( Priča Dragana Jovanovića)

(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

«Strašno smo zlo doživjeli. Ja nisam mogao vjerovati da je rat takav, da su ljudi takvi. Učili smo nekad u školi o ratu, ali ovo je bilo gore. Ja sam Srbin, ali ne mislim da ljudi treba da se dijele po tome ko je kakve nacionalnosti, niko od nas nije to mogao da bira. Nije važno ni moje ime, ljudi kojima sam pomogao znaju ko sam, i to mi je dovoljno. Ali, želim da kažem da nismo svi isti, da svuda ima ljudi i neljudi. U mom selu niko nije išao da ubija, da pljačka, pogotovo ljudi domaćini, nikome to nije trebalo. Ljudski je pomoći čovjeku u nevolji, ako možeš, ili mu bar ne otežavati položaj. I to je nekad dovoljno.

Uoči rata živio sam u Austriji i, kao i svi, pratio šta se dešava na prostoru bivše Jugoslavije. Kad sam čuo da se puca u Bijeljini, nisam mogao vjerovati, mislio sam da baš tu ne može nikad biti krvi. Tog prvog dana nađem Bajru Beganovića na Sidbanhofu, on mi ispriča sve. Ja ne mogu da spavam. Spremim se, pa u Bijeljinu. Bio je početak aprila. Na ulici vidim mrtve, kraj bolnice leševi, čak i žene i djeca. Činilo mi se da sanjam, bilo mi je to nezamislivo , a ipak stvarno, tu, pred mojim očima. Pobjegao sam nazad čim se situacija malo smirila.

Poznavao sam tada dosta ljudi iz grada, pogotovo Roma. Oni su nekako prvi osjetili zlo koje se sprema, masovno su počeli bježati i prije nego što je zapucalo. A čim je krenulo, počele su izbjeglice dolaziti i u Austriju u talasima. Svako je ostavio nekoga u Bijeljini, svako je želio nešto poslati, izvesti iz grada nekog svog, svi su tražili nekog poznatog ko im može pomoći. Ne znam ni sam koliko sam paketa i para donio, koliko sam pozdrava prenio i vijesti da je neko ipak živ. Molili su me da tražim nekog njihovog, nekog ko je iznenada, preko noći nestao, ljudi su bili u panici. Odem, tako, da potražim braću Kadriju i Alosmana Ahmetovića, Brčake, čula je njihova sestra Ešefa da su u logoru u Batkoviću. Nađem ja nekako vezu i odem tamo da pitam za njih. A znaš, čim tada upitaš za Muslimana, gledaju te poprijeko. Kažu mi : nema njih ovdje. Ja krenem da pogledam. I danas mi se pred očima vrte prizori izmučenih, izgladnjelih ljudi, prljavih, u žici, činilo mi se da su leševi, samo su im oči bile žive.  A onda naiđem na pravi užas. Nedaleko od mene ležao je Ferid Zečević, predratni profesor, poznavao sam ga. Ležao je na vrelom suncu i umirao. Bio je sav natečen od udaraca, glava mu je bila razbijena, krv se skorila pod tjemenom, a crvi su se mrdali u toj krvavoj lokvi. Još je disao, i na ustima mu se, sa svakim udisajem, podizao mjehurić pjene. Oči su mu se još micale ispod očnih kapaka. Stajao sam kao paralizovan. Tada je priskočio stražar koji me pratio i udario mi takav šamar, da mi se zacrnilo pred očima. Počeo je da mi psuje majku izdajničku, pa me gurnuo automatom prema izlazu. Okrenuo sam se i vidio nešto još strašnije. Pored zida hangara jedan je stražar lopatom udarao starca, udarao ga je sve dok se mrdao. Kad je ostao nepokretan, glave pretvorene u krvavu masu, stražar se uspravio. Prepoznao sam ga. Bio je to momak s nadimkom Arkan, tako su ga zvali jer se upadljivio divio mnogo poznatijem čovjeku s tim nadimkom. Izašao sam iz logora sav ošamućen. Poslije sam braću Ahmetović našao kod Fate i Hruste, kad sam im donio neke pare iz Beča. Kadrija i Alosman  su htjeli izaći, glave im nisu vrijedile ništa, ali, ne znam kako ih izvesti. To kako sam ih uspio izvesti, to se može vidjeti samo na filmu. Nisam tada mislio o riziku, sad me uhvati strah kad mislim o tome, ali tada nije. Danas Alosman radi u Brčkom, a Kadrija je još u Beču, viđamo se.

Sjećam se kako sam tražio Muhameda Šindrića na Majevici, i nisam ga našao. Ali, kad je pušten s kopanja rovova, svake noći sam bio kod njega, da mu ko ne upadne u kuću.

Jednom sam u Fazaneriji vidio kad su Vojkanovi ljudi dovezli gomilu žena i djece, najviše je njih bilo, gurali su ih kao stoku, to je bilo strašno. Uzimali su im sve što su imali. I inače je pljačka bila osnovni motiv, mnoge je to toliko zaokupilo, da ništa drugo nisu ni radili, već otimali. Nikad im nije bilo dosta. Tada sam u Fazaneriji našao Sadiju, znao sam je od ranije. Sjedi na zemlji i gleda u prazno. Kaže mi :» Ne treba meni ništa, moj život je završen.» Na ljude je sve to toliko uticalo, da je to mnogima zaista bio kraj života. Sakib brico nije htio iz svoje kuće, po svaku cijenu. Opirao se koliko je mogao. Kad su došli po njega, umro je na pragu.

Ljudi su bježali iz Bijeljine kako su mogli. Bježali su Bošnjaci, ali i mnogi Srbi. Cijena za izlazak je bila visoka, pa ko nije imao para, morao je ostati, pa kako mu bude. Mnogi su platili da izađu, dali sve što imaju, ali su ubijeni na Drini, u putu, svašta se dešavalo. Dođem jednom u kuću Mustafe Šukilovića u Janju. Oni svi blijedi kao zid. Kažu « Ubili Milkiće». Jadni ljudi, valjda su dobili neke pare da plate izlazak, neko je to čuo i to je bio dovoljan razlog za smrt. Poslije, kad su ih sahranjivali, jedan policajac je pucao u sanduk s mrtvacem, on i sad radi u policiji.

Ti susreti s izmučenim, jadnim ljudima ne mogu se opisati. Sjećam se jednog Mide, mog poznanika, i njegove žene. Našao sam ih u logoru. Čim su me vidjeli, iste sekunde su počeli plakati. Trebalo je sve to preživjeti. Imao sam dosta problema, naravno, napadali su me, optuživali da sam izdajnik, da sam ovo ili ono. Ali, moja savjest je čista. Jer, ljudi su ljudi, zlo bude i prođe, a ljudi ostaju. I pamte kakav je ko bio onda kad je bilo najgore.»