Piše: Jusuf Trbić
Naša istorija je, kako se čini, danas počela da liči na samoposlugu. Uzima iz nje šta ko hoće, i kako hoće, a roba mijenja izgled i karakter, u zavisnosti od kupca. Pa je juče bilo traženo i hvaljeno jedno, danas drugo, a šta će biti sutra, Bog zna. Uz to, istina i činjenice se prekrajaju ili prešutkuju, iz tame prošlosti naviru oni koji su doskora smatrani negativcima i zločincima, pa stavljaju na glave svetačke oreole, a drugi, koje smo decenijama slavili kao junake, nestaju u mraku. Političari skidaju jedne nazive ulica i ustanova, pa stavljaju druge, spomenici mijenjaju mjesta, pišu se novi udžbenici i istorijske čitanke, a oni isti koji su nas godinama uvjeravali u jednu istinu, sad nas ubjeđuju da to nije istina, fuj, ni blizu, istina je sad ono sasvim suprotno od toga.
Posebno je zanimljiva istorija, kako je vide današnji predvodnici nacionalnih stada. Sjećam se davnašnje reportaže o tek otkrivenom plemenu u srcu džungle, koje dotle nije nikad vidjelo bijele ljude. Naučnici su pokušavali da ustanove kakav je njihov sistem vrijednosti, pa su ih pitali šta je za njih dobro, a šta loše. Odgovor je bio : loše je kad dođu oni iz susjednog plemena, pa nas ubijaju, siluju naše žene i otimaju ono što imamo. Dobro je kad mi to radimo njima. E, tako otprilike izgleda prošlost viđena kroz etno-religijske naočari. Srbi su javno protivnici fašizma, ali rehabilituju svoje fašiste – Dražu, Nedića, vladiku Nikolaja Velimirovića. I ove nove, Karadžića, Mladića i društvo. Hrvati, dakako, osuđuju nacizam, ali mnogi od njih njeguju uspomene na notorne naciste Ante Pavelića i negiraju zločine u Jasenovcu. Bošnjaci se bune kad neko dirne u njihove fašiste i poštovaoce ustaštva, ali im tuđi itekako smetaju. Čini se da su nacionalne elite, manje-više, složne u osudi komunističkog sistema, ne obraćajući pažnju da ovdašnji narodi i građani nisu nikada, u svojoj dugoj istoriji, živjeli bolje, bezbjednije i dostojanstvenije nego tada. Neće da se potrude da razdvoje ono što je tada bilo dobro, od onoga što nije valjalo, i što je trebalo popravljati. Za njih istorija počinje od njih samih. I malo im je što u potpunosti negiraju Titovo doba, sve što je u vezi s njim, već bi prekrižili i prave antifašiste, ljude koji su živote dali i utkali u ono što je danas temelj zapadne civilizacije. U Republici Srpskoj, u kojoj ja živim, uklonjeni su skoro svi tragovi antifašističke borbe, ulice su dobile imena četničkih koljača, a Bijeljina je jedini grad, koliko ja znam, koji ima ulicu Arkanove garde. Od nekada slavnih revolucionara i antifašista – ni traga. Kao da ih nije ni bilo. Ili – kao da se stidimo što smo se borili protiv fašizma.
Jedna od takvih ličnosti, koje su nekad bile poštovane, a sad su potpuno izbrisane, jeste i Bijeljinac Alija Alijagić.
……………………
Ko je bio Alija Alijagić?
Današnji mladi ljudi to ne znaju, jer nemaju gdje pročitati i čuti. A to je bio jedan od prvih slavnih likova revolucionara, koji su, u to doba svjetskih previranja, palili plamen borbe koja je nedugo potom prerasla u svjetski antifašistički front.
Alija Alijagić je rođen u Bijeljini 1896. godine, u uglednoj, ali osiromašenoj begovskoj porodici. Roditelji nisu imali novca da ga školuju, pa su ga poslali na stolarski zanat. Vrlo mlad, već u šesnaestoj godini, pristupa sindikalnom pokretu. Mobilisan je u Prvom svjetskom ratu, u vojsci je protestovao zbog loših uslova za rad u vojnoj radionici u Mostaru, zbog čega je dva puta hapšen. Već 1919. postaje član Socijalističke radničke partije ( komunista), a 1921. pristupa terorističkoj organizaciji “Crvena pravda.” Osnivač te skupine bio je Rudolf Hercigonja, a među istaknutim članovima bili su Semberci Rodoljub Čolaković i Dimitrije Diko Lopandić. “Crvena Pravda” je bila formirana po uzoru na slične organizacije u Rusiji, a uzor im je bila “Mlada Bosna”, čiji je član Gavrilo Princip izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda. I oni su smatrali da se pojedinačnim terorističkim aktima protiv nosilaca režima može pokrenuta šira revolucionarna borba. Već u aprilu 1921. godine član “Crvene pravde” student Nikola Petrović pokušao je u Beogradu da izvrši atentat na ministra Milorada Draškovića, tvorca zloglasne “Obznane” – kraljevskog dekreta kojim je ukinuta Komunistička partija, suspendovan čitav niz građanskih prava i uvedena diktatura. Na Vidovdan 28. juna iste godine Spasoje Stejić je bacio bombu na automobil kralja Aleksandra, ali je ovaj preživio. Najzad, Alija Alijagić je 21. jula, sa dva hica iz pištolja, ubio ministra Draškovića u Delnicama, gdje je ovaj došao na liječenje.
