Piše: Jusuf Trbić
U Bosni ni nakon izbora nema ničega novog. Dodikovi Srbi, čiji je broj naglo porastao preko svake mjere, i još raste, angažuju se sve više na podjeli države i spajanju sa Srbijom. Čovićevi Hrvati s obje strane granice ne prestaju s histerijom o navodnoj ugroženosti svog naroda koga oni sami najviše ugrožavaju, a Bošnjaci, kao i obično, rade sami protiv sebe koliko god mogu. Tri proklete avlije, tri etno-religijska Bermudska trougla, tri ružna lica primitivne, mafijaške, interesne politike koja ne zna za ideje, ideologije i programe, ne zna za red, zakone i pravila, ne zna za demokratiju i sopstvene građane, za odgovornost, kulturu i znanje, otvorenost prema drugima, pa čak ni za osnovno ljudsko poštenje koje je oduvijek krasilo bosanske ljude. Državu vode ljudi koji ne znaju ni šta je to država i nemaju nikakvu državnu politiku, ljudi čiji se duhovni horizont završava za švedskim stolom, a moral na sjedištu službenog auta. I ne odnosi se to samo na ove ili one stranke, jer mi političke stranke i nemamo : sve su to, na svoj način, interesne organizacije koje nemaju ideologiju, već samo plan raspodjele fotelja i okupacije javnih firmi.
Potvrđuju to ovih dana političke stranke u RS-u – sve bi htjele da budu SNSD! Doskorašnji najžešći Dodikov kritičar Dragan Čavić objasnio je to vrlo jasno : ako nismo u vlasti, nema fotelja, a bez fotelja ne vrijedi se baviti politikom. Koga briga za narod, za glasače, za građane, neka se sami snađu. Zato nikoga nećete čuti da pravi nekakve analize masovnog odlaska mladih ljudi u Evropu, programe zapošljavanja ili poboljšanja privrednog ambijenta, planove sređivanja očajnog stanja u pravosuđu, izbornom procesu, obrazovanju, ili makar sređivanja političke situacije, kao uslova daljeg zajedničkog rada. Ništa od toga. Bosanski cirkus ide dalje, predstava traje, svjetla još nisu pogašena, a kad će biti – ne zna se.
Nedavno je žestoku ljutnju Ivice Dačića i pravu buru reakcija u srbijanskim medijima izazvala sasvim obična, reklo bi se – blaga izjava Željka Komšića o tome da će pomenuti Dačić, nekadašnji “Slobin mali”, sad valjda vidjeti gdje se nalazi bosanska granica. Jer, Dačić je nedavno došao na otvaranje auto-puta u RS-u, kao da dolazi u neku svoju opštinu, i izjavio : “ Ovi su unutrašnji poslovi, poslovi unutar srpskog naroda. Važno je da svi putevi vode u Beograd.” Čuj, unutrašnji srpski poslovi! Potvrdio je to i nekadašnji Karadžićev, a današnji Dodikov potrčko Nenad Stevandić, tvrdeći da je Komšić, eto, zarobljenik svojih srbofobnih i hrvatofobnih frustracija : “ Komšićeva izjava o granici na Drini dokaz je njegovih problema. Mi iz Srpske s tim nemamo nikakav problem, jer su obje strane Drine srpske – s jedne strane Republika Srpska, a sa druge Srbija”, rekao je Stevandić za Euroblic.
Dođe čovjeku da se zapita : u kojoj smo to godini? Je li ovo 1992-ga? Kad slušamo šta se sve govori i vidimo šta se radi i kako funkcioniše nova fašistička osovina Dodik-Čović, sumnje nema : Bosni je ponovo glava na panju. Nosioci velikosrpskih i velikohrvatskih ideja znaju da se, nakon Crne Gore i Makedonije, približavamo rješenju kosovskog problema, a nakon toga ostaje još da se sredi stanje u Bosni. Kako god bude – za njih dobro biti neće. Pa žure, ne bi li još šta ušićarili, dok se može. Čak je i zapucalo na desnoj obali Drine. Pod nazivom “Vek pobednika 1918-2018.” Vojska Srbije izvela je ovih dana najveću vojnu vježbu koja je ikad viđena u regionu, i to na prostorima uz bosansku granicu i prema dijelovima Srbije s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Bošnjaci s lijeve obale rijeke mogli su da vide isti prizor kao i 1992-ge : “ Sve liči na “ono” vrijeme – vojničke odore, crvene beretke na glavama oficira, čak je i štab vježbe bio na istom mjestu gdje i onaj JNA 1992. godine”, piše Almasa Hadžić u Avazu. “Pravo je pitanje kakvi su se to neprijatelji priviđali Srbiji na bosanskoj strani, pa su manevarski pucnji njihovih specijalaca 5. novembra navukli drvene kapke na prozore Bošnjaka na Diviču i okolnim selima, ustvari istih onih koji su slične “vježbe” iskusili prije 26 godina. I jedva preživjeli”.
