Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, tražio Mujo u Njemačkoj posao, pa ga zvali na razgovor u nekakvu građevinsku firmu. “Odakle ste, herr Mujo?”, pitao ga šef. “Iz Bugojna”, odgovorio ovaj, “iz Bosne”. “Iz Bosne?! Žalim, neće ići”, pogledao ga Nijemac skoro sažaljivo, pa mu vratio radnu knjižicu. “Što?”, pobunio se Mujo. “Vi Bosanci ste jednostavno lijen narod, takvi nam ne trebaju”, objasnio mu šef. “Ne, ne, to je nesporazum”, očajnički će na to Mujo, “Crnogorci su lijeni, mi smo glupi!”.

Zgodna su stvar kafanski vicevi, jedini prostor u kojemu predrasuda može biti smiješna. Vic je, uostalom, njena točna mjera i prirodno stanište. Nitko ozbiljan, inteligentan i obrazovan neće reći da su svi Crnogorci lijeni, a Bosanci glupi, ili da su, štajaznam, svi Hrvati nepoštene kukavice, Srbi svadljivi i agresivni, Židovi podmukli i sebični, Cigani drski i prljavi, a svi Nijemci, recimo, marljivi i pametni. U vicu, međutim, ta stvar funkcionira: u onome s početka teksta, recimo, glup je na kraju ispao Bosanac, ali ne i pametni Nijemac, koji – niste, jasno, to gledali na taj način – ne samo da je ispao ograničen i pun predrasuda, već i glupan koji ne zna notornu činjenicu da su lijeni zapravo Crnogorci.
A onda Mujo ograničen i glup.
Zato, eto, predrasuda u vicu fercera kao subverzija čak i onda kad je vic rasistički ili šovenski, bez ikakve subverzivne ambicije, jer razotkriva točan kapacitet predrasude. Izvan vica ona zapravo i ne postoji: sustav u kojemu je predrasuda mjera stvari sam je po sebi vic, i to – jasno – loš, smiješan još samo po tome što mu se nitko ne smije. Takav sustav počiva, naime, na uzgoju predrasude da su njegovi nositelji svi do jednog miroljubivi, skromni, veseli, ljubazni, komunikativni, inteligentni, iskreni i hrabri.
To da su svi Hrvati nepoštene kukavice, Srbi svadljivi i agresivni, Židovi podmukli i sebični, Cigani drski i prljavi, a Nijemci, recimo, marljivi i pametni, neće stoga reći nitko, hm, pametan. Nećete, primjerice, na takve predrasude naći u nekakvom ozbiljnom znanstvenom istraživanju među, štajaznam, učenicima osnovne škole. Osim, naravno, u sustavu utemeljenom na predrasudi.
“Molim te da pažljivo pročitaš listu ovih pridjeva. Odaberi po dva pridjeva i pripiši ih svakom od naroda s ove liste: miroljubivi, agresivni, skromni, lijeni, marljivi, pametni, veseli, podmukli, nepošteni, ljubazni, sebični, komunikativni, drski, iskreni, hrabri, kukavice, glupi, svadljivi, inteligentni i prljavi”, jedno je od pitanja iz anketnog listića što su ga ovih dana ispunjavali učenici sarajevske osnovne škole Meša Selimović, kojima je za “pripisivanje po dva pridjeva” ponuđena sljedeća “lista naroda”: “Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jevreji, Romi, Nijemci”.
Anketu je, ispostavilo se na kraju, provodila stanovita Emina, studentica postdiplomskog studija na Fakultetu političkih nauka, i ispao je od svega zgodan mali skandal. Pitanje o klasifikaciji nacionalnih karaktera nije bilo jedino, pa se čini da su predrasude kod djece zapravo i bile cilj istraživanja: tu je, recimo, i pitanje koga bi između Bošnjaka, Hrvata, Srba, Roma ili Nijemca djeca najradije vidjela kao direktora škole, koga kao prijatelja, a koga kao susjeda, koga bi od njih u svojoj državi rado vidjela kao predsjednika, a koga kao turistu.

