Piše: Jusuf Trbić 

             Prolaze godine kao voda između prstiju, kruni se vrijeme i život polako prekriva prašina zaborava. Ljudi se mire sa nebesima, sve polako blijedi i nestaje, samo rane u duši ostaju nedirnute i odlaze u grob sa onima koji pamte. Još malo, pa će biti tri decenije od kako se džehenem otvorio nad Bosnom, a još se otkrivaju masovne jame i majke traže svoju djecu koju je odnio vihor zla. A ubice šetaju našim ulicama i smiju nam se u lice, gledajući kako, bez vidljivog reda, odlazimo u zagrljaj crne zemlje. Pravda nikako da stigne, čak ni onda kad se o zločinima sve zna, čak i onda kad su zločine počinili ili ih pomagali oni koji su, od kako je svijeta i vijeka, zaduženi da čuvaju živote građana. Policija je, po prirodi službe, precizna, ona bilježi sve što radi, i danju i noću, pa se svaki slučaj može rekonstruisati, ako zatreba.  Ipak, u bijeljinskom kraju otvoren je samo jedan proces te vrste, protiv policajaca iz Janje, ali sve ide teško i sporo, i pitanje je kad će se završiti.

Bijeljinska policija se, u prvim danima aprila, bespogovorno stavila pod komandu zločinca Željka Ražnjatovića Arkana i u službu Karadžićevog režima. Imao sam priliku da vidim kako poslušno izvršavaju Arkanova naređenja u prvim danima rata protiv Bosne, a kasnije sam zabilježio mnogo priča o tome kako je policija hapsila i odvodila nevine ljude u smrt. Ali, ni za koga od njih ni do dana današnjeg nema odgovornosti. Za svako pravosuđe na svijetu dovoljno bi bilo pitanje : šta je policija učinila da zaštiti građane u to teško vrijeme i ako nije učinila ništa, ko je kriv za to. Za naše pravosuđe nisu dovoljni ni jasni dokazi, ni priznanja, ni zapisnici, ni svjedoci, nisu dovoljni ni mrtvi ljudi. Kao da su zločini poželjna i humana djela, a njihovi počinioci – izvršioci nekakve Božije pravde, što bi rekao srpski partrijarh Irinej.

A vrijeme teče kao rijeka i tuga odlazi pod zemlju, da tamo ostane zauvijek.

……………..

         Vidim ponekad na ulici Živanu Delić. Ide sporo, korak po korak, oborene glave, praznih očiju. Bliže se kraju njeni zemaljski dani, ali nema odgovora na pitanja koja joj leže kao preteški teret na duši : ko je pobio njene sinove i muža, i zašto. I gdje su njihove kosti, da li su bačene, da ih niko ne nađe, ili su u tuđe grobove legli?

Rekla mi je jednom : “ Od kako sam moje sinove izgubila, ja više nemam prava na život. Nikoga se ne tiče jesam li živa ili mrtva, jesam li bolesna ili zdrava, imam li šta ili nemam. Meni su sunce ugasili, ja nemam više puta ni cilja, samo čekam da mi ih pronađu, da ih ukopam, pa da i ja legnem u grob. Drugog mi nema.”

      Bio je 3. april te 1992. godine, rano jutro, kad je u njihovu avliju ušao policajac Nebojša Narandžić, koji je bio prijatelj Delića. S njim je bio još jedan policajac, obojica s automatima na ramenu. Naredio je Živaninim sinovima da pođu s njim. Sulejman ( rođen 1958.), Berzad ( 1961.) i Beriz ( 1964.) nisu imali izbora. Kad je vidio da ih vode, njihov otac Redžo ( 1940.) pošao je s njima. Nikad se više nisu vratili. Do danas su pronađeni samo Sulejmanovi posmrtni ostaci, za ostale se još ništa ne zna. Na njih još čeka njihov mezar na bijeljinskom mezarju Brčanska malta. Policajac Nebojša Narandžić je živ i zdrav i živi u Dvorovima kod Bijeljine.

Policajci su Fadila Podruga (1943.) ubili istog dana na vratima njegove vikendice, pred ženom Zinetom i troje djece. Bez objašnjenja, bez razloga. I bez posljedica, naravno.