Aleksandar Vučić je tom prilikom izjavio “da niko u regionu po snazi ne može da se poredi s Vojskom Srbije… Mi dramatično snažimo našu vojsku, ti naši koraci nisu od milje, to su koraci od sedam milja”. Rekao je i da će u narednom periodu stići “još nešto o čemu ne mogu da pričam, a što smo već platili. Kada bih rekao, uveli bi nam sankcije” – izjavio je on. A s njim su na poligonu bili i Milorad Dodik i Željka Cvijanović. Tek toliko da se zna.
Dakle, niko nije kao Srbi. “ Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo…Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine…”, odjekuju zlokobni zvuci u sjećanju. Da li je slučajno što upravo sad najviši funkcioneri Srbije i RS-a brišu državnu granicu? Šta je s bosanskim političarima? “ Nažalost”, kaže Almasa Hadžić, “ dok Beograd “vježba”, Sarajevo šuti!”
Kako vidimo, sarajevska politička scena je okupirana pravljenjem postizborih koalicija i raspodjelom fotelja, pa se nema vremena za čuvanje države. Pokazao je to i potpuni nedostatak reakcija na sve ono što rade Hrvatska i Čovićevi Hrvati, ne bi li od Evrope ipak iskamčili nekakav svoj entitet. Hrvatski euro-parlamentarci polomiše noge trčeći od jedne evropske adrese do druge ne bi li ocrnili Bosnu, jer se tamo ne poštuju elementarni zahtjevi rasističke i segregacijske politike koju zagovaraju HDZ-ovi dvije države. Na sve to, sarajevski političari i institucije ostaju gluhi i nijemi, kao da se sve to događa na nekoj drugoj planeti. Upadljivo je da se država Hrvatska, a ni Kolinda ili Plenković pojedinačno, ne obraćaju institucijama BiH, kao da se ne radi o državi, već o nekoj plemenskoj zajednici na čiji jedan dio oni polažu pravo. Ipak, bosanskog odgovora nema, kao da isto misle i naši, bosanski političari, od kojih, čini se, mnogi i ne shvataju šta je to država i šta je državna politika. Tačnije bi bilo reći da ne shvataju ni šta je to politika, jer je sve svedeno na lični i grupni interes najprizemnije vrste. Naši parlamentarci, koji se nisu ponovo dokopali poslaničke fotelje, sad se bore da se vrati “bijeli hljeb”, za čije su se ukidanje sami zalagali, nadajući se da će im to pomoći da budu ponovo izabrani. Pa, kad nisu, sad daj šta daš. Ko će se još baviti državom u ovoj krizi!
Izgleda da smo svi zajedno zapali u ćorskokak iz kojeg ne možemo da se iskobeljamo. Ne čuje se ni jedan jedini poziv institucijama države da konačno počnu raditi svoj posao i da ne dozvole susjednim državama da se tako otvoreno miješaju u naše poslove. “ Sve što se tiče funkcioniranja naše države kao cjeline dovedeno je u pitanje. Vidite da je i javnost odustala od države. Niko u svom programu od stranaka koje su dobile izbore …nije u centar svoga interesa postavio pitanje statusa BiH, njenih mogućnosti da funkcionira kao ozbiljna i nezavisna država. To znači da se, zapravo, cijeli naš politički sistem raspada, a u tom kontekstu značajan doprinos svakako je dala i Centralna izborna komisija (CIK) BiH, koja je apsurdna i smiješna tvorevina”, kaže akademik Muhamed Filipović.
Odavno je već minut do dvanaest da se, makar u opštim crtama, formuliše probosanska državna politika, kakva god da bude, a za to je potrebno da se svi koji BiH smatraju svojom domovinom svrstaju u isti stroj. Makar samo zbog tog posla.
Ali, kako sada stvari stoje, male su šanse za to. Treba li da građani izađu na barikade, što reče jedan naš čitalac, pa da vlast shvati zbog čega je izabrana i šta treba da radi?
