Piše: Jusuf Trbić
Zbog čega je građanska država tako omražena kod većine današnjih vladara naših sudbina, da i samo njeno pominjanje izaziva neviđenu histeriju? Poznato je da cijela Evropa, kojoj se želimo priključiti, ima takav sistem, pa je i Evropski sud za ljudska prava u nekoliko presuda zahtijevao da BiH konačno krene ka stvaranju građanske države, koja se smatra jedinim normalnim oblikom drutvenog uređenja u civlizovanom svijetu, ali naše plemenske poglavice ogorčeno odbijaju svaki razgovor na tu temu. Kad je SDA prije sedam godina objavila Deklaraciju koja poziva na uspostavljanje građanske države, krenula je histerija. Milorad Dodik je taj neobavezni, programski dokument nazvao „rezolucijom muslimanskog naroda u BiH koja poziva na sukobe“ i rekao da je to pokušaj uspostavljanja islamske države, što je još ranije izjavio njegov prijatelj Dragan Čović. To su pozdravile njihove centrale u Beogradu i Zagrebu, ne objašnjavajući kako je moguće da građanski koncept bude put za stvaranje nekakve islamske države, kad su sve zapadne države građanske, a ni jedna muslimanska država to nije. Inače, ta dva načina društvenog uređenja se potpuno isključuju. Građanske su i Srbija i Hrvatska, na tom principu funkcionišu i entitet RS i prostori pod vlašću HDZ-a, a očigledno nisu muslimanska društva, pa ispada da svi mogu imati takvo rješenje, samo Bošnjaci ne mogu.
Razlog je jasan: ako se gleda njihovim očima, Bošnjaci imaju natplovičnu većinu stanovništva, i ne smije se dozvoliti pravilo: jedan građanin-jedan glas, jer bi onda bili nadglasani Srbi, a pogotovo Hrvati. Tako oni kaži. Pri tome namjerno zaboravljaju najvažnije pravilo građanskog sistema: ne glasaju i ne odlučuju etničke zajednice, niti pripadnost bilo kojoj od njih može biti kriterij funkcionisanja sistema. U entitetu RS, recimo, po zakonu o referendumu, odlučuju građani prostom većinom, po principu: jedan građanin – jedan glas, mada u entitetskom Ustavu piše da su tri naroda (plus građani i Ostali), ravnopravni. I niko ne govori o tome da su ugrožena bilo čija prava. Ali, kad je riječ o državi, nema ni govora o takvom načinu odlučivanja. Tu se sve mora dijeliti na tri dijela, mada Ustav BiH jasno kaže da se na principu pariteta konstituišu samo Predsjedništvo BiH i domovi naroda. Dogovorom je takvo pravilo prenijeto i na Savjet ministara, a sve ostale državne institucije, tijela i organi moraju se, po Ustavu, formirati prema procentualnom učešću u stanovništvu. Dakle, kako sad stvari stoje – polovina mora biti Bošnjaka, 30 posto Srba, 10 posto Hrvata i jedan posto ostalih. Zašto na tome nisu do sad insistirali bošnjački i bosanski političari, zašto nisu tražili ocjenu Ustavnog suda, zašto su tako važnu stvar prepustili neprijateljima Bosne – to će ostati vječita tajna.
Manipulisanje tvrdnjama kako bi građanska država bila isto što i muslimanska ima jasnu, perverznu logiku, koja jaše na talasu islamofobije u svijetu. Bošnjake treba prikazati kao nekakvo strano tijelo, kao „genetski kvaran materijal“, kako bi to rekla nekadašnja profesorica biologije Biljana Plavšić, kao opasnost za Evropu, pa Dodik, prilikom nedavne posjete Izraelu, Bošnjake postovjećuje s Hamasom, a bosanske Srbe prikazuje kao branitelje hrišćanskih vrijednosti, nadajući se da će tu lažnu srednjovjekovnu logiku shvatiti moćni ljudi u svijetu, slični njemu.
Uz to, sistem: jedan čovjek – jedan glas bi, navodno, pretvorio Srbe u manjinu, mada svako dijete zna da u građanskom društvu nema etničkih manjina i većina, ali ima mehanizama zaštite kolektivnih prava, koje svima garantuju ista prava. To je društvo u kojem su svi građani jednaki pred zakonom, nezavisno od njihove etničke, vjerske ili političke pripadnosti, temelj društva je građanin – pojedinac, i upravo je to brana pogubnoj podjeli ljudi po etničkim, vjerskim ili rasnim osobenostima. Na tom principu funkcioniše savremeni svijet, i ni jedna civilizovana država nema zasebne etničke zajednice, „narode“, kako ih mi nazivamo, pogotovo „konstitutivne“, postoji samo jedan narod koji čine svi građani te države, bez obzira na bilo kakve razlike među njima. Pravo glasa pripada svakom građaninu, a ne bilo kakvoj etničkoj grupi, i oni koji su izabrani u organe vlasti predstavljaju isključivo građane, sve građane, a nikako svoj „narod“. Svako ko je izabran jeste legitiman, ma ko on bio.
Moderni svijet je izgrađen na ideji jednakosti ljudi, nezavisno od bilo kakvog njihovog etničkog, vjerskog ili rasnog identiteta, i ta je ideja srušila vladavinu nasljednih monarhija. Danas svaki pojedinac, građanin neke države, ima isti, državljanski identitet, nacija je država, a nacionalnost je državljanstvo, i od tog pravila nema izutetaka. Odluke se donose većinom, a etničke zajednice ne mogu uzrpirati prava pojedinaca i biti politički okvir za političko djelovanje. Kod nas je etnička podjela dovela do apsurdne situacije da građanin, praktično, ne postoji ako nije pripadnik jednog od tri naroda, pa čak gubi građanska prava ako živi na „pogrešnoj“ teritoriji, što je dovelo i do odluka evropskog Suda za zaštitu ljudskih prava. Ali, u sistemu kakv je naš, ne poštuju se ni sudske odluke, ni pravila civilizovanog svijeta, ni sopstveni Ustav i zakoni, što se odavno ne dešava ni u najdaljim dubinama amazonske džungle. I niko se ne buni, i niko ne odgovara zbog toga.
Do kad će građani BiH slijegati ramenima na sve ovo i gurati glavu u pijesak – to valjda ni čuvena Kleoptara ne može predvidjeti.


















