Piše: Saud Grabčanović
Otvaranje rudnika Ugljevik i izgradnja željezničke pruge
Otvaranje rudnika uglja u Ugljeviku: Austrougarski geolozi su nakon istraživanja na području Ugljevika i Mezgraje, početkom 1880. godine ,otkrili veoma velika ležišta kvalitetnog mrkog uglja. Godine 1882. u starom Ugljeviku je bio otvoren prvi rudnik uglja. Rudnik je proširen i moderniziran 1899. godine. Ugalj je bio eksploatisan jamskim kopom a kopanje uglja je vršeno ručno. Iskopani se ugalj najprije dugo godina prevozio preko Bijeljine do rijeke Save konjskim zapregama, a na drugu stranu je bio prebacivan skelom. Na drugoj obali Save je već od ranije postojala željeznička mreža, pa je transport do većih centara Monarhije bio puno lakši. Ugalj se koristio u domaćinstvima zimi za zagrijavanje, kao i u gradskim plinarama za proizvodnju gasa za domaćinstvo i gradsko osvjetljenje. Pored toga, K&K Monarhija je u to vrijeme već imala veoma razvijenu industriju kojoj je ugalj bio potreban za pogon parnih strojeva. Ugalj se takođe koristio za : lokomotive, parobrode, pilane i male gradske električne centrale…itd.
Izgradnja prve željezničke pruge do Bijeljine, bijeljinski „Ćiro“: U toku Prvog svjetskog rata, 1917. godine, Austro-Ugarska je, koristeći radnu snagu zarobljenika, ponajviše Rusa, izgradila uskotračnu tzv. „dekoviljsku“ prugu, 0,60 metra prečnika (razmaka između tračnica) od Bosanske Rače preko Bijeljine do rudnika mrkog uglja u Ugljeviku. (M.Grabčanović, „Bijeljina i Bijeljinci“ str.241.) Ta je pruga bila građena sve do jeseni 1918. Godine, kada je bila završena. Tada su krenuli prvi vozovi tom prugom, koji su bili dobavljeni iz današnje Rumunije iz Erdelja koji je tada pripadao Austro-Ugarskoj. Ti simpatični mali parni vozovi sa malim lokomotivama su u našem narodu popularno nazvani „Ćiro“. Odmah nakon otvaranja pruge, tim vozom se počeo prevoziti ugalj iz rudnika u Ugljeviku i Mezgraji preko Bijeljine do Bosanske Rače, koja se nalazi na ušću rijeka Drine i Save. Najprije je ugalj preko Save na drugu stranu bio prevožen posebnom skelom, a tamo je čekao novi voz koji je ugljevički ugalj vozio dalje. Željeznica je, osim za prevoz uglja, bila korištena i za prevoz žitarica iz Semberije. Pored prevoza uglja i žitarica sa novom željeznicom krenuo je i putnički saobraćaj u Semberiji.
Nakon Prvog svjetskog rata, rudnik Ugljevik je 1927. godine nabavio dva velika, parna bagera. U to je vrijeme preko Save bila postavljena žičara duga 4.200 metara za prevoz uglja na drugu stranu rijeke. Kapacitet žičare je bio 60 tona na sat. Na obje obale rijeke bila su skladišta –depoi za ugalj, u koja je moglo da stane po 500 tona uglja. Dosta godina kasnije, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, na Savi je bio izgrađen most preko kojeg je mogao ići voz, pa je ova žičara bila uklonjena.
Trgovina i zanatstvo u Bijeljini za vrijeme Austro-Ugarske
Trgovina u gradu Bijeljini
Trgovina u periodu osmanske vlasti: Bijeljina je nakon Beogradskog mira iz 1739. Godine, kao pogranično mjesto prema Austriji, dobila na značaju. Ovim mirom su bila prekinuta neprijateljstva i stalni ratovi između Osmanskog carstva i Carevine Austrije, započeo je duži perod mira u kojem je počela trgovina između dvije carevine. Bijeljina se počela naglo razvijati i širiti, u gradu su se otvarale trgovine, kao i zanatske radnje. Bijeljinski trgovci su trgovali sa Austrijom u koju su većinom izvozili poljoprivredne proizvode, a iz nje su uvozili tehničku i kolonijalnu robu, kojih u Osmanskom carstvu nije bilo. Trgovina se u Osmanskom carstvu, u kojem je vladao šerijat, smatrala „lošim“ zanatom koji uvlači ljude u grijeh, pa su se „pravovjerni“ bosanski muslimani izbjegavali baviti ovim poslom. Za bijeljinske begove i age to je bila ponižavajuća djelatnost, oni su se radije bavili zemljoradnjom na svojim posjedima. Zbog ovakvih pogleda na trgovinu, u našem gradu, prije austrougarske okupacije, skoro da uopšte nije bilo muslimana trgovaca. Zato su se trgovinom u osmanskom periodu u Bijeljini najprije bavili isključivo lokalni Srbi. Zabilježeno je da su najstarije srpske trgovačke porodice u našem gradu bili: Jovičići, Čolakovići, Živanovići, Panići i Mitrovići. Njima su se sredinom 19. vijeka u tom poslu pridružili jevrejski trgovci, Jevreji Sefardi, koji su se tada počeli masovno doseljavati u naš grad. Najranije tragove o naseljavanju Jevreja u Bijeljinu imamo oko 1850. godine, kada su se naselile neke porodice španskih izbjeglica Jevreja tzv Sefarda, iz Skoplja, Soluna i Sarajeva. Iz prikupljenih podataka se zna da su se u Bijeljinu naselile prvo porodice: Papo, Danon, Salom, Altarac i Alkalaj. (Mustafa H. Grabčanović, Iz prošlosti našeg kraja, Semberske novine od 1. 6. 1988. i 1.6. 1990. godine). Početkom 19. vijeka formirana je u Bijeljini Stara čaršija, na prostoru današnjeg glavnog gradskog trga, a zatim i Janjica čaršija, pored današnje Zelene pijace. Nakon isušivanja rječice Janjice, na početku austrougarske okupacije, formirana je i Nova čaršija, a na prostoru te tri čaršije bio je centar gradskog života u narednom periodu.
