(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Kad govorimo o vremenu zla, teško je upotrijebiti riječ rat, bar kad je bijeljinski kraj u pitanju. Jer, na sjeveroistočnom ćošku Bosne i Hercegovine rata, jednostavno, nije bilo. Nikakvih vojnih sukoba ni zaraćenih vojski ovdje nije bilo, ratišta su bila daleko, a Bošnjaci Bijeljine i Janje znali su samo za bezrazložna ubijanja, progone, maltretiranja svake vrste, silovanja, premlaćivanja, deportacije…Zato se oni teško mogu nazvati civilnim žrtvama rata. Civili jesu bili, i žrtve su bili, ali rata, eto, nije bilo. Zbog toga je Tribunal u Hagu, u više navrata,  ono što se događalo na području bijeljinske opštine,  označio terminom genocid. U optužnicama protiv Miloševića, Karadžića i Mladića jasno je rečeno da je genocid izvršen na cijelom prostoru BiH, ali je problem što ni jedan od njih nije osuđen. Ipak, u takozvanoj međupresudi Slobodanu Miloševiću potvrđena je umiješanost srbijanskog režima u sistematske zločine u Bosni i Hercegovini. Raspravno vijeće je potvrdilo genocidnu namjeru da se uništi bošnjački narod, uz konstataciju « da postoji dovoljno dokaza da je u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom izvršen genocid.»

Da bi se uklonili Bošnjaci sa prostora koje su vijekovima nastanjivali, organizovana je sistematska, detaljna i vrlo precizno izvedena kampanja etničkog čišćenja, koja je obuhvatala : ubistva bespomoćnih ljudi, tempirana tako da podstaknu strah i nesigurnost stanovništva, odvođenja u logore i na prisilni rad, premlaćivanja, pljačke, tolerisanje razbojničkih upada u kuće, deportacije u organizaciji mašinerije kojom je rukovodio najčešće Vojkan Đurković, ali i Ljubiša Savić Mauzer, policija i vojska ( vojna policija), sve u svakodnevnoj režiji vrha SDS-a. Bošnjaci su pretvoreni u robove, u ljude koji nemaju nikakva prava. Nisu mogli da rade, da imaju privatne lokale, nisu mogli ni djecu da školuju ako nisu pripadnici srpske vojske, nisu imali pravo na religiju, na okupljanje, na stanovanje u svojim privatnim kućama i stanovima, nisu smjeli da se kreću niti da imaju ikakvu imovinu, a i oni koji su služili u srpskoj vojsci završavali su uglavnom tako što su ih, vezanih ruku, SDS-ovi Srbi razmjenjivali za svoje zarobljene borce ili ih jednostavno tiskali preko linije, na «drugu stranu», pošto bi im prethodno deportovali porodice. Bijeljina i Janja su bili svojevrsni koncentracioni logori u kojima je bio dozvoljen, pa čak i  nagrađivan, teror nad Bošnjacima, koji su, kao i u svakom pravom logoru, bili svedeni na ime, na pojam bez sadržine, na sjenke ljudi. Njima je svako mogao nekažnjeno upasti u kuću, premlatiti ih na sred ulice, oteti im bilo šta, ubiti ih, a da za to nikome ne odgovara. Bošnjake je, tih dana, bilo lako prepoznati. Išli su pogureni, krećući se pored zidova, sagnutih glava, uplašeni, tiho su govorili i bježali od pogleda, trudeći se da budu manji od makovog zrna. Najveća uvreda i najveći izazov za svakog «pravog» Srbina bila je svaka, makar sasvim mala i tiha pobuna žrtve. Svako dijete, svaki ludak, svaki pijanac, svaki siledžija, mogao je zaustaviti na ulici Bošnjaka i raditi s njim šta hoće. Ako bi žrtva makar malo podigla glas i pokušala se oduprijeti, to je bio sasvim dovoljan razlog za ubijanje. Nije se smjelo dozvoliti da robovi dignu glas, a kamoli ruku, na Srbina.To je bio najveći mogući grijeh. Zbog toga je tolika tortura, bez ikakvog otpora, i bila moguća. Strah je najjače oružje u svakom koncentracionom logoru.

 

………………………………………………….