Ima tako i pitanje koga bi s “liste naroda” pozvali na rođendan, s kim bi na ekskurziju, a koga bi najradije za momka ili curu, a ima i znanstveno ambicioznijih pitanja, poput onoga “koja bi djeca najbrže naučila svirati klavir?”, ili onoga – meni najdražeg – “koja su djeca najpismenija?”, gdje se od djece traži da “za svaku od ponuđenih nacionalnosti” – a) Bošnjaci, b) Hrvati, c) Srbi, d) Romi ili e) Nijemci – “zaokruže DA ako misle da je fraza tačna, ili NE ako misle da je fraza netačna za tu nacionalnost”.
Gradacija pridjeva uči se, naime, još u petom razredu osnovne škole, pa čak i djeca u školi Meša Selimović znaju da između šest ponuđenih nacionalnosti samo jedna može biti najpismenija ili najtalentiranija za klavir: gradacija pridjeva i superlativi ne uče se, jebiga, na politologiji, pa ispada tako da su najnepismeniji zapravo i upravo f) studenti Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
To što je buduća politologinja nepismena, u sustavu suspendiranih predrasuda bio bi, dakako, njen problem. U ovome, međutim, nije. U ovome, nepismeno istraživanje o predrasudama kod djece upravo grafički precizno opisuje predrasude kod istraživača.
Da ih nema, bilo bi valjda u anketnom listiću mjesta i za djecu koja predrasuda nemaju, i koja narode ne dijele po pismenosti, skromnosti, hrabrosti, čistoći, inteligenciji ili talentu za klavir. Ne postoji tako mogućnost odgovora f), recimo “ne mislim da postoje glupi, nepošteni ili drski narodi, već samo glupi, nepošteni ili drski istraživači”. Ovako, postavljena pitanja podrazumijevaju predrasudu da sva bosanskohercegovačka djeca moraju imati predrasuda, pa se istraživanje svodi na puko predrasudbeno knjigovodstvo.
I to samo u boljem slučaju: u gorem, riječ je o namjeri istraživača da sustav temeljen na predrasudama znanstveno uredi. Protiv toga mogu imati dobru vjeru u dobre namjere, ali ne i dobar argument. Pitanja, naime, sugeriraju da etnički kolektiviteti zaista imaju osobine, da nije dakle riječ o tome da su predrasude glupe, već da mogu biti samo točne i pogrešne, i da djeci – kako je već red u takvom sustavu – nije i ne smije biti svejedno koje nacionalnosti im je momak, cura ili prijatelj.

“Lista pridjeva” za “listu naroda” tako vrlo nedvosmisleno sugerira odgovore iz kataloga općeprihvaćenih predrasuda: da na listi, primjerice, nema Roma, za koga biste rekli da je “prljav”? Da nema Jevreja, koji bi narod bio tradicionalno “podmukao” i “sebičan”? Od desetak anketnih pitanja, što je posebno zanimljivo, Jevreji su kao odgovor ponuđeni samo u pitanju o karakterologiji nacija, dok su marljivi i pametni Nijemci – osim ako znate nekoga tko će za njih reći da su prljavi, glupi ili lijeni – ponuđeni u svih desetak, pa djeci preostaje tek da ostale vrline iz “liste pridjeva” pripišu, naravno, “svojima”.
Da nije, uostalom, riječ o sustavu, bio bi ovaj skandalčić tek sitan incident koji se rješava padanjem ispita na fakultetu, dakle samo Eminin problem, onako kako bi i već čuvena “karakteristična tekstura kože kod muslimana” bila problem samo onog nesretnog Ante iz Mostara. Emina je, međutim, postdiplomska studentica Fakulteta političkih nauka, njezino istraživanje među školskom djecom vidjeli su i odobrili i Fakultet i Univerzitet i Ministarstvo i direktor škole i nastavnici. Osim ako nisu, što je – jebiga – još gore.
Elem, tražila Emina na kraju posao u Njemačkoj posao, pa je zvali na razgovor u nekakav institut. “Odakle ste, mlada gospođice?”, pitao je šef. “Iz Sarajeva”, odgovorila ona, “iz Bosne”. “Iz Bosne?! Žalim, neće ići”, pogledao je Nijemac skoro sažaljivo, pa joj vratio papire. “Što?”, pobunila se ona. “Vi Bošnjaci ste jednostavno puni predrasuda, takvi nam ne trebaju”, objasnio joj šef. “Ne, ne, to je nesporazum”, očajnički će na to Emina, “Hrvati su puni predrasuda, mi smo skromni, marljivi, pametni, ljubazni, komunikativni, iskreni i inteligentni!”.

 

(oslobodjenje.ba)