Trgovina u Bijeljini u doba Austro-Ugarske: Kada je Austro-Ugarska okupirala našu zemlju, u Bijeljini je trgovina bila prilično razvijena, najviše zahvaljujući Jevrejima Sefardima. Dolazak novog okupatora je otvorio veliko tržište K&K Monarhije za trgovce iz BiH, a tako i iz naše Bijeljine. Posebno je procvjetala trgovina tehničkom i kolonijalnom robom dobavljanom iz razvijenih dijelova Monarhije, kao i trgovina na veliko u drugom smjeru – poljoprivrednim proizvodima iz Semberije. Zbog ovakvog razvoja trgovine Bijeljina je postala „Eldorado“ za uspješan biznis i brzo bogaćenje. U to vrijeme u naš grad iz ostalih dijelova Monarhije dolaze i naseljavaju se nove trgovačke porodice, najviše jevrejski trgovci, koji su bili Jevreji Aškenazi – njemački Jevreji. To su bili isključivo trgovci, sa jakim kapitalom i dobrim trgovačkim vezama sa ostalim dijelom Monarhije, tako da su u Bijeljini vrlo brzo preuzeli vodeće pozicije u trgovini. Oko 1890. godine doselio se Gabor Grinfeld, a oko 1895. godine Arpad Weill (Vajl), a nešto kasnije Wilhelm Schwitzer. Grinfeld i Schwitzer su bili manufakturisti, a Vajl veletrgovac špecerajem. (Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, Tuzla 2006, str173.) Nešto kasnije se u grad doseljavaju jevrejske porodice Kaff, Malz,Volah, Vajs, Fircezer i dr. Godine 1893. u Bijeljinu se iz Novog Sada doselio Nijemac Johan Bauer koji je po profesiji bio trgovac. Bauer se u našem gradu bavio trgovinom i za kratko vrijeme je spadao u grupu najjačih trgovaca. U to se vrijeme pojavljuju i nove srpske trgovačke porodice u našem gradu, koje otvaraju i drže svoje trgovine među kojima su najpoznatiji bili: Todorovići, Mitrinovići i Jeremići. Prema podacima iz Arhiva BiH, od 1884. do 1886. godine u Bijeljini su postojale 84 sudski protokolisane trgovačke radnje. U doba Austro-Ugarske naš je grad imao tri čaršije, od kojih je najveća i najpoznatija bila Janjica čaršija, koja se protezala od sadašnjeg kružnog toka na Dizdarevića raskrsnici, pa sve do današnje Robne kuće. Dobila je ime po riječici Janjici koja je nakada tekla sredinom čaršije. Ova je čaršija bila centar bijeljinske trgovine i zanatstva. U toj su čaršiji svoje radnje držali najjači trgovci.
Prvi trgovci muslimani u Bijeljini: Šezdesetih godina 19. vijeka u naš se grad počinju doseljavati muslimani muhadžiri iz Srbije i sa Kosova, koji su se bavili trgovinom. Ti su doseljenici otvarali svoje trgovine u Bijeljini i tako su bili prvi muslimani u gradu koji su se bavili ovim poslom. Najpoznatije muslimanske –bošnjačke trgovačke porodice u našem gradu u doba Austro-Ugarske su bili: Hadžibeganovići, Hadžisalihovići, Grabčanovići, Derviševići, Dizdarevići i Šehovići. Trgovina u Bijeljini je cvjetala sve do početka Prvog svjetskog rata, kada je zapala u veliku krizu, pa su mnogi trgovci bili prinuđeni zatvoriti svoje radnje i obrte.
(nastaviće se)
