Bauk arabizacije

9

Piše: Gojko Berić

Arabizacija BiH samo je još jedan znak da se zemlja nastavlja dijeliti i razarati iznutra i da su posljedice proteklog rata kako po nju, tako i po sve njene narode nedovršene i nesagledive.

Bauk arabizacije kruži Sarajevom i selima oko Sarajeva. Za razliku od prije godinu dana, kad je malo ko slutio šta se iza brda valja, ubrzani priliv Arapa u glavni grad Bosne i Hercegovine u međuvremenu je postao regionalna medijska tema, posebno atraktivna za zagrebačku i beogradsku štampu, koju privlači sve što u Bosni dodatno komplikuje život i čini je “neizlječivo bolesnom”. “Sarajevo kao Rijad”, “Kako je Ilidža postala Kuvajt siti” ili “Da li će Arapi postati konstitutivni narod u BiH”, tipični su naslovi tekstova kojima se opisuje “najezda Arapa”. Zagrebački Večernji list u izdanju za BiH objavio je da u Sarajevu trenutno živi više od 40.000 Arapa i da je među njima 30 odsto onih koji pripadaju vehabijsko-selefijskoj ideologiji kakvu imaju terorističke organizacije Islamska država i Al-Kaida. Ovu informaciju su prenijeli mnogi listovi u regionu, ali je ona od strane službenog Sarajeva demantovana. Pomenuta cifra je, navodno, čak deset puta manja. Šetajući Baščaršijom, maštoviti Večernjakov reporter imao je osjećaj da je u saudijskom Rijadu ili u bilo kojoj zalivskoj zemlji. Prema njegovoj percepciji, “skoro svi parkovi u Sarajevu, koji su prije bili omiljena mjesta zaljubljenih, djece i starijih lica, danas su postali arapska odmarališta u kojima arapske porodice borave cijeli dan, odmarajući se, ručaju i klanjaju”. Čitaocima Večernjeg lista novinar je ponudio još jednu fantazmagoriju, nagovijestivši kako bi arapski jezik “uskoro mogao postati službeni jezik u BiH”.
Istina je da se Arapi u Sarajevu sve više osjećaju kao kod svoje kuće. Najčešće idu u manjim grupama, sa djecom i ženama i razgovaraju bučno. Dućandžije i vlasnici kafića sve više se prilagođavaju njihovom mentalitetu. Ali, da li su to turisti koji su otkrili prirodne ljepote Bosne, željni čistog zraka, šuma, voda i livada? Ili su to naši novi susjedi, daleka bošnjačka braća po vjeri? Bošnjačke vlasti vide u došljacima iz arapskog svijeta značajne investitore, a djevojke iz siromašnih porodica priliku da postanu druga ili treća žena već oženjenih Arapa. Ali, našao se neko ko je jednog dana uzviknuo: Car je go! Nije to bilo ko, već akademik Esad Duraković, profesor arapskog jezika i književnosti, intelektualac prononsiranog religijskog identiteta. On je početkom avgusta na portalu Depo objavio autorski tekst u kojem je naseljavanje Arapa u BiH okarakterisao kao “projekt od kojeg treba strahovati”. “Masovna navala Arapa na nekretnine u BiH predstavlja jednu posebnu strategiju čiji se krajnji učinci ne vide sada ali će se vidjeti kada bude prekasno … Realno je očekivati da će dodikovska politika imati dodatni konačni argument za secesionizam, a imat će ga i ekstremna hadezeovska strana, jer neće htjeti da žive u muslimaniji, u zemlji čiji je jedan entitet prenapučen selefijama, paradžematima, ahmedijama, šiitima, i u kojem su, uz sve to, Arapi pokupovali čitava područja”, napisao je akademik Duraković.
