Piše: Avdo Huseinović

Spiskovi ubijenih. Bošnjaci ubijani – Prirodnom smrću.

 

Zvanični spisak Kriznog štaba Bijeljina od 40 ubijenih, objavljen u lokalnim “SIM” novinama, predratnim i sadašnjim „Semberskim novinama“ :

Ziberi Ajruš (1968), Maid Sinanović, Salko Nargalić Ćosa (1960), Ešef Beganović (1960), Alija Mujkić (1927), Sead Krajinović. Mustafi (1933) Komšiću pucali su u noge i ostavili da krvareći umire i gleda u mrtve sinove Adnana (1963) i Rijada (1973). Ubijeni su i Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941), Sabit Arifović (1935), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933), Haso Imširović (1929), Feriz Karasuljić (1959), Bisera Bišanović (1933), njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962), unuk Damir Danović (1976), podstanarka Radmila Novaković. Ubijeni su braća Ibrahim i Almir Belkić, Ivica Vrhovac (1945), Mira Ilić, Dževad Osmanović (1978), Dževad Jašarević (1956), Elmazi Mersim (1969), Muhamed Mulabdić (1964), Majda Izić (1929), Bego Šindrić (1942), Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Arkanovci su ubili i Milu Lukića, brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te svjedoke tog zločina Antoniju Ostojić (1926) i Zvonka Lazarevića (1972).

 

Na spisku Kriznog štaba nisu:

 

Asim Fidahić, potomak Ali-paše Fidahića (vodio se kao nestao, a pronađen 5. novembra 2003. na groblju u Šapcu), Hajrudin Salihagić Hajrov (vodi se kao nestao, ali ga je Jusuf Trbić vidio pretučenog), Hasib Kupus (nestao), Amir Arnautović Dajko, Derviš Zulčić (ubili ga vojnici u starim uniformama JNA), Nijazim Alagić (nestao, pronađen 2007 na groblju u Sremskoj Mitrovici), Redžo Delić (1940) i sinovi Sulejman (1958), jedini pronađen, Berzad (1961) i Beriz (1964), zatim Fadil Podrug, Mirsad Osmanović…. 21. aprila ‘92 iz bijeljinskog “Žitoprometa” odvedeni i ubijeni Amir Mešković, Zaim Hatić, Šefik Smajić, Mevludin Serdarević i Hakija Gutić.

Ne zna se koliko je ubijeno bijeljinskih Roma, a početkom aprila ‘92 godine u Bijeljini su ubijeni ili nestali Albanci: Halil Guci i Nezir Ćemi (nestali), Nedžbedin Ljatifi, Feredin Sejdi, braća Perparim i Vlaznim Redžbecaj, Mehas Zendeli, Shani Nezaj. Braća Amir i Ćamil Gani, rođeni u Bijeljini, ubijeni su 1. juna u Zvorniku.

Na zvaničnom spisku nisu: Refik Selimović Mačak (ubijen 10. aprila), Ramo Avdić (ubijen 14. juna), Husein Ćurtić Apaka i Ferid Zečević (u junu pretučeni i ubijeni u Batkoviću), Salko Kukić (ubijen u svom stanu 2. juna), Dževad Muslijević i njegov brat Sead, Dževad Alijević Truhlo (odveden 3. juna, tijelo pronađeno u Srbiji), u noći 21. avgusta odvedeni Nusret Brkić, Izet Kastrati, Himzo Ferhatbegović (Ferhatbegović i Kastrati pronađeni na groblju u Sremskoj Mitrovici, a Brkić se vodi kao nestao).

 

 Ubistvo Sarajlića, Sejmenovića, Malagića…

 

Pripadnici specijalne policije Republike Srpske pod nazivom “Pahuljice”, koja je bila pod komandom ministra policije RS-a Miće Stanišića, 25. novembra 1992. godine u Bijeljini, izveli su iz kuća u naselju Bukreš 22 lica, familije Sarajlići, Malagići i Sejmenovići. Odveli su ih na Drinu, te u Balatunu izmasakrirali. Među njima je bilo sedmoro djece, te osam žena, od kojih četiri starije od 60 godina.

