Bio je 30. mart 1992. godine. Negdje iza ponoći snažna eksplozija razbudila je usnuli grad. Bačena je bomba u kafić „Istanbul“ Izeta Ahmičića kod Autobuske stanice u Bijeljini, u kojem se uglavnom skupljala bošnjačka omladina. Bilo je šestoro povrijeđenih, a bombu je bacio Aleksandar Zekić iz semberskog sela Gojsovci.

Piše: Avdo Huseinović

Bijeljina je dan kasnije, 01. aprila 1992. godine gorjela. Željko Ražnatović Arkan, jurišnik Službe državne bezbjednosti Srbije, bez većeg otpora izvršava okupaciju Bijeljine. Arkan je potpomognut svojim podređenim domaćim jedinicama, koje vode Ljubiša Savić Mauzer i Vojkan Đurković, dok im pomoć pružaju i “šešeljevci”, koje predvodi četnički vojvoda Mirko Blagojević. Nakon okupacije Bijeljine, prvo ubija bogate ljude, a zatim sve na šta naiđu. Arkanovim zločincima direktno na bijeljinskim ulicama komandovali su Marko Pejić, zvani Peja Ciganin, Nebojša Đorđević Šuca, izvjesni Bojke i Vladimir Homa Rus. Arkanovci nisu znali ko je ko u Bijeljini, ubijali su uglavnom one kojima su ih na vrata doveli i na koje su prstom pokazali komšije, bijeljinski Srbi.

Iako je bilo i brutalnijih snimaka genocidnog nasilja u BiH, fotografija američkog fotografa Rona Haviva, na kojoj se arkanovci iživljavaju nad ubijenim bijeljinskim civilima kod Krpića džamije i bijeljinske bolnice, postala je simbol bosanske strahote. Ron Haviv je bio slobodni foto-reporter, i u Bijeljinu je došao s Arkanovom gardom. Njegove fotografije ubijanja Bošnjaka i Albanaca na ulicama Bijeljine objavili su svi važniji listovi u svijetu. O tome je Jusufu Trbiću, poznatom bijeljinskom novinaru, svjedoku i hroničaru „arkanijade“ u Bijeljini, pričao i sam Ron Haviv, kada je 02. aprila 2005. godine, nakon 13. godina, došao da vidi mjesto zločina na kojem je fotoaparatom zabilježio početak bosanskohercegovačke krvave drame.

„Kad sam stigao u Bijeljinu, pitao sam Arkana mogu li fotografisati, radi dokumentovanja svega što će se dešavati sa srpske strane. Arkan je rekao „da je to u redu, da mi vjeruje“, i odredio jednu malu vojnu jedinicu, oko dvadesetak vojnika, da idem s njima i da mogu raditi slobodno. Prešli smo do džamije preko puta bolnice. Arkanovci su ušli u džamiju, popeli se na munaru i skinuli muslimansku zastavu, a stavili srpsku. Pitao sam mogu li da ih slikam i oni su mi dozvolili. Poslije nekoliko minuta, čuo sam vrištanje napolju i izašao sam iz džamije. Preko puta džamije ima jedna kuća, a vojnici su iz te kuće izveli muškarca i ženu. Žena je vrištala i na nju su vojnici galamili. Čuli su se pucnji i čovjek je pao na trotoar. Tada su «tigrovi» na mene povikali da ne slikam. Shvatio sam da su to muž i žena, čovjek je bio još živ i ona je pokušavala da mu pomogne, a ja sam uspio brzo napraviti još nekoliko fotografija. Krenuo sam prema grupi «tigrova», a kad sam se vratio, i žena je već bila ubijena.

Onda su našli jednog mladića, od nekih 17-18 godina, i uveli ga u dvorište džamije. Izgledalo je da je uspio pobjeći, ili su ga pustili, ali kad je vidio da iza džamije nema izlaza, on se vratio, i tu su ga ubili. Nekoliko minuta nakon toga, izveli su iz druge kuće još jednu ženu, pa su ubili i nju. Arkanu su kasnije ovi njegovi rekli da sam slikao dok su ubijali, i on je tad tražio da mu predam aparat, zajedno sa svim filmovima koje imam. Na kraju sam uspio da ga ubijedim da mi uzme samo aparat i film u njemu. Ali, ja sam prije toga uspio izvući iz aparata i sakriti film koji sam već bio «ispucao», i njega sam razvio. Fotografije koje sam napravio u Bijeljini, objavili su mnogi svjetski listovi, a kasnije sam od prijatelja Francuza u Beogradu čuo da je Milošević galamio na Arkana zbog tih fotografija. Kasnije, u izjavama za medije, Arkan je, kad je već morao da komentariše slike koje su objavljene, tvrdio da su na njima Srbi koje su ubili Muslimani. U nekim intervjuima je govorio da sam njegov prijatelj, a u drugima, opet, da jedva čeka da se napije moje krvi”.

Dženita Mulabdić, tada trudnica pred porođajem, bila je svjedok ovih Arkanovih zločina koje je na historijskim fotografijama uslikao Haviv.

-Kuća mog svekra je bila odmah do kuće mesara Redžepa Šabanovića. Bili smo dobre komšije i na njihov poziv prešli smo kod njih u podrum. Tamo je bilo još komšija, da budemo skupa svi. U podrumu su bili prostrti dušeci, bilo je hrane, mada je većina postila, bio je kraj ramazana. Najednom je neko jako zalupao na vrata, tako da smo morali otvoriti. Iz podruma je izašao Redžep, izletjela je za njim i njegova supruga Tifa, i zavrištala. Ubili su Redžepa. Izašao je zatim, sa ženom, stari komšija Albanac, koji je u Bijeljini imao buregdžinicu. Njih dvoje su izveli pred kapiju, i pobili ih, zatim i Tifu. Vidjela sam Tifu, koja je još bila živa. Još mi je pred očima njen pleteni džemper. Nakon što su mene trudnu pustili, ubili su Redžepovog i Tifinog sina Adu, mog supruga Muhameda, te dvojicu Albanaca, koji su radili u buregdžinici” – svjedoči Dženita, koja danas sa dva sina živi u Tuzli.

Mlađi Muhamed se rodio brzo nakon očeva ubistva. Dvojica ubica porodice Šabanović i njihovih četvoro komšija, identifikovani su u godinama nakon agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Arkanovac, okrenut licem prema foto aparatu, koji se nalazi odmah do žrtava je izvjesni Bokser, dok je monstrum koji čizmom udara u glavu mrtvu Tifu Šabanović – Srđan Golubović Maks. Almi Šabanović je u jednom trenu ubijena cijela porodica-otac Redžep, majka Tifa i brat Admir. Danas Alma živi u Austriji i povremeno obiđe očevu kuću u Bijeljini, koju je renovirala. Ova bijeljinska ulica zločina danas nosi naziv Ulica Srpske vojske. U veliku kuću Redžepa Šabanovića useljavalo se mnogo srpskih porodica, i sve su bježale iz nje. Pročulo se da se u kući javljaju duše ubijenih, da se čuju glasovi, da neko nevidljiv hoda sobama i hodnicima.

Iako bi slika Rona Haviva bila dovoljan dokaz za svaki sud u svijetu, ubice preko 500 bijeljinskih Bošnjaka, danas su slobodni zločinci. Nepodnošljivu stvarnost nepostojanja pravde za ubijene bijeljinske Bošnjake, najbolje opisuje izjava Dženite Mulabdić, koja reče: “Naši mrtvi su sahranjeni, a s’ njima smo pokopani i mi živi“.

 

(Bportal.ba)

Komentari