Piše: Andrej Nikolaidis

Dok još postoji ideologijom ‘višeg nacionalnog interesa’ neisprano sjećanje važno je podsjetiti koliko je moralno ogavna politika relativizacije zločina.

Naše su, postjugoslovenske, države tako daleko otišle u reviziji prošlosti, relativizovanju i veličanju ratnih zločinaca, da nam ne preostaje ništa drugo osim da tu prošlost, sa svim njenim zločinačkim nasljeđem – ponovimo.

Ipak, dok još uvijek postoji ideologijom “višeg nacionalnog interesa” neisprano sjećanje, da se podsjetimo koliko je, zapravo, moralno ogavna politika relativizacije zločina.

Početkom ovog mjeseca u Gornjem Zaostru održan je “narodni sabor” sa kojega je upućen proglas o bratskom pomirenju među potomcima sukobljenih strana u drugom svjetskom ratu. Kako se veli u proglasu, potomci “nevino nastradalih pripadnika jugoslovenske kraljevske vojske u otadžbini”, dakle četnika, sabrani u Gornjem Zaostru, “u slobodnim srpskim planinama”, dakle na sjeveru Crne Gore, zahtijevaju od Skupštine, Vlade i ostalih državnih organa Crne Gore da prihvate ruku pomirenja i da Vlada Duška Markovića dozvoli podizanje spomenika vojvodi Pavlu Đurišiću.

Potpisnici proglasa podsjećaju javnost na to da nema evropskih integracija bez bratskog pomirenja. Jasno: ne može se u Evropu dok se Đurišiću ne digne spomenik. Na kraju vele kako “Crna Gora mora izvršiti reviziju nekih istorijskih činjenica i argumenata u vezi sa bratoubilačkim ratom i ravnopravno tretirati i partizanski i četnički pokret, jer su oba pokreta bila antifašistička, a to su učinile i neke susjedne zemlje, kao što je slučaj u Srbiji”.

Počast za manijaka

Ako postoji neka vanzemaljska civilizacija čiji pripadnici su došli u posjed proglasa iz Gornjeg Zaostra, i to im je prvi kontakt sa planetom Zemljom i njenom istorijom, njima ono što su pročitali, možda, može imati smisla.

Za nas koji živimo na ovoj planeti, činjenice su jednostavne: ti ljudi traže da se podigne spomenik čovjeku koji je poklao hiljade muslimana. Čovjeku koji 13. februara 1943. Draži Mihailoviću šalje raport u kojem govori o akciji koju je sproveo na širem području Sandžaka “čišćenjem terena” od naoružanih „fesaroša“ i piše:

“Zatim je nastalo čišćenje oslobođene teritorije. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da ni jedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena… Za vreme operacije pristupilo se potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine… Pobijeno je 8.000 žena, staraca i dece… Jedan deo je uspeo da umakne preko Drine”.

Đurišić se hvali da je njegova vojska izvela akciju “u svakom pogledu izvrsno”. On kaže da je “moral kod muslimana bio strašan, da je zavladala epidemija straha od naših četnika”.

Ako navedeno nije za spomenika, šta jeste?

Skupina ljudi, dakle, uz primjetan moralni bijes, u moralizatorskoj intonaciji, iz pozicije žrtve (predlažem termin:  žrtve “četnikofobije”) traži počast za manijaka koji je sprovodio psihopatski političko-vojni program.

Sociopatski klub

Ili ovo. Sud u Hrvatskoj koji legalizuje “za dom – spremni”, parolu pod kojom su manijaci sprovodili psihopatski projekat NDH, koji je svoj kreativni vrhunac ostvario u Jasenovcu, koncentracionom logoru za istrebljenje Srba.

Ili Dodikova parlamentarna akcija izmišljanja Srebrenice kakva odgovara njemu i njegovom političkom projektu koja je u biti, bila sociopatski šou, održan u Skupštini koja je za potrebe njegovog održavanja, pretvorena u sociopatski klub.

Nego, šta je to, ko je to – sociopata? Evo šta, da ne idemo dalje i dublje, o tome kaže Wikipedia.