 

Bio je 17. juli 1992. godine, topao ljetni dan. Mensur Ajetović se tek vratio s posla. Radio je u Novom Selu, na imanju Poljoprivrednog dobra «Semberija», to mu je bila radna obaveza, i bio je izuzetno dobar u poslovima oko štale, telio je i muzao krave u svako doba dana i noći. Njegova firma ga je tražila samo za sebe, jer im je neophodan.  Bila je to utjeha  za njegovu majku Mevlu i oca Ramu, čiju su malenu kuću izbjeglice napadale iz dana u dan. Lišeni bilo kakvih sredstava za život, imali su samo ono što Mensur donese. «Neka, proći će i ovo», govorili su, «samo nek smo svi živi i zdravi». Njihov drugi sin Safet živio je pored njih, u strahu i bijedi kakve niko nije zapamtio ni prije, ni poslije toga.

Toga dana vratio se Mensur s posla i sjeo u avliju da se odmori. Sunce je peklo, pa je i košulju skinuo, žmireći na vrelom suncu. A onda se zaputio u prodavnicu preko puta. Ispred prodavnice igrala su se komšijska djeca, i jedan od dječaka je zgrabio tuđi bicikl i počeo da ga vozi pored ograde. Mensur je za trenutak zaboravio gdje je i u kakvom poganom vaktu živi. «Ostavi tuđi bicikl, pokvarićeš ga, nek ti tata kupi bicikl», rekao je dječaku. Ljudi pred prodavnicom su zastali i zagledali se u drskog Bošnjaka, koji se usuđuje da prigovara srpskom djetetu. Komšija preko puta kuće Ajetovića, koji je bio razrednik i Mensuru i njegovom bratu i poznavao u dušu te tihe i vrijedne mlade ljude i cijelu njihovu porodicu, rekao je, u revoltu zbog Mensurove opomene : «Zovite policiju, šta on ima da govori djetetu.»

Mensur bi i dalje ostao pred prodavnicom, nesvjestan kobnog poziva u rečenici njegovog razrednika, da ga u kuću nije pozvao Safet koji je sve ovo slušao i gledao..

  • « Čim sam čuo šta je profesor rekao, steglo me nešto oko srca. Znao sam da smo mi Bošnjaci manje vrijedni od svake domaće životinje, od mrava, znao sam da ne smiješ Srbina pogledati mrko, a kamoli šta reći, jer to neće na dobro izaći. Mensur je bio kao dijete, jedva sam mu objasnio da treba da se skloni, ko zna, možda i dođe policija, pa oni jedva čekaju… Bojao sam se, ali sam ipak bio uvjeren da to nije ništa, pa Mensur nije ni viknuo na to dijete, i zašto bi… Ali, nije prošlo mnogo, pred kućom stade policijski kombi. Šest policajaca je bilo u njemu, za volanom Zoran Novaković, on je bio šef smjene, koliko znam. Odveli su ga onako, samo u pantalonama, nisu mu dali ni košulju da obuče. Naš brat Hajrudin, koji se zadesio tu, pitao ih je zašto ga vode. Policajci su se okrenuli oprema njemu : «Hoćeš li da i tebe povedemo?»

I tako, oni odoše, mi ostadosmo, zbunjeni, uplašeni, očajni. Nije prošlo mnogo, Hajrudin uze košulju i ode do SUP-a. Nisu htjeli ni da ga pogledaju. « Tvom bratu ne treba ništa», rekli su, « dobio je on sve što mu treba».

I od tada od našeg Mensura ni traga ni glasa. Išli smo da pitamo svuda, niko ništa ne zna. Iz policije su nas istjerali, vele : bolje za nas da ne pitamo previše.

Kako nam je bilo sve ove godine, a pogotovo do kraja 1995-te, bolje da i ne govorim. Sve jad do jada, a ni danas ništa nemamo, ni bilo kakvih primanja, ni posla. Majka i otac su čekali najmlađeg sina ( Mensur je rođen 1957. godine), čekali i tugovali, i kad su shvatili da ga konačno nema, umrli su od tuge, 1996. godine, oboje za tri i po mjeseca.

Mensura su našli i identifikovali. Sahranili smo ga 31. jula 2007. godine. U ljekarskom nalazu piše : « Strijelno ozljeđivanje grudnog koša obostrano». Znači, ubijen je metkom. A u Rješenju koje je izdala Skupština opštine Bijeljina, piše da je umro 17. jula 1992. godine. Umro valjda sam od sebe,  i nikoga više nije briga za ono što se desilo.

A naš profesor, naš razrednik koga smo toliko voljeli i cijenili, naš prvi komšija, na sve to je samo slegnuo ramenima i rekao : « Da sam znao da će ga ubiti, ne bih zvao policiju.»

 

……………………………………….

