Piše: Jusuf Trbić

Interesantan je slučaj Jusufa Terzića ( rođ. 1937.), mirnog janjarskog ratara, koga su policajci 24. avgusta 1993. godine, u 3 sata popodne, odveli iz kuće. Nije se vratio ni toga dana, ni sutradan, pa je njegova žena Rabija otišla u policijsku stanicu da pita za njega. Rekli su joj da ode u bolnicu, on je tamo. Otkud u bolnici, pa Jusuf je bio zdrav kao dren, pitala je Rabija, ali policajci nisu imali vremena da pričaju s njom. U bolnici su je obavijestili da je njen muž umro rano ujutro toga dana i da treba da ga identifikuje. Kad su vidjeli kakav je šok žena doživjela, rekli su joj da je umro od srca. Ali, kad su ga u mrtvačnici otkrili radi identifikacije, zbog onoga što je vidjela, Rabija se onesvijestila. Glava mu je bila rascijepljena, lice potpuno razbijeno. Nakon svega, identifikovala ga je po nogama i po odjeći, jer lica više nije imao. Kad su ga dovezli kući, komšiluk se zgrnuo. Svi su bili u nevjerici. Zašto njega, mirnog, dobrog čovjeka, koji u životu mrava nije zgazio? Odgovora nije bilo. Na zahtjev porodice, Stanica javne bezbjednosti u Janji dala je potvrdu u kojoj piše da je policija odvela Jusufa Terzića navedenog datuma. I ništa više. U potpisu je : Savić M. Ali, na otpusnici iz bolnice dvojica uglednih bijeljinskih ljekara dr. S. Opalić i dr. M. Spasojević pošteno su napisali pravi uzrok smrti i tako časno ispunili svoju ljekarsku obavezu. Pisalo je da je Jusuf Terzić preminuo u 3 stara ujutro 25. avgusta 1993. godine , sa nalazom : kontuzija glave, rana iznad desne obrve, rana ispod oka, prelom lobanje i koma. Dakle klasično ubistvo. Rabija Terzić je podnijela krivičnu prijavu, ali joj je Okružno tužilaštvo u Bijeljini 28. avgusta izdalo uvjerenje pod brojem KTA 66/93. u kojem piše : “ Nakon razmatranja sprovedenih radnji po službenoj dužnosti, a u vezu sa smrću vašeg muža Terzić Jusufa, do koje je došlo noću između 24. i 24. avgusta 1993. godine, ocijenili smo da nema mjesta pokretanju krivičnog postupka,  pa se o istom obavještavate radi znanja.” U potpisu : osnovni javni tužičac Milošević Nadežda.

Kad sam, u vrijeme pisanja “Majstora mraka”, našao Nadeždu Milošević, koja je tada radila kao advokat,  pokazao joj taj dopis i zatražio objašnjenje, rekla mi je da ona ništa ne zna i da treba da se obratim sudu. Na njenom licu nisam primijetio ni najmanji znak stida.

 

Godine užasa

      U Janji su tekle godine užasa. Mnogi su odvođeni na prisilni rad, najviše na kopanje rovova na Majevici, ljudio su kupljeni nasumice i odvođeni u logor Batković, srpske izbjeglice su, uz pomoć policije, upadale u kuće i istjerivale domaćine. Ipak, Janjarci su se neko držali do početka 1993. godine. A tada je zavladao pakao. Ujutro 28. januara pročula se vijest da su prethodne noći, u svojoj kući, zaklani Izo (1950) i Suada Milkić ( 1958) i da su viđeni ljudi u uniformama kako ulaze u njihovo dvorište u kasnim noćnim satima. Strah je, kao zemljotres, zatresao mali grad na obali Drine. Nakon svih dana i noći neprekinutog terora, vrijeđanja, neizvjesnosti, suza i jada svakojakoga, ljudima je svega bilo preko glave. Izašli su spontano na ulicu, njih više od tri hiljade, da jauknu, da kažu da ovako više ne može. S druge strane okupile su se srpske izbjeglice, koje su, uz podršku policije, krenule da se obračunaju s domaćinima. Nastao je haos, gužva, policajci su tukli Janjarce redom, koga su stigli,a onda su policijskim kombijem krenuli po naselju, pucajući po kućama. Saznalo se da je u kombiju i Mićo Đokić, komandir. Očevici kažu kako je pravo čudo da nije bilo desetine mrtvih. Ipak, jedan metak je pogodio staru Đulzu Durgutović ( 1927), koja je sjedila pored prozora, i prosuo joj mozak po sobi. Nakon svega, porodica se obratila policiji i u Janji i u Bijeljini, ali nikakvo objašnjenje nisu dobili. Ni jedne jedine riječi. Komandir Mićo Đokić je poručio da dženaza mora da se obavi brzo i tiho, i da joj smiju prisustvovati samo članovi najuže porodice.