“Opis psihopata ili sociopata:

  1. napasni i arogantni prema žrtvama, a prema ostalima dragi i ljubazni (kog volem – volem, kog ne volem – koljem; ustaška inferiornost pred Talijanima i Njemcima, i istovremeno njihovo uvjerenje da su superiorni nad Srbima)
  2. hladni i proračunati (bez tih osobina nije moguće pobiti desetine hiljada ljudi i godinama bježati od suda u Hagu ili se skrivati u Južnoj Americi)
  3. dobri su glumci, za njih ne vrijede zakoni i moralne norme (Oskar Radovanu Karadžiću za ulogu Dragana Davida Dabića)
  4. često ih se može uhvatiti u nekim kriminalnim aktivnostima (osim što vole klati, vole i krasti – neki su, kao Radovan, krali prije, neki, kao njegovi nasljednici, poslije rata, a većina i tokom rata)
  5. oni koji ih otkriju, odmah postaju njihove žrtve i sva svoja (ne)djela prebacuju na njih (napad je najbolja odbrana: oni su žrtve svojih žrtava)
  6. ne pokazuju empatiju, sažaljenje i krivnju
  7. vole lamentirati, od općeproznatih činjenica razvijati “dubokoumne” teme, biti u centru pažnje; pamte tuđe ideje te iste ponavljaju i predstavljaju kao svoje (na primjer ideje Moljevića, Njegoša, Dobrice Ćosića i Bećkovića, ili tezu o Hrvatima kao “predziđu kršćanstva”)
  8. vole svoj glas; u društvu su najglasniji; prema ljudima su ljubazni samo kad od istih imaju korist, u svim drugim odnosima su arogantni; sociopat je u stanju, prema istoj osobi, u jednom danu nekoliko puta, u potpunosti promjeniti način komunikacije, pa čak i boju glasa
  9. protokom vremena sve teže kontroliraju laži koje se gomilaju (laž je njihov otac, njihov je otac laži)
  10.  ljude koji ih smatraju prijateljima u stanju su besramno prevariti; sjediti za istim stolom i činiti nešto loše (“iza leđa”) kao npr: laganje, podkradanje, razaranje braka, ogovaranje itd.
  11. često moraliziraju ili se kriju iza neke humanitarne ili vjerske udruge (eh, nismo li se toga nagledali).

Najpoznatiji sociopati: Ted Bundy, Ed Gein, Rudolf Hess i Josef Mengele”.

Ako u navedenom ne prepoznajete sličnost/identičnost sa ovdašnjim sociopatama/revizionistima, sva je prilika da ste i sami jedan od njih.

Ubilački pohodi

U članku na Wikipediji pomenuti su Ted Bundy i Ed Gein.

Volio bih da razmislite o sljedećem.

Theodore Bundy, od milja zvani Ted, ubio je Lyndu Healy i tako započeo svoj ubilački pohod. Sve što je ostalo od nje bili su krvavi čaršavi u djevojčinom podrumskom stanu u Seattleu. Dva i po mjeseca kasnije ubio je Donnu Gail Manson, koja nije bila rod ni Charlesu ni Marilyn Mansonu.

Bundy je ničim ometan ubijao sve do septembra naredne godine. Kada je napokon uhapšen, američke vlasti bile su tako trapave da su jednom od najozloglašenijih serijskih ubica dozvolile da dva puta pobjegne. Jednom nakratko, a drugi put, u januaru 1978., dovoljno dugo da upadne u osamljenu kuću i tu siluje pa drvenom palicom ubije dvije žene. Sat kasnije, naš Ted je već u drugoj kući gdje palicom udara drugu ženu. Tek u julu 1979. ponovo je uhapšen i osuđen na smrt.

Ed Gein je ubio “svega” dva ljudska bića. Stoga ga FBI ne vodi kao serijskog ubicu, jer po FBI klasifikaciji, da bi to bio, moraš ubiti – tri. Geinovi su zločini, međutim, bili tako ekscesivni i košmarni da su poslužili kao “inspiracija” za čitav niz holivudskih filmova: od Teksaškog masakra motornom testerom do Kad jaganjci utihnu plus mnoštvo manje slavnih horora.

Bezdušno i bolesno objašnjenje

Sad, možete li zamisliti državu čiji lideri relativizuju Bundyjeve ili Geinove zločine i za tu potrebu zakazuju sjednicu skupštine? Možete li zamisliti grupu ljudi koja od vlade traži da podigne spomenik Bundyju i Geinu? Možete li zamisliti pjevača koji koncert počinje Geinovim riječima i masu koja ih horski ponavlja? Pjevača koji pjeva “Viskonsin i Ajova stara, to je kuća Edovih bećara” i publiku koja se uz tu pjesmu veseli, pa se buni što to nekome smeta?

Ne? A zašto je to, ipak, naša stvarnost? U kom, tačno, smislu je Maks Luburić, iako je ubio više ljudi od njega, etički prihvatljiviji od Eda Geina, a Ratko Mladić prihvatljiviji od Bundyja čiji je spisak žrtava daleko kraći?

A, znam… Zato što su Luburić i Mladić ubijali za “našu stvar” i “našu naciju”, dok su Bundy i Gein to činili u ime svoje bolesti, “za svoju dušu”.

Zaista ne vidite koliko je to objašnjenje bezdušno i bolesno?

 

(Izvor: Al Jazeera)

Komentari