U svom pismu jedan od bivših pripadnika “MUP-a” koji je sebe zbog grize savjesti nazvao “čovjekom bez sna” napisao je: “O tom zločinu znaju mnogi pripadnici policije, koji godinama šute. Sve znaju, do u detalje: Mićo Stanišić, Tomo Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić. O načinu na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju pripadnici “Pahuljica” koji su učestvovali u svemu tome: Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, komandanta “Pahuljica”, Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.“

Zahvaljujući svjedocima, za zločin se odmah saznalo, a godinama kasnije njihovi posmrtni postaci, pod NN oznakama, pronađeni su na grobljima u Šapcu i Sremskoj Mitrovici. Nakon identifikacije i DNK analize, u mezarju Lipić-Selimovići u Bijeljini do sada je sahranjeno 18 posmrtnih ostataka, a četvoro se još uvijek vodi kao nestalo.

Ovaj zločin je dugo skrivao Branko Stević, bivši načelnik opštine Bijeljina, koji je iznenada umro u 51-oj godini života, krajem juna 2005. godine. On je u vrijeme počinjenja ovih zločina bio načelnik Stanice javne sigurnosti Bijeljina. Stević je jedno vrijeme tvrdio da su pobijene familije žive i razmijenjena u Čeliću, a da je troje nađeno na stratištu u Sremskoj Mitrovici. O tome da Stević, tada potčinjen Stanišiću, nije htio ništa poduzeti protiv zločinaca svjedočio je i Mustafa Skokić, koji je sa Stevićem razgovarao tih dana 1992. godine, kada su zločini počinjeni.

-Tih dana se u Bijeljini i Janji pričalo kako imaju neki leševi na Drini, u selu Balatun, i ja sam tom prilikom Stevića pitao da odem uz pratnju policije da pogledam te leševe, na što mi je odgovorio: “To je grupa nekih Cigana, koji su pokušali prebjeći u Srbiju i njih je pobila Srbijanska granična straža, te da nema potrebe da ja tamo idem”, navodi se u Skokićevom svjedočenju. Po Bijeljini se pričalo da je uzrok Stevićeve smrti strah od Haga jer je znao da ga čekaju teške optužbe za koje nije imao argumenata.

Zna se skoro sve o ubijanju djece iz ovih porodica, postoje izjave ljudi koji su morali bacati leševe te djece u Drinu. Zvanično, slučaj je negdje u ormarima Tužilaštva BiH i ostaje nejasno zašto do danas nije podignuta optužnica.

Prema nepotpunim, ali vjerodostojnim podacima, u Bijeljini i Janji u periodu 1992-1995 ubijeno je najmanje tri stotine civila, uglavnom Bošnjaka, i manji broj Albanaca i Roma.

Pretpostavlja se da potpuna evidencija neće nikad biti moguća jer su svjedoci raseljeni širom svijeta ili biološki nestaju. Nekažnjeni semberski zločini, prvi izvršeni na području Republike Bosne i Hercegovine, još čekaju na procesuiranje.

Novinari Jusuf Trbić i Emir Musli danas žive u Bijeljini, svakodnevno susreću zločince na ulicama, čuvaju sjećanje na žrtve i napominju javnost o nekažnjivosti zločina u Semberiji.

Bijeljina je bila generalna proba agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima. Danas u ovom gradu vlada kultura poricanja zločina.

Djeca u školama uče falsifikovanu historiju, slave se zločini i zločinci, mediji to podržavaju. Bošnjaci Bijeljine ubijeni tokom godina gresije, većinom su sahranjeni, ali se ne vode kao civilne žrtve rata.

Kod mnogih u smrtnom listu napisano je : „umrli prirodnom smrću“.