Rat još nije bio počeo, slutilo se da će biti svega, ali dobri Bošnjani su, već po navici, i dalje držali jorgan preko glave i čekali da nebo, vjetar, sudbina ili neko drugi riješi sve probleme.
Kad je Nečastivi stigao u Bijeljinu, sve je već bilo spremno za njegov doček. I zastave, i noževi, i ljutite zmije srca, i razne komande i komandanti, vojske i vojnici, policajci i zatvori, i kuršumi su bili spremni i tijela u koja će se oni zariti. Bilo je jutro 1. aprila 1992. godine, počelo je da puca i tutnji nad glavama budućih žrtava. Svi ti budući mrtvaci i prognanici sporo su se budili, nevinim rukama još su se grčevito držali starog sna, sna u kojem je bilo nemoguće zlo. A zlo je stajalo pred vratima, zlo je već kucalo na vrata, zlo je razbijalo okove svakog sna i stvarnom krvlju punilo nove dane.
Za samo čertiri dana na ulicama, u kućama i avlijama pobijeno je nekoliko stotina ljudi koji nisu stigli ni da se začude svemu tome. Bijeljina je bila generalna proba odlučujućeg juriša u slavu Velike Srbije. Rat još nije bio počeo, slutilo se da će biti svega, ali dobri Bošnjani su, već po navici, i dalje držali jorgan preko glave i čekali da nebo, vjetar, sudbina ili neko drugi riješi sve probleme. Iz Srbije su stigle specijalne jedinice pod komandom Željka Ražnjatovića Arkana, domaća vlast je bila već spremna i savršeno organizovana, i strašni ples je mogao da počne. Bijeljina je bila odabrana da bude poprište te generalne probe rata zato što je tu sve konce u rukama držala Karadžićeva SDS, sve poluge vlasti i moći, sva važna i manje važna mjesta, sve je već bilo spremno za krvavi teatar. Uz to, bijeljinska opština je uz granicu sa Srbijom, novi Pavlovića most je, praktično, ujedinio dvije strane rijeke, grad je opkoljen srpskim selima sa svih strana, i buduće žrtve su bile u klopci iz koje nije bilo izlaza. Kreatori Velike Srbije, željeli su da pokažu svijetu šta i kako namjeravaju uraditi, da bi provjerili reakcije međunarodne zajednice i utvrdili hoće li održati obećanje oni što su im dali zeleno svjetlo za ratni pohod, tražeći samo da se sve završi brzo i bez suvišne buke.
Za majstore mraka bijeljinski teatar smrti bio je laka i zabavna predstava. Najprije je zabranjen rad svim medijima, osim onima iz Beograda i Novog Sada, pa su objavljivane samo odabrane informacije. Propagandna mašinerija, kojoj se svesrdno pridružila i Radio-Bijeljina, grmjela je o izmišljenim borbama na ulicama grada, o nekakvim snajperistima koji pucaju s munara džamija, a zatim nestaju u oblacima, o nekakvim «zelenim beretkama» koje u Bijeljini niko nikada nije vidio. Kolosalne laži najupečatljivije je demantovao Krizni štab SDS-a, koji je objavio spisak tih navodnih «muslimanskih ekstremista». Na tom spisku bile su žene, stari ljudi i civili ubijeni na kućnom pragu. Novi gospodari ljudskih sudbina nisu se potrudili da na spisak stave neke od mladih ljudi koje su pobili, jer je i spisak bio poruka, i to dvostruka. Najprije poruka svijetu da je to ono što će Srbi učiniti – umjereno ubijanje civila, u cilju osvajanja prostora za Veliku Srbiju. Bila je to, istovremeno, i cinična poruka bijeljinskim Bošnjacima, da vide šta ih čeka. Novi vladari nisu krili ono što žele uraditi. Na vijest o navodnim borbama na ulicama, nije reagovala policija, ili čak i regularna vojska, što bi se desilo svuda u svijetu, već su krvavi pir vodili vojnici iz susjedne države, za koje se tad govorilo da pripadaju paravojnim formacijama. Teško je i zamisliti da bi neka paravojna, dakle razbojnička družina, mogla negdje drugdje u Evropi doći mirno iz jedne u drugu državu, ubijati ljude na ulicama, a zatim preuzeti svu vlast, a da na to niko ne reaguje. Ovdje se opštinska uprava sama stavila pod kontrolu te paravojske iz susjedne države, a s njom, i svi drugi: i policija, i sudstvo, i preduzeća, sve ustanove, vojne strukture, svi. Oni se nisu potrudili ni da organizuju kakav montirani sudski proces za nekog »muslimanskog ekstremistu», da nekoga izvedu pred kamere, da pomenu makar neko ime, jer njima opravdanja nisu više trebala.
Kad su vidjeli da mogu činiti što žele, i da ih niko iz svijeta ne poziva da stanu, Karadžićevi i Miloševićevi jurišnici imali su odriješene ruke. Bijeljinski krvavi teatar je bio pun pogodak. Nečastivi je trljao ruke, a onda brzo sjeo i napisao uputstva za dugogodišnji rad. A zatim otišao na druge bosanskohercegovačke prostore, da uživa u onome što su karadžićevci radili bolje i od njega samog.
U Bijeljinu i Janju su stigle godine zla. Od oko 37 hiljada Bošnjaka, «počišćeno» je više od 35 hiljada. U Janju se vratilo 80 posto predratnih Bošnjaka, a u Bijeljinu – ni četvrtina. Novi gospodari ljudskih života naselili su u Semberiji 50 hiljada Srba iz drugih dijelova države, istrajavajući do danas u čuvanju rezultata etničkog čišćenja i Karadžićevog krvavog poduhvata. O ubijanju nevinih, torturi, mučenjima, silovanjima, logorima, pljačkanju, deportacijama, logorima, ponižavanjima, – niko više ne želi da govori. Bezbrojni zločini su prekriveni velom ćutanja. Svijet je okrenuo glavu od mora patnje, političari imaju preča posla, sudovi nemaju vremena, a Bošnjaci su, po svom starom običaju, već počeli da zaboravljaju. Žrtve su ostale same.
