Opozicija, naša najgluplja tuđa riječ!

Piše: Đorđe Vuković

Ako je ko do sada i imao kakvu dilemu, nakon niza posljednjih afera u Republici Srpskoj, od kupoprodaje papaka do režimskog hakovanja društvenih mreža, sada je sve očigledno kao na dlanu!

Opozicija u RS beskorisna je kao muška sisa, kao kondom u staračkom domu, kao krema za sunčanje minulog ljeta, kao naplatne rampe na autoputu Banja Luka-Gradiška, kao samostalni stručni saradnici u zgradi Vlade, kao Rajko Kuzmanović u Palati predsjednika, kao cijeli Senat RS, kao pištaljka u ustima Ranke Mišić, kao Milorad Petrić u Banskom dvoru, kao član žirija za književnu nagradu, kao mentor doktorantu na privatnom fakultetu, kao hostesa u Kliničkom centru, kao Programski savjet RTRS-a, kao predstavništvo RS u Vašingtonu, kao fejsbuk grupa za podršku štrajkačima gladi, kao krivična prijava protiv NN lica za poplave u regionu.

Proteklu deceniju građani su više vajde imali od dvojice ekologa, posade rafting kluba, portala dva, jedne herojske žene koja je prikupljala i razvozila pomoć za ugrožene, nego od čitave opozicije u Republici Srpskoj. Iako je lani bila dosadnija od ljetnih pljuskova, invazije bubamara i nagradnih igara raznih megamarketa, uvjeravajući nas kako se konačno dozvala pameti, sabrala snagu i skupila petlju da se obračuna sa kriminalom, korupcijom, zaostalošću, javašlukom i samovoljom režima, opozicija RS još jednom je potvrdila da, što se nje tiče, Dodik, Cvijanovićka i kompanija mogu mirno da spavaju. Istovremeno, bezidejni, bezkarakterni, mlitavi, alavi, predvidljivi, tzv. opozicionari su građanima RS stavili do znanja da na njih uopšte ne mogu da računaju!

Uostalom, te „nove“ snage, čiji je rok trajanja duži od tajlandske tunjevine, i do sada su čekali da se nešto uradi odozdo, kako bi iz prikrajka odlučno mjerkali pravi trenutak da se pridruže, slikaju, održe koji vatreni monolog ili nešto prkosno tvitnu. A dizali su se prethodnih godina ratni vojni invalidi, studenti, penzioneri, distrofičari, namagarčeni radnici, podjarmljeni mediji, društvance iz Picinog parka, pa nikom ništa! Namještaljke, prevare, pljačke, podmićivanja, prijetnje, otkazi, lupetanja, reketiranja, razvrat na sve strane. Idealno za potpunu propast!

I posljednjih dana sve je prštalo na virtuelnom frontu između šačice preživjelih novinara podržane od dokonih tviteraša, bezimenih forumaša, sladostrasnih i mlitavih opozicionara s jedne i raspojasanog, zadriglog režima, uz standardnu pratnju hora sjajno dresiranih pseudomedijskih i šatrointelektualnih mrsomudaca s druge strane. Pokliči u ime ljudskih prava i slobode, a kad pogledaš bolje to rob se s robom bode!

U ovaj Geteov stih mogla bi da stane sva istina o navodnoj borbi za slobodu govora na društvenim mrežama i pokušaja da se ona i zvanično stavi pod kontrolu. Kakvo je mentalno stanje u društvu pokazuje to da vlast više ne može da podnese ni lelek i bespomoćno ogovaranje po internetu, manje kao stvarno debatovanje o javnom interesu, a više kao odušak poslije svakodnevnog trpljenja socijalne i duhovne bijede.

Trebalo bi već jednom konačno priznati, profil prosječnog opozicionara ni ne razlikuje od političara koji je u vlasti. Za njega je lični interes iznad bilo kakvog uvjerenja, miliji mu je pun džep nego čist obraz i mirna savjest, nedoslijedan je u stavovima, prevrtljiv i potkupljiv, oportunista, lako se predaje konformizmu, još lakše uzmiče pred bilo kakvom opasnošću, kukavica i kolebljivac pred važnim izazovima, isključiv, glava mu je puna političkog kiča i ideološke učmalosti, a usta naroda kojeg duboko u sebi prezire, lakše se hvata za uvrede nego za argumente, razmeće se stereotipima i floskulama, podilazi strastima mase.

Ukratko, pravi galimatijas, ubuđalo miješano meso kojem je sasvim svejedno na koju će se trpezu opružiti, preteško za probavu, politička splačina poslije koje narod dugo pati od gasova.

Ako ćemo do kraja pošteno, nije samo generacija politikanata nedoraslih izazovu vremena i prilika, zalutalih u javnu sferu iz koje nikako da se sklone, jedini krivac zašto u RS nema prave opozicije. Dovoljno je jasna politička tradicija u kojoj nikada nije njegovano pravo na različita i suprostavljenja mišljenja, u kojoj nije poštovan drugačiji, cijenjen pametniji, u kojoj se neistomišljenik brutalno likviridao, uklanjao, ponižavao, etiketirao, dehumanizovao. I to ne samo od strane svakog režima, već, što je valjda i najstrašnije, od ekstremne, zapuštene i političke nepismene svjetine.

U antologije je ušao primjer jednog seljaka koji je vođi opozicije otresao u lice: „Glasaću za tebe kad dođeš na vlast“! Malo gdje na svijetu postoji narod koji toliko može da vlast voli i trpi istovremeno, a da ni jednoj nije do kraja lojalan i privržen,  pogotovo ne spreman da je na demokratske načine ograničava i kontroliše. To, naravno, nije specijalitet samo u RS, već i cijeloj BiH, pa i većem dijelu Balkana.

Međutim, samo u RS opozicija može praviti ovoliku štetu i to uglavnom ne radeći ništa! A i s onim što najčešće radi, ona zapravo zabavlja vlast, namješta političke zicere, daje alibi za pogubne postupke, ali je i uljuljkava u staroj ideološkoj matrici. Istovremeno, narod još dublje gura u beznađe, guši njegove preostale kulturne i socijalne potencijale.

Ukratko, radi za vlast! Najbolji primjer za to je dolazak Slobodana Gavranovića na čelo Banje Luke nakon posljednjih lokalnih izbora u BiH. Umjesto da ladno odnese pobjedu koju su joj servirali Dragoljub Davidović, njegovi šefovi i šrafovi, opozicija je od gotovog napravila veresiju.

Prijatno! Ni sutra, ako opet ne budu licitirali sa imenima „nekompromitovanih i nestranačkih ljudi“, koji zapravo ni ne postoje ili im ne pada ni na kraj pameti da se hvataju u to kolo, SDS, PDP, NDP i sijaset partija za jednokratnu upotrebu neće imati s čim da se isprse pred posrnulim SNSD-om. A ako se još počnemo podsjećati da su svi već bili sa Dodikom u koaliciji, na entitetskom ili državnom nivou, da u svojim redovima čuvaju i uzgajaju papkare, „baju“ još dugo nećemo vidjeti u ulozi koja mu je, po mišljenju mnogih hroničara, najbolje pristajala. Kao prvog opozicionara!

 

(buka.com)