. Uspio se sačuvati zahvaljujući ljudskosti Đorđa Krstića te kasnije pobjeći iz rodnog grada. Nakon rata se vratio, napisao i objavio više knjiga o zločinima u Bijeljini.

Jusuf Trbić sipred Semberskih novina

Jusuf Trbić ispred Semberskih novina

“Sumnjam da će ikada doći vrijeme da se prihvate činjenice o tim danima. Oni uporno ponavljaju laži da su odbranili i oslobodili Bijeljinu. Od koga? Kada postavite to pitanje niko vam na njega ne zna odgovor. Kažu da su bile borbe, ali ne kažu kako nijedan od tih boraca, ni na jednoj strani, nije ranjen niti ubijen, nije zarobljen, fotografisan. Ubijeni su samo civili, koje ne žele više ni da pomenu,” kaže Trbić, dodavši da je Bijeljina tada bila potpuno u rukama SDS-a, policije i vojske.

On tvrdi da u takvom omjeru snaga ni NATO ne bi mogao ništa, a priče o Handžar diviziji smatra besmislicom. “Bila je to krvava uvertira u rat. Dakle, radi se o tipičnim ratnim zločinima od kojih i danas mnogi okreću glavu. Pravosuđe takođe okreće glavu i to će tako, računaju neki, preći u zaborav. Ali, ja to nikad ne mogu zaboraviti kao što ne mogu zaboraviti Đoju Krstića koji je spasio mene i mnoge druge. Znam za mnoge Srbe koji su slično postupili i mi smo im za to zahvalni. Oni su jedino svjetlo iz te tame aprila 1992. godine,” ističe Trbić za Deutsche Welle.

Apsurd u ratnim SIM novinama. Pero Simić piše : Civilne žrtve rata proglašene islamskim ekstremistima

Apsurd u ratnim SIM novinama. Pero Simić piše : “Civilne žrtve rata proglašene islamskim ekstremistima”

 

“Mi moramo o tome govoriti jer oni drugi sigurno neće. Ratni zločini ne zastarjevaju i nikad nije kasno da se o njima govori. U tom kontekstu, nikada nisam govorio o Srbima nego o zločincima i režimu Miloševićevom i Karadžićevom, koji su sve to napravili. O zločinima će se pričati sve dok vinovnici, naredbodavci, organizatori i izvršitelji ne budu kažnjeni. Oni koji priču o zločinima podvode pod govor mržnje treba da znaju da je slavljenje i veličanje zločina i zločinaca upravo govor mržnje koji, na žalost, još uvijek traje,” zaključuje Jusuf Trbić.

Nikad na strani silnika

Bijeljina ima Trg Đenerala Draže Mihailovća, ulicu Srpske (Arkanove) dobrovoljačke garde, a ulice u ovom gradu imaju mnoge četničke vojvode iz Drugog svjetskog rata. Dorđe Đojo Krstić (81) provodi tihe penzionerske dane na svom imanju u Gvozdevićima, nekada ulici JNA, a danas ulici Srpske vojske. Ovaj diplomirani ekonomista uživa veliki ugled među građanima Bijeljine, kako onih nekadašnjih tako i sadašnjih. Pretučenog Jusufa Trbića krio je nekoliko dana u vrijeme kada su život mogli obojica izgubiti. Za Deutsche Welle objašnjava razloge zbog kojih je tako postupio.

“Ljudi se rađaju sa nekim karakternim osobinama ili odgojem takvi postaju. Kao dijete uvijek sam volio pravdu i štitio nemoćne. Nikad nisam bio na strani silnika. Da pomognem nemoćnima motivisala me nepravda i nečija sila koja se provodila. To je moje opredjeljenje i nema tu ništa posebno. Nisam mogao drugačije postupiti. Nisam lično poznavao Trbića, ali sam komšija i prijatelj bio sa njegovim puncem. Znao sam da je Jusuf kao novinar pisao malo otvorenije i oštrije članke, ali istinite,” priča nam Krstić. On ne govori o detaljima, ali objašnjava kako se sve desilo.

Đorđe Đojo Krstić na verandi svoje kuće

Đorđe Đojo Krstić na verandi svoje kuće

“Kad sam ga vidio onako izubijanog, morao sam pomoći. Pokojna supruga i ja smo ga odveli kod mog brata i tamo je bio nekoliko dana dok se nije smirilio da bi mogao izaći. Nije u pitanju samo Jusuf, jer sam mnogo više pomogao i nekim drugim ljudima sa kojima sam i danas prijatelj. Ne samo ja, mnogi ljudi su pomagali, ali ne žele ili ne smiju o tome govoriti. Zbog onoga što sam uradio, niko mi nikad ništa nije rekao, nije zamjerio, ali me neki jesu gledali drugim očima. Ljudi pamte i dobro i zlo, to moram spomenuti. Kada mi je sin 1995. godine bio ranjen i zarobljen, operisan je u Tuzli i kasnije razmijenjen. Sada ima porodicu i ovdje živi. Mnogi Bijeljinci u Tuzli tada su pomogli, intervenisali,” završava svoju priču Đorđe Đojo Krstić, jedna od bijeljinskih legendi.

Suočavanje sa činjenicama kao bolji put u budućnost

Idriz Hujdurović (92) lagano šeta bijeljinskim ulicama u rano proljeće. Sjećanje na april ‘92. i nevine ubijene ne može i ne želi izbrisati. Ovaj partizan, učesnik Drugog svjetskog rata, zatvorenik na Golom otoku, pamti da su mu oca ustaše uhvatile i bacile sa mosta u Brčkom, zbog toga što je pomagao Srbima. Očevo tijelo nikada nije pronađeno, a sinovi su nastavili borbu u partizanskim redovima.

Bosnien und Herzegowina | Bijeljina 25 Jahren nach dem Kriegausbruch | Idriz Hujudrovic (DW/E. Musli)

Idriz Hujdurović (92) u šetnji korz svoju Bijeljinu

“Mislim da bi trebalo doći vrijeme da se poredaju sve činjenice o onome što se dešavalo u periodu 1992-1995. Da li će do toga doći, to ne znam. Na žalost, za 25 godina ovdje u Bijeljini do toga nije došlo i niko za to nije odgovarao. U tom periodu ubijeno je preko 300 bijeljinskih Bošnjaka iako ovdje ratnih linija nije bilo i nevjerovatno je da za to niko nije kriv. Sve to zavisi od ljudi koji i danas vode politiku. Ako se pravilno suočimo sa činjenicama, onda je to bolji put u budućnost, a da li će tako biti, to zaista ne znam,” kaže Hujdurović.

Prisjeća se zime 1991/1992. godine i jednog teksta u beogradskoj “Ekspres politici” u kojem je objavljeno da je u Bijeljini formirana Handžar divizija: “To je bila suluda tvrdnja, pogubna, opasna za grad u kojem nikada nije bilo međunacionalnih sukoba. U to vrijeme imali smo sastanak opštinskog komiteta (komunista, op.a.). Bilo nas je petnaest, od čega pet Bošnjaka, onda Muslimana i tražio sam da se izjasnimo da li je to tačno, jer ako je tačno, moramo nešto preduzeti. Svi smo rekli da nije tačno i dogovoreno je da se pošalje demanti. Onaj koga smo zadužili da to uradi nikada nije ispoštovao dogovoreno. Možda smo bili naivni, ali mi tada nismo znali šta se sprema. Ako smo i slutili, nismo mogli vjerovati u to. Uslijedilo je zlo koje je iz temelja potreslo moju Bijeljinu, Semberiju, moju Bosnu i Hercegovinu.”

 

(dw.com/bs/)

Komentari