Begu Bukvića iz Janje odveli su janjarski policajci, navodno na ispitivanje. Rekli su da ga vode u Policijsku stanicu u Bijeljinu, a sutradan su ga povezli u Zvornik. Kad je vidio kćerku Begajetu na ulazu u Fabriku sušenog povrća, zamolio ih je da se zaustave. Stali su, ali mu nisu dali da izađe. Otac i kćerka samo su se pogledali. Bego je imao lisice na rukama. Treći dan pozvali su ukućane da odu u Zvornik, da  identifikuju mrtvog Begu. Fata Bukvić je jedva prepoznala muža, toliko je bio izubijan.

Fadil Sinanović je imao 37 godina, kad ga je policija odvela 26. juna 1992. godine,  usred dana,  iz kafane u centru Janje, pred mnoštvom ljudi, i posljednji put je viđen ispred Policijske stanice, u vrijeme kad je komandir bio Mićo Đokić. Nakon toga prebačen je u zgradu MUP-a u Bijeljini, i od tada mu se gubi svaki trag. Njegovi posmrtni ostaci nađeni su 15 godina kasnije na groblju u Sremskoj Mitrovici i sahranjeni su u Janji.

Noć 28. jula 1992. Pripadnici specijalne policijske jedinice iz Banje Luke pokupili su na ulicama 16 ljudi i odvezli ih u Policijsku stanicu. Nakon užasne, neljudske torture, ubacili su ih, polumrtve, u kamion, istovarili ih na obali Drine u Balatunu i poklali ih, jednog po jednog. Jedan od njih je čudom preživio i svjedočio o ovom strašnom zločinu, ali i on je, nažalost, umro. Među ubijenima bili su i braća Sadik i Asmir Asko Omerović, a kasnije su identifikovani i Murat Merić (1951.) i njegov brat Asim Merić Mrki (1965.).

Salku Ljeskovicu su policajci odveli iz njegove kuće u Janji, a ubijen je u logoru Rtanj-Boljevac kod Zaječara u Srbiji. Trojicu mladića iz bijeljinske Tombak mahale – Himzu Ferhatbegovića ( (1963.), Izeta Kastratija ( 1964.) i Nusreta Brkića ( 1959.) odvela je policija iz avlije. Nikad se nisu vratili. Himzini i Izetovi posmrtni ostaci nađeni su na groblju u Sremskoj Mitrovici, od Nusreta Brkića ni traga.

U noći između 23. i 24. septembra 1992. izvršen je najveći pojedinačni zločin u Bijeljini. Pripadnici specijalne policijske jedinice “Pahuljice” iz Banje Luke, koja je bila pod direktnom komandom ministra policije Miće Stanišića i njegovog zamjenika Tome Kovača, uz asistenciju domaće policije, izveli su iz kuća 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, odveli ih na obalu Drine kod Balatuna i sve ih pobili. Među njima je bilo sedmoro djece ( najmlađi Ado Sarajlić imao je samo 6 godina), i osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina. U knjizi “Majstori mraka” iz 2007. godine naveo sam imena svih nalogodavaca, svih ubica iz te policijske jedinice, policajaca koji su čuvali stražu i drugih učesnika u ovom strašnom zločinu. Ali, do danas se taj slučaj nije našao pred sudom. Kako i zašto – to niko ne zna.

Mirnog domaćina Jusufa Terzića iz Janje policajci su poveli, uz objašnjenje da im treba samo njegova izjava. Kad je drugog dana njegova žena Rabija došla da ga  traži, pozvali su je da identifikuje tijelo. Glava mu je bila razbijena od udaraca, bio je potpuno unakažen. Dežurni policajac dao je Rabiji potvrdu da ga je policija odvela, dva ugledna bijeljinska ljekara, doktori Opalić i Spasojević, napisali su u otpusnici da je Jusuf Trzić umro od udaraca. Ali to nije bilo dovoljno Osnovnom javnom tužilaštvu u Bijeljini. Na zahtjev Rabije Terzić da Tužilaštvo podigne krivičnu prijavu zbog ubistva, osnovni javni tužilac Nadežda Milošević, u uvjerenju pod brojem KTS 66/93,  napisala je : …ocijenili smo da nema mjesta pokretanju krivičnog postupka”.