I dok je Gavrilo Princip i danas slavljen kao heroj, jer je u političkom atentatu ubio istaknutu ličnost omrznutog režima, za isto takvo djelo Alija Alijagić je osuđen na zaborav. Zašto? Čini mi se da se odgovor krije u nacionalnosti žrtve i nemaru Bosanaca za sopstvenu istoriju.
Treba se prisjetiti tadašnje situacije, koja je i uzrokovala ovaj i druge slične slučajeve. Naime, ubrzo nakon rata narod se razoračarao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja nije donijela ništa od onoga što je obećano i što se očekivalo od ujedinjenja slovenskih naroda. Počeli su razni oblici političkog organizovanja, od kojih su neki bili otvoreni protivnici monarhije i surovog kapitalizma koji je tada zavladao. Na prvim poslijeratnim izborima neočekivani uspjeh postigla je tadašnja Komunistička partija, koju su podržavali sindikati, inteligencija, studenti i mnogi napredni ljudi. Imala je tada preko 65 hiljada članova, a Ujedinjeni sindikati 208 hiljada. KPJ je postala treća po snazi partija u parlamentu, pobijedila je u 59 najvećih gradova i osvojila mjesto gradonačelnika u Beogradu i Zagrebu. Režim je reagovao Obznanom, objavljenom 30. decembra 1920. godine, kojom su zabranjeni Komunistička partija i sindikati i suspendovana osnovna građanska prava. Naloženo je da se ugase sve organizacije KPJ i zatvore sva mjesta njihovog okupljanja, da im se oduzme sva imovina, novine i spisi, zaprijećeno zatvorom svima koji pozivaju na štrajk, protjerani su svi sumnjivi stranci, otpušteni svi sumnjivi činovnici, a studentima je oduzeta pomoć koju su dobijali od države. Autor Obznane je bio ministar Milorad Drašković, koji je taj akt i potpisao, a to je bila osnova za donošenje Zakona o zaštiti države, u januaru 1921. godine, kojim je uvedena diktatura. Bio je to klasičan primjer državnog terorizma, na koji je odgovoreno na isti način – terorizmom.
Bilo je to vrijeme revolucionarnog vrenja u cijeloj Evropi. Prije donošenja Obznane, generalnim štrajkom je bila spriječena namjera Vlade da pošalje pomoć režimima u borbi protiv revolucionarnih snaga u Mađarskoj i Rusiji, a zatim su uslijedili veliki štrajkovi protiv režima u Sloveniji i Bosni. Nakon Obznane, Vlada je uvela vojnu upravu u rudnicima, ukinula sindikate i svaki vid radničke borbe i uvela otvorenu diktaturu, pa su atentati bili logičan odgovor na sve to.
Suđenje Aliji Alijagiću i članovima “Crvene pravde” počelo je 6. oktobra 1921. godine u Zagrebu. Janko Mišić, Zlatko Šnajder i Marijan Stilinović su uhapšeni prije atentata, Rudlof Hercigonja je pobjegao, na optuženičkoj klupi su se našli Alija Alijagić, Rodoljub Čolaković, Dimitrije Lopandić Nikola Petrović i Stevan Ivanović. Alija Alijagić je osuđen na smrtnu kaznu vješanjem, mada je Ustav Kraljevine SHS izričito zabranjivao smrtnu kaznu za političke krivce. Rodoljub Čolaković je dobio 12 godina robije, Dimitrije Lopandić 15, a Nikola Petrović deset.
Na pitanje predsjednika suda da li se osjeća krivim, Alijagić je odgovorio : “ Osjećam se krivim što sam ženi oteo muža, a djeci oca; osjećam se krivim što sam kao čovjek oduzeo čovjeku život, ali se ne osjećam krivim što sam kao komunista ubio ministra, progonitelja komunista. Vršio sam svoju dužnost.”
U javnosti je povedena velika kampanja za pomilovanje Alije Alijagića, u čitavoj zemlji, mnogi vrhunski intelektualci su se angažovali, među njima i Miroslav Krleža, ali sve je bilo uzalud. Alija je obješen u zagrebačkom zatvoru 8. marta 1921. godine. Njegovo pogubljenje izazvalo je masovne demonstracije u Zagrebu i drugim velikim gradovima. Nakon toga, grob Alije Alijagića postao je svojevrsno mjesto hodočašća radničke omladine, pa je vlast iskopala njegove posmrtne ostatke i sahranila ih tajno u selu Tirija kod Bihaća. Poslije Drugog svjetskog rata jedna ulica u Beogradu dobila je njegovo ime, ali je 2001. preimenovana u Ulicu Milorada Draškovića. Tako su njih dvojica naknadno zamijenili mjesta. U Sarajevu je postojala osnovna škola koja se zvala “Alija Alijagić”, a sad se zove Osnovna škola “Malta”.
………………….
Svjedoci su rekli da je Alija Alijagić umro herojski. S njim je posljednju noć proveo u ćeliji njegov prijatelj August Cesarec, veliki hrvatski pjesnik, koji je kasnije u “Borbi” opisao tu noć. Alija je posljednje sate proveo vedar i nasmijan. Bili su prisutni i njegovi rođaci i prijatelji, a kad su došli da ga vode, izgrlio se i izljubio sa svima. Na gubilište je otišao visoko dignute glave, čvrstim korakom.
Iza sebe nije ostavio ništa, samo ceduljicu na kojoj je ispisao stihove :
Sunce moje, drago sunce,
Divne li su zrake tvoje
Al ujutro kad osvaneš
Biće hladno srce moje.