 

Ljeto, dvije godine kasnije. Iznad Janje raspuklo plavo nebo iz kojeg curi prvi sumrak. U čitaonici tišina, nekoliko ljudi za stolovima, i dvojica koji igraju bilijar. Jedan od njih je vojni policajac Miroslav Janković, rodom iz Sandžaka, iz Novog Pazara. Baza vojne policije je bila u motelu pored Drine, i odatle su često dolazili u čaršiju, da se razonode. Otkud Srbijanac ovdje, i to u vojnoj službi, to niko nije znao, niti je ko smio pitati.

Drugi igrač je Fahrudin Burić ( rođen 1959) godine, mlad čovjek koji se tek bio skućio i dobio djecu. Njegova žena Vahida ( 1963) rodila mu je dvoje djece : Zumretu ( 1983) i Muju ( 1990. godine), podigli su i nešto kuće i opremili je vrijednim rukama. Kao i svi drugi, i oni su tih dana živjeli kao na iglama. Strah, upadi izbjeglica, neizvjesnost. Ali, Fahrudin nije htio da ide iz svoje Janje, sve se nadajući da će i ovo zlo proći i da će nastaviti život tamo gdje su stali, imaju još vremena pred sobom.

Počeo je igrati bilijar toga dana na Jankovićev poziv, mada mu se nije igralo. Ali, nije smio odbiti. I sve je nekako išlo, dok Janković nije počeo gubiti partiju. Počeo se nervirati, odhukivati, ali niko na to nije obraćao pažnju. Onda je bacio štap i počeo vikati na Fahrudina. Ljudi su podigli glave. «Šta ti je», rekao mu je kolega policajac, « igra je to…» Ali, Janković je već bio obuzet bijesom i niko mu nije smio protivriječiti. Ljudi su sageli glave,  niko nije smio ni da mrdne. Fahrudin je bio zbunjen. Niti je šta ružno rekao policajcu, niti bi to smio učiniti, ali, eto, on se zbog nečega ljuti. Kratko je potrajala ta napetost, Janković se okrenuo i izletio iz čitaonice. Prisutni su odahnuli. Ali, nije prošlo mnogo, na vratima se ponovo ukazalo bijesno lice Miroslava Jankovića. Ušao je s pištoljem u ruci i odmah počeo pucati. Tri metka su pogodila Fahrudina, a jedan njegovog kolegu policajca. Krv je prsnula po, podu, ljudi popadali sa stolica i polijegali, mračna tišina odjednom je ispunila sobu. Janković je izletio i ponovo nestao. Kad su se malo pribrali i ohrabrili se da ustanu, ubacili su oba ranjenika u auto i povezli ih u bolnicu. Policajac nije bio teže ranjen. Fahrudin Burić, pogođen sa tri metka, umro je na putu za bolnicu.

Tuga i nevjerica uselila se u skromnu kuću Burićevih. Vahida je,  sa 29 godina, ostala  sama na svijetu, sama sa dvoje male djece, od dvije i devet godina, bez ikakvih primanja, bez oslonca, bez budućnosti. Sama u svijetu koji se ruši.

Da li se nekad neko zapitao kakve su civilne žrtve bili Vahida i njena djeca, kakve su žrtve bile žene i djeca tolikih ljudi ubijenih na pravdi Boga, kakve su žrtve bili njihovi očevi i majke, braća i sestre, kako toliku tugu i toliku patnju izmjeriti, kako su živjeli svi oni bez onih koje su voljeli, kako su posljednje godine provodili stari, bez njih, kako su odrastala djeca, bez njih? Koliko je života uništeno jednim metkom, koliko jada posijano, koliko suza prosuto u vjetar, koliko bola zadržano pod grlom? Ko će to izmjeriti, ko će to ocijeniti? I ima li uopšte cijene za toliko zlo?

A Miroslav Janković je nastavio svoju službu kao da se ništa nije desilo. Čuje se da je trenutno u zatvoru u Nišu, ali zbog drugog ubistva, počinjenog u Srbiji. Vahida je podigla i tužbu, ali uzaman. Mrtvi Fahrudin Burić kao da više nikoga nije interesovao. Po ovdašnjim mjerilima, njegova porodica, kao i tolike druge, ne spada u civilne žrtve rata i ne ostvaruje nikakva primanja po tom osnovu. Žive kako znaju i umiju. Ničega nemaju previše, malo čega dovoljno, samo suza ima u izobilju.

Kad sam izlazio iz avlije Burića, Vahida me ispratila sa suzama u očima, sa očima u kojima je stala sva bol ovoga svijeta. Te oči viđao sam na desetinama lica, dok sam sakupljao materijal za ovu knjigu, te oči  srećem u snu, te oči u čijim mračnim dubinama plovi pitanje na koje nema odgovora : «Zašto, zašto se to dogodilo?»