   Mladi bijeljinski policajac Dragan Čobić Čombe odveo je iz njihovih kuća Faruka Bilalića ( koji je bio njegov školski drug) i Mustafu Salkovića, kojima se zatim izgubio svaki trag. U krivičnom postupku koji je pokrenuo Farukov otac, izjave su dali i potpisali i načelnik CJB, komandir policije, šef smjene, inspektori, policajci, pa i sam Dragan Čobić. Svi su potvrdili da nije bilo nikakve naredbe da se mladići privedu, niti su oni dovedeni u Stanicu. To je potvrdio i Čobić, uz opasku da ih je negdje pustio iz kombija, ali se ne sjeća gdje. Posmrtni ostaci Faruka Bilalića nađeni su u Srbiji, a roditelji Mustafe Salkovića su umrli čekajući da ukopaju svoje dijete. Policajac Čobić je unaprijeđen i nastavio je da mirno radi i živi u Bijeljini.

Ujutro 28. januara 1993. u Janji se pročula  vijest da su prethodne noći, u svojoj kući, zaklani Izo (1950) i Suada Milkić ( 1958) i da su viđeni ljudi u uniformama kako ulaze u njihovo dvorište u kasnim noćnim satima. Strah je, kao zemljotres, zatresao mali grad na obali Drine. Nakon svih dana i noći neprekinutog terora, vrijeđanja, neizvjesnosti, suza i jada svakojakoga, ljudima je svega bilo preko glave. Izašli su spontano na ulicu, njih više od tri hiljade, da jauknu, da kažu da ovako više ne može. S druge strane okupile su se srpske izbjeglice, koje su, uz podršku policije, krenule da se obračunaju s domaćinima. Nastao je haos, gužva, policajci su tukli Janjarce redom, koga su stigli, a onda su policijskim kombijem krenuli po naselju, pucajući po kućama. Saznalo se da je u kombiju bio i Mićo Đokić, komandir. Očevici kažu kako je pravo čudo da nije bilo desetine mrtvih. Ipak, jedan metak je pogodio staru Đulzu Durgutović ( 1927.), koja je sjedila pored prozora, i prosuo joj mozak po sobi. Nakon svega, porodica se obratila policiji i u Janji i u Bijeljini, ali nikakvo objašnjenje nisu dobili. Ni jedne jedine riječi. Komandir Mićo Đokić je poručio da dženaza mora da se obavi brzo i tiho, i da joj smiju prisustvovati samo članovi najuže porodice.

Đulza Durgutović je sahranjena zajedno s Milkićima.

Policajci su iz kuća u Bijeljini odveli Hajrudina Limanija, Mevka Halimija, Mensura Ajetovića  i mnoge druge,  desetine i stotine ljudi, sprovodili ih u logor, pratili i obezbjeđivali zločinačke poduhvate Vojkana Đurkovića, kontrolisali izlazak iz pakla, izbacivali ljude iz autobusa, zatvarali nedužne, organizovali rušenje džamija  i svim silama davali svoj doprinos etničkom čišćenju koje je sprovodio Karadžićev režim. I do dana današnjeg niko ih nije ozbiljno upitao šta su to radili i zbog čega, ko im je naređivao i organizovao zločine. I niko ni za šta nije odgovarao.

………………………..

      Sud u Hagu je utvrdio odgovornost policije Karadžićeve para-države za brojne zločine, uključujući i učešće u genocidu u Srebrenici, u kojem su učestvovali i policajci iz Bijeljine.  U bijeljinskoj opštini, u kojoj nije bilo nikakvog rata i nikakvih borbi,  pobijene su desetine nedužnih ljudi, hiljade su prošle kroz logore i prinudni rad, protjerano je 35 hiljada Bošnjaka, porušene su sve džamije i počinjena sva zla koja se mogu zamisliti, i sve to pred očima policije, a često i uz njihovo direktno učešće. O tome još postoje mnogobrojni svjedoci, ali sve to nije bilo dovoljno da makar neko odgovara za zločine.

A zemaljski dani neumitno teku, gase se ljudski životi, a mnogi važni ljudi ubjeđuju nas kako o ratu i smrti ne treba više pričati, što je bilo – bilo je, treba gledati u budućnost. Ali, bez istine se ne može dalje, bez pravde se ne može nikuda, i samo nas sjećanje drži uspravnima. Zločinci žive mirno, sistem ih štiti, politika ubira plodove zla, a iz opšte šutnje o onome što nam se dogodilo, već izviruju nove zvijeri koje samo čekaju da se bace na nas i naše buduće dane. I zato, ako ne možemo ništa drugo, treba da se sjećamo i da govorimo o onome što je bilo, jer ako zaboravimo nevine žrtve, to će biti kao da ih mi sami ponovo ubijamo.