Piše: Saud Grabčanović
2.) Austro-Ugarska okupacija BiH i predaja grada Bijeljine
Bosna i Hercegovina je odlukama evropskih sila na Berlinskom kongresu, održanom u Berlinu od 13. juna do 13. jula 1878.godine, data na privremenu upravu Austro-Ugarskoj. Odluke Berlinskog kongresa su prihvatili Osmansko carstvo i sultan, ali ih nije prihvatilo stanovništvo naše zemlje. Prvaci našeg naroda su odlučili da brane svoju zemlju i da ne dozvole okupaciju. Tako je nastao period tromjesečnog oružanog otpora bosanskohercegovačkog (najviše muslimanskog) stanovništva austrougarskoj okupaciji, koji je trajao od 29. jula do 20. oktobra 1878. godine. Dok je većina teritorije Bosne i Hercegovine vrlo brzo bila okupirana od trupa K&K Monarhije, sjeveroistočna Bosna je do jeseni 1878. godine bila slobodna i uspješno je odoljevala okupaciji! Najžešći otpor okupatoru je bio pružen u avgustu mjesecu 1878. godine na prilazima Donjoj Tuzli, gdje su Tuzlaci, predvođeni muftijom Šemsekadićem, do nogu potukli elitnu 20. diviziju K&K Monarhije pod komandom feldmaršala Caparija. Nakon ovog poraza došlo je do povlačenja austrugarske vojske ka Doboju i nastupio je duži period u kojem su okupacine trupe bile u defanzivi. Tada je cijela sjeveroistočna Bosna, uključujući i našu Bijeljinu, bila slobodna i to sve do jeseni 1878. godine. U jesen 1878. godine okupacionim trupama K&K Monarhije pod komandom feldmaršala Caparija, stacioniranim u Doboju, pristigla su velika pojačanja od cijele dvije , pa je austrougarska vojska krenula u završne operacije za zauzimanje Donje Tuzle. Plan te operacije je bio da se najprije zauzmu sva mjesta u sjeveroistočnoj Bosni koja su u okruženju oko Tuzle, pa da se tako ustanici u Tuzli izoluju i prisile na predaju. U sklopu te ofanzive austrougarske trupe su najprije izvršile napad na grad Brčko, gdje su naišle na veoma žilav otpor ustanika. Borbe u Brčkom su bile veoma žestoke, sa velikim žrtvama na obje , pa su Austrougari grad skoro potpuno razorili. U toku borbi, a i nakon zauzeća grada i njegove okoline, vojnici K&K Monarhije su izvršili stravične zločine i pravi pokolj nad ustanicima i civilnim stanovništvom Brčkog. Austrougarske trupe su ubijale sve koji su imali fesove na glavi, medjutim u to vrijeme su i kršćani u Bosni nosili fesove, pa je ispalo da je tom prilikom najviše njih bilo pobijeno! Vijesti o padu Brčkog kao i o razaranju i pokoljima u gradu vrlo brzo su stigle i u našu Bijeljinu, koja je bila sljedeći cilj okupacione vojske. Bijeljinci su za zebnjom očekivali napad na svoj grad!
Nakon žestokog otpora austrougarskoj okupacionoj vojsci kod Brčkog i padom ovog grada, gradski oci Bijeljine su razmišljali da naš grad predaju bez borbe. Nakon pada susjednog grada, svi imalo normalni Bošnjaci našeg grada postali su svjesni da je daljnji otpor okupaciji nerezonski i besmislen, da to može izazvati samo bespotrebne ljudske žrtve kao i razaranje grada i uništenje njihove privatne imovine. Austrijanci su naš grad dva puta do temelja uništili i to 1688. i 1717. godine, o čemu su postojala predanja, a kod mnogih tadašnjih Bijeljinaca je bilo svježe i sjećanje na razaranja grada iz 1835. godine, kada su osmanske trupe kod komandom vezira Vedžihi-paše iz topova bombardovale grad neprekidno 18 sati, te, naposlijetku, tu su bila i sjećanja na napad Srbijanaca na Bijeljinu u ratu 1876. godine, kada je naš grad za dlaku izbjegao totalno razaranje, a Bošnjaci genocid! Sve ovo je uticalo na konačnu odluku da se grad preda bez borbe! Stanovništvo našeg grada su posebno uplašili izvještaji o velikim gubicima bošnjačke vojske u borbama za Brčko, te izvještaji o počinjenim velikim zvjerstvima okupacionih trupa nad civilnim stanovništvom Brčkog i okoline, uz velika razaranja tog grada. Na kraju dugog i veoma burnog vijećanja u tadašnjoj bijeljinskoj belediji, donesena je odluka da se grad preda austrougarskim trupama bez borbe. Članovi Medžlisa Bijeljine (opštinskog vijeća) zatražili su od kajmakama-mudira Jusuf -bega Pašića, Ali-age Talirevića, Hadži Džane-age i Mehmadali-bega Pašića, da odustanu od svojih namjera da pruže u Bijeljini oružani otpor okupacionim trupama, i da odmah sa svojim pristalicama napuste grad. Navedeni bošnjački prvaci, koji se nisu slagali sa austrougarskom okupacijom, prihvatili su zahtjev predstavnika građanstva Bijeljine i odmah napustili grad.Talirević i Hadži Džano su otišli u pravcu Zvornika dok su Jusuf-beg i Mehmadali-beg pobjegli u Knjaževinu Srbiju, u Šabac.
Nakon odlaska organizatora otpora iz grada , 20. septembra 1878. godine, u susret okupacionim trupama u pravcu Brčkog upućena je delegacija Medžlisa Bijeljine sa bijelim zastavama i ključevima grada u cilju predaje grada bez borbe. Šestočlanu izabranu delegaciju Medžlisa je predvodio tadašnji šeher-ćehaja (gradonačelnik) Bijeljine Avdibeg Salihbegović. U delegaciji , osim Salihbegovića, bila još dva Bošnjaka: Mustaj-beg Muradbegović, zemljoposjednik, i Salih- aga Grabčanović, trgovac, dvojica gradskih Srba trgovaca: Milko Jovičić (podnačelnik opštine) i Pero Živanović, te Jevrejin Menahem Salom – rabin. U tom trenutku su austrougarske trupe, koje su išle ka Bijeljini, bile prešle riječicu Gnjicu i ušle u Donji Dragaljevac. Delegacija Medžlisa se u ovom selu sastala sa generalom Budichom (Budih) na mostu na riječici Gnjici i tu mu simbolično predala ključeve grada, i time bez borbe predala naš grad u ruke okupacionim trupama. Nakon potpisivanja sporazuma sa Budihom delegacija Medžlisa Bijeljine se vratila nazad u svoj grad.
(nastaviće se)