BOSANSKA VOJSKA ZMAJA OD BOSNE POTUKLA OSMANLIJE NA KOSOVU

Odlomkom iz knjige “Historija Bošnjaka”, autora Mustafe Imamovića, podsjećamo pod kojim je okolnostima došlo do bitke i njenog krajnjeg ishoda.

“Početkom XIX st. javljaju se među Bošnjacima pobune i otpori, ali na različitoj socijalnoj i političkoj osnovi i platformi od pretežno seljačkih buna u XVIII stoljeću. Od kraja XVIII i početka XIX st. bune se uglavnom ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i glavni nosioci funkcija lokalne vlasti. Uz njih pristaju i janjičari po gradovima, posebno u Sarajevu, koji su bili značajan supstrat i u nemirnim sredinama XVIII stoljeća. I jedni i drugi ustaju protiv centralne vlasti, koja im ugrožava socijalni i politički položaj. Janjičari su egzistencijalno ugroženi jer država nastoji da ukine ovaj vojnički red, koji se odavno izmakao svakoj kontroli, au međuvremenu je izgubio svoju vojnu svrsishodnost.

Ajani se bune jer država nastoji tradicionalnu lokalnu upravu, čiji su oni nosioci, zamjeniti savremenom činovničkom administracijom. Time bi ajani izgubili svoju političku moć.

Već u prvoj polovini XVIII st. učvrstila se u Bosni ustanova ajanluka, kao novog oblika vršenja funkcija lokalne uprave u osmanskoj državi. Ova funkcija je pružala velike mogućnosti njenim nosiocima za lično bogaćenje putem raznih zloupotreba vlasti. Odatle pojedinci iz gornjih slojeva bosnjačkog stanovništva vode prave male ratove da bi se domogli položaja ajana. Vremenom ajani, regrutirani uglavnom iz najuglednijih begovskih porodica, postaju nosioci cjelokupne vlasti na području jednog kadiluka. U većini kadiluka gdje su postojale kapetanije funkciju ajana preuzeli su kapetani. Tako je došlo do spoja ajanske i vojne kapetanske funkcije u jednoj ličnosti, odnosno nasljednim putem u jednoj porodici. Svoj položaj održavali su, bez obzira na povremene sukobe, međusobnom ravnotežom i staleškom solidarnošću, posebno u odnosu na centralnu vlast.

Sa početkom reformnog projekta sultana Mahmuda II. 1808. neosporno se gospodstvo bosanskih ajana i njihova samovolja po kadilucima nisu vise mogli dovesti u sklad sa željama i naporima centralne vlasti da vojno-administrativnim reformama osigura svoj autoritet u svim djelovima Carstva.

Već od početka 20-tih godina XIX st. sultan Mahmud II, preko zloglasnog Dželal-paše, počinje obračun sa bosanskim ajanima prostom fizičkom likvidacijom najsilnijih među njima. Uporedo teče i akcija fizičke likvidacije već odavno neposlušnih i samovoljnih janjičara.

Nakon masovne likvidacije janjičara u njihovim najjačim uporištima, Sarajevu i Mostaru, Mahmud II je pokušao privoliti bosanske ajane da mirnim putem prihvate reforme, nudeći im polozaj muteselima, kao prvih modernih državnih činovnika u Carstvu, odnosno Bosanskom pašaluku. Tu su ponudu bosanski ajani odlučno odbili, jer se nikako nisu mogli pomiriti sa perspektivom da od neospornih gospodara u kadiluku postanu obični, makar i relativno visoki činovnici. Time je otvoren put direktnom oružanom obračunu između bosanskih ajana i centralne vlasti.

Sultan Mahmud II, poznat kao “Petar Veliki” Osmanskog carstva, ali i kao “Adli” (Pravedni), bio je vrlo odlučan da taj obračun dovede do kraja.

Uprkos egipatskom i grčkom ustanku, Mahmud II je uspijevao postepeno po Anadoliji i Rumeliji smaknuti jednog po jednog lokalnog moćnika i tako jednu po jednu provinciju stavljati pod efektivnu kontrolu Carigrada.

U međuvremenu je uspio privući na svoju stranu nekadašnjeg janjičarskog agu Husein-pašu, pod cijom je komandom i uz fetvu seih-ul-islama, 15.VI 1826. godine izvršen na Atmejdanu u Istambulu masakr nad nekoliko hiljada janjičara. Među pristalicama reformi taj je događaj poznat kao Vaka-i-Hayriye (sretan ili povoljan početak).

To je ustvari bio “povoljan početak” za obračun sa preostalim feudalnim autonomijama u Carstvu. U tom je pogledu prva na redu bila Bosna.

