Piše : Jusuf Trbić

 

Šta se to dešava s ljudima da se, glava uronjenih u nacionalističku ideju, bez pogovora postovjećuju sa zločincima iz sopstvenih redova? I to skoro dvije decenije nakon prestanka rata. Svako brani svoje, ravnodušan prema žrtvama drugih, pa i ovdje gdje ja živim, u Bijeljini, tišina prekriva zločine nad Bošnjacima. Ostrašćenost još vlada ljudima, pa ne žele ni da čuju ni da vide ništa što kvari idiličnu sliku nacionalne nevinosti, a Srbina koji se usudi govoriti o zločincima iz svojih redova, proglašavaju izdajnikom. Poput Lazara Manojlovića. „Naše“ zločince moramo štititi, opravdavati, pomagati njihove porodice, slati im ljekare u zatvor, za sve su krivi „oni njihovi“, pakao – to su drugi. Čim neko pomene srpske ubice, reakcija je ista : „ A šta su oni učinili našima?“ Ili : „ Šta bi oni učinili nama da mi nismo njih…” Čak i oni koji su dobro činili i pomagali svoje komšije i prijatelje u ratu, ne smiju da pričaju o tome, jer se boje reakcija. Čak ni najgori zločini, ni paljenje živih ljudi, žena i djece, ne zaslužuju sažaljenje, a pogotovo ne sudski postupak.

Nedavno je u Teočaku obilježena 21. godišnjica strašnog zločina : ubistva 69 mještana sela Lokanj kod Zvornika. Naime, 14. jula 1992. godine grupa od 120 nenaoružanih muškaraca između 20 i 40 godina krenula je prema slobodnoj teritoriji. Presreli su ih srpski vojnici i zarobili više od polovine, a onda, istoga dana, sve zarobljene su pobili. Bez suđenja, bez objašnjenja, bez ikakvog razloga. Ovaj užasni zločin do danas je ostao nerazjašnjen, prekriven velom šutnje. Nikakve istrage nije bilo, Okružno tužilaštvo u Bijeljini neće za to ni da čuje, kao i za mnoštvo ratnih zločina na području od Brčkog do Srebrenice. Čak ni zločin ovakvih razmjera nije zaslužio ni da se pomene bilo gdje u manjem entitetu. Ispada da je ubijanje  Bošnjaka opravdano, da su progoni, logori, silovanja, pljačke, prisilni rad, rušenje džamija i svi drugi zločini nešto što ne zaslužuje čak ni sjećanje.

U jednom nedavnom intervjuu čuveni američki novinar Roj Gatman, koji je svijetu otkrio srpske logore i za to dobio Pulicerovu nagradu, kaže : “ 1993. g. napisao sam knjigu pod naslovom “Svjedok genocida”, u kojoj sam naveo da su svi sistematski napadi u BiH počinjeni da se uništi bosanski narod. Ti napadi, uglavnom, uključuju etničko čišćenje i sistematsko ubijanje muškaraca na određenim područjima, sistematsko silovanje bosanskih žena, plansko uništenje Bošnjaka i muslimanske kulture u Bosni i mnoge druge teške zločine. Nakon svega, mislim da je to bio jedan veliki genocid.”

Suočavanje sa istinom danas je osnovni uslov zajedničkog života, i, na kraju krajeva, postojanja države BiH. Republika Srpska je danas kamen oko vrata bosanskoj državi, ali Bošnjacima, u krajnjoj linij, ne smeta čak ni postojanje toga entiteta, njima smeta OVAKAV entitet. Jer, on ne samo da je nastao na zločinu, već na zločinu i danas živi, gazeći ljudska prava i dostojanstvo svih koji nisu Srbi-pravoslavci. Da bi postojala, Republika Srpska mora : da se suoči sa istinom o nedavnoj prošlosti, mora početi da poštuje sopstveni Ustav i zakone, koji govore o ravnopravnosti naroda i građana, mora početi da uvažava druge i njihova prava, i, najzad, mora priznati Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu. To mora učiniti i Srbija, začetnik ratova na Balkanu. Bez toga, neće biti ni ovog entiteta, a, po svemu sudeći, ni mira na ovim prostorima.

Kaže Roj Gatman još i ovo :” Najviše zavisi od Srbije da li će na Balkanu doći do novih pokolja i novih genocida. Ako prihvate ono što su počinili i zauvijek okončaju eru opovrgavanja, negiranja i iznošenja laži, moglo bi doći do nove ere mira za cijelu regiju. Ali, ako Srbija to ne učini, a to je ono što se desilo nakon Drugog svjetskog rata, istorija bi se mogla ponoviti na tim prostorima”.

Da li će oni, koji i dalje falsifikuju istoriju i veličaju četništvo, početi da govore istinu kad je posljednji rat u pitanju? Ili valja opet osluškivati najave novih nevolja?

Komentari