Ali, dok Duraković nije ulazio u to ko bi mogao biti autor pomenutog projekta, politolog Tarik Haverić, krležijanski angažirani bošnjački intelektualac, bio je direktan. U intervjuu za portal Prometej Haverić kaže: “Ta arabizacija posljedica je nekih davnih odluka i davno uvedene prakse. No bosanski muslimanski subjekt ne voli da razmišlja dugoročno, pa čak ni srednjoročno, on odluke donosi na osnovu svog trenutačnog današnjeg osjećaja. On ne može da poveže osvještenje zgrade Vlade RS-a 2007. godine, zbog kojeg negoduje, s klanjanjem poslanika SDA u Skupštini SRBiH nakon prvih slobodnih izbora 1990. On ne vidi da je, nakon tih istih izbora 1990, svojim insistiranjem da se radnici u pravosuđu izjasne o nacionalnosti kako bi se uvele kvote, uspostavio vezu između pravosudne funkcije i etničke pripadnosti, i time legitimirao Dodikovo odbijanje – više od 20 godina kasnije – da mu sude bošnjački suci. On vrši pritisak na državne institucije čim mu neke mjere ne odgovaraju (sjetimo se impresivnog skupa u Blagaju, kada je pred 35 hiljada ljudi Mustafa Cerić prijetio vlastima zbog odluke da se ocjena iz vjeronauke ne uračunava u prosjek). I onda negoduje kada neki drugi subjekt, u Republici Srpskoj, vrši pritisak na državne institucije zbog mjera i odluka koje njemu ne odgovaraju! Sva ta podsjećanja služe da istaknem kako je taj projekt samo prirodna i neizbježna posljedica jednog drugog, ranijeg projekta, Izetbegovićeve islamizacije Muslimana. Dijelovi Bosne i Hercegovine pod kontrolom SDA u tom su projektu korjenito preobraženi, desekularizirani, a Arape su uvjerili da je sve to početak nekakvog preosvajanja, muslimanske reconquiste. Stoga, kada dvojica Kuvajćana šikaniraju mlade Sarajke jer im se ne sviđa kako su odjevene, oni ne misle da to rade u stranoj zemlji, već u svojoj, u kojoj važe njihovi običaji – jer su im domaćini pružili zadovoljavajuće dokaze da je tako. Ipak, ne sjećam se da je Esad Duraković u ono vrijeme prosvjedovao protiv uzroka islamizacije Muslimana, koji je doveo do posljedice koja mu danas smeta. Ni bilo ko drugi, uostalom, od onih koji su zabrinuti. Valjda su vjerovali da će bosanski muslimani, primajući arapske, turske ili malezijske pare, otvarajući njihove škole i usvajajući njihove običaje, moći zadržati kontrolu i zaustaviti proces kada im to više ne bude odgovaralo. I tek sada otkrivaju kakvog su konja uzjahali, i da ne rade svi naši u našem interesu. No ta arabizacija ima još jedan aspekt, koji će neko vrijeme ostati manje vidljiv. Kapital je nezaustavljiv, i samo je pitanje vremena kada će Arapi početi da otkupljuju nekretnine u srpskim i hrvatskim dijelovima dejtonske Bosne i Hercegovine, pa i u onima iz kojih je 1992. protjerano bošnjačko stanovništvo. A srpski i hrvatski nacionalisti, koji nisu mogli i još uvijek ne mogu da zamisle zajednički život s mirnim i pitomim bosanskim muslimanima, gledat će sad svakodnevno burnuse i galabije, burke i nikabe, i slušati guturalne glasove iza visokih zidova imanja koja će, za bijedne pare, čuvati zaštitari, uglavnom dični sinovi srpskog i hrvatskog naroda… Ima u tome neke povijesne pravde!”
Sve je ovo samo još jedan znak da se BiH, zaslugom neodgovornih etnonacionalističkih politika, nastavlja dijeliti i razarati iznutra i da je već dokrajčila svoj nekadašnji identitet. Istovremeno, to je znak da su posljedice proteklog rata kako po ovu zemlju, tako i po sve njene narode nedovršene i nesagledive.

 

(oslobodjenje.ba)