Bosanski vezir, Ali Namik-paša Moralia pokušao je ponovno početkom 1831. privoliti ajane na poslušnost, odanost sultanu i prihvatanje reformi. Kapetani i ajani su odbili njegov poziv da dođu u Travnik, nego su se krajem januara 1831. sastali u Tuzli. Tu su se dogovorili da ne prihvate reforme, nego da se odupru, posebno uvođenje nove vojske i novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Na kraju su, 5. II 1831., za svog vođu izabrali Husein-kapetana Gradaščevića. Navedene zahtjeve bosanskih ajana Husein-kapetan je u pratnji oko 4.000 svojih pristalica prenio bosanskom veziru u Travnik u drugoj polovini marta iste godine.

U prvom većem sukobu sa vojskom velikog vezira, 18. VII 1831. kod Kacanika na Kosovu, Husein-kapetan je izvojevao veliku pobjedu, pa su ga ostali ajani potom proglasili za bosanskog vezira, u kuli Hadži Mujage Zlatara (Zlatarevica) u selu Zabilju kod Viteza. Carski vezir Namik-paša Moralija uspio je pobjeći u Hercegovinu, a odatle preko Dubrovnika u Carigrad.

Nakon toga je prema A.S.Aličiću, u Sarajevu 12. IX 1831. zvanično proglašena i javno objavljena autonomija Bosne.

To znači da je autonomija proglašena samo desetak dana nakon što je skoro sva sarajevska čarsija stradala u katastrofalnom požaru od onog 31. augusta 1831.godine.

Politički program bosanskih ajana nije bio jasan i do kraja formuliran, ali se može reci da su uz već spomenuto dobijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskoj tradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednička prava, te da se ubuduće na položaj bosanskog vezira postavljaju isključivo domaći ljudi.

To bi faktički značilo da bi Bosna, pod političkim vođstvom ajana, dobila autonoman položaj u Osmanskom carstvu, sličan onom kakav je Srbija dobila Hatišerifom iz 1830.godine.

Općenito se tražila nadoknada za sve gubitke pretrpljene od ukidanja starih institucija i nadoknada za sve ratne troškove koje su Bošnjaci imali u sukobu sa vojskom velikog vezira.

Centralna vlast, odnosno Mahmut II nije prihvatio zahtjeve ajana niti priznao legitimnost Husein-kapetana kao bosanskog vezira. U konačnom obračunu između sultana i Husein-kapetana, u odlučujućem momentu prešli su na stranu sultana neki hercegovački ajani, sa Ali-agom Rizvanbegovicem i Smail-agom Cengicem na čelu. Vojska velikog vezira je uz njihovu pomoć nanijela presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva, 31.V 1832. godine.

Samo četiri dana kasnije, 4. juna Husein-kapetan se jos jedanput, pred samim zidinama Sarajeva, uzalud okušao u boju sa vojskom velikog vezira, kojem su pomagali Rizvanbegovic i Čengic. Tim porazom njegov pokret je konačno propao.

Za svoje usluge Ali-aga Rizvanbegović je nagrađen izdvajanjem Hercegovine u poseban pašaluk, koji je njemu lično na arpaluk, kao veziru sa titulom paše, povjeren na upravu.

Centralna vlast se konačno obračunala sa bosanskim ajanima tek odlucčom akcijom Omer-paše Latasa 1850, fizickim uništenjem i likvidacijom preostalih ajana, uključujući tu i Ali-pašu Rizvanbegovića.

Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinu dana, Latas je praktično dokrajčio i unistio one političke snage koje su stoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sa historijske distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko-socijalnih pozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Otomanskom carstvu.

Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradaščević, kao “Zmaj od Bosne”, kako se najčešće sam nazivao i potpisivao, bio “ćovik pametan i bogat”. Franjevački hroničar fra Jako Baltić piše da se “Vezir Husein” prema “krstjanim činjase pravedan”. Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetan se ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reći da mu je politika bila strast i usud. Svom je pokretu nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati jedan općebosanski karakter. Sa izuzetkom nekoliko hercegovačkih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, uključujući tu i Sandžak.

Austrija “iz svoje sebičnosti nije htjela znati za Bošnjake”.

Pored toga, knjaz Miloš Obrenović, u strahu za svoju tek stečenu autonomiju, držao se prema Husein-kapetanu veoma dvolično.

Cijelu je situaciju na kraju vjerovatno najbolje rezimirao Vuk Karadzić u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18.VI 1832:

“U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjake pokori sam.”

 

(Bportal.ba)