Đulza Durgutović je sahranjena zajedno s Milkićima.

A pravi teror je tek počeo. Počeli su nestajati ljudi, da im se više nikad ne nađe trag. Tako su nestali Alija Durgutović i njen sin Asim, mnogi su odvođeni na prisilni rad i korišteni kao živi štit, stotine ljudi je deportovano u logor, ljudi Vojkana Đurkovića su, u pratnji policije, harali Janjom i Bijeljinom. U logoru u Batkoviću našlo se istovremeno skoro hiljadu ljudi iz Janje, civila odvedenih iz kuća, među kojima je bilo i starih ljudi, žena i djece. Prema dokumentima berogradskog Fonda za humanitarno pravo, bila je to sveobuhvatna, organizovana akcija, u skladu s odlukom “ državnih organa vlasti Republike Srpske o smanjenju broja Muslimana”, kako su objašnjavali čelni ljudi bijeljinske opštine. Po toj odluci, na području Bijeljine treba da “ostane 5 posto od ukupno 22.000 stanovnika muslimanske nacionalnosti.” Sve je rađeno uz saglasnost opštinske vlasti i puno sadejstvo policije, a glavni posao etničkog čistača obavljao je Vojkan Đurković.

A šta je radila policija u to mračno doba – otkriva Predrag Ješurić, načelnik Stanice javne bezbjednosti Bijeljina uoči i na početku rata protiv BiH, i jedan od ključnih ljudi SDS-a u tom vremenu, u intervjuu SIM novinama u broju od decembra 1993. godine. Povod je bilo visoko odlikovanje koje je Ješurić, zajedno sa još trojicom najzaslužnijih policajaca ( Vajo Andrić, Drago Vuković i Radenko Vuksić) dobio povodom Aranđelovdana – krsne slave i Dana službi bezbjednosti RS. Uredniku Peri Simiću on govori o važnoj ulozi  koju je policija, pod njegovim vođstvom imala u pripremi i početku rata. “ Mnogi naši poslovi su odrađeni pod velom tajni”, kaže on, “nije se tada moglo eksponirati, ali mnogim pripadnicima službi je poznato šta smo radili i odrađivali. Veliko učešće u odbrani srpskog naroda je sasvim sigurno odrađeno, naročito u njegovoj pripremi, jer sam u takvoj poziciji bio.”

Danas je Predrag Ješurić poznati advokat, živi mirno i zadovoljno i štiti pravdu, ponekad i kao branilac po službenoj dužnosti, u ime države BiH.

A kakva je tada bila srpska policija, pokazuje i jedan zanimljivi dokument. Naime, predsjednik RS-a Radovan Karadžić je 5. oktobra 1995. godine izdao sljedeće naređenje ( pod brojem 01-1812/95) :

“ Na osnovu člana 80. Ustava republike Srpske i odredaba Zakona o izvršenju krivičnih sankcija za vreme  neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja ( Službeni glasnik Republike Srpske broj 1. – posebno izdanje) :

NAREĐUJEM

  1. Sva lica osuđena na kaznu zatvora do tri godine koja se nalaze na izdržavanju kazne zatvora u KPD “Butmir” Sarajevo, a koja su sposobna za izvršenje borbenih zadataka, odmah, u skladu sa zakonom, uputiti na izvršenje borbenih zadataka u okviru jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova.
  2. O izvršenju ove naredbe izvestiti Kabinet Predsednika Republike.”

Ima dosta primjera da su se u ratovima koristili kriminalci izvučeni iz zatvora, ali to je uvijek bilo u okviru takozvanih “kažnjeničkih” jedinica, ili specijalnih, formalno paravojnih formacija, kakva je bila Arkanova. Ali, da se notorni kriminalci obuku u policijske uniforme, i to na kraju rata ( 5. oktobra 1995.), da bi dočekivali progranike koji se vraćaju kućama i da bi im obezbjeđivali sigurnost – toga se ni Hitler nije dosjetio.

Treba li reći da mnogi od tih i takvih policajaca i danas nose policijsku uniformu ili se nalaze na važnim mjestima u hijerarhiji službi sigurnosti? Većina zločinaca koji su nosili tu uniformu u ono mračno doba, nije kažnjena za zločine. Hoće li slučaj janjarskih policaja konačno donijeti promjenu koju toliko dugo čekamo – ostaje da se vidi.