Piše: Saud Grabčanović
Iseljavanje Bijeljinaca u Tursku i kolonizacija stranaca u Bijeljini i okolini za vrijeme Austro-Ugarske
Nakon okupacije BiH 1878. godine austrougarske vlasti su zatekle zaostalu agrarnu zemlju bez industrije, koja nije imala školovanih radnika i stručnjaka koji su im bili potrebni za projekat brze modernizacije i industrijalizacije naše zemlje. Zato su vlasti odmah nakon okupacije počele sa velikim useljavanjem stručnih radnika iz ostalih dijelova Monarhije. Razlog ovog masovnog naseljavanja je prvenstveno počivao na ekonomskim potrebama Monarhije. Kroz to naseljavanje Monarhija je ostvarivala i drugi-prikriveni cilj: razbijanje homogene, tvrde, neprijateljske i potencijalno opasne strukture starog stanovništva. Ovim se stvarao novi sloj bosanskog stanovništva koje je potpuno lojalno i odano Monarhiji i koje je trebalo da spriječi sve buduće dezintegracione procese u ovom novom dijelu Monarhije. Politika novih vlasti u Bosni i Hercegovini je bila kolonizatorska i aneksionistička, imala je za konačni cilj promjenu nacionalne i vjerske strukture njenog stanovništva. Takva politika novih okupatora je imala svoj puni izraz i primjenu i na području naše Bijeljine i njene okoline. Posebno je kolonizacija njemačkih zemljoradnika na ovom području bila u funkciji te i takve politike. Takođe je tada i u sam naš grad doseljeno jako puno obrazovanog stanovništva i zanatlija raznih profila iz drugih krajeva Monarhije.
Dok je na jednoj strani u BiH doseljavano novo stanovništvo, na drugoj strani je trajao proces iseljavanja domicilnog stanovništva. Tada se takav proces odvijao i u našoj Bijeljini. Muslimani u Bosni i Hercegovini su veoma teško primili okupaciju i odvajanje od Osmanskog carstva. Oni su se prvi puta našli pod vlašću jednog stranog, kršćanskog zapadnog imperija. Bošnjaci su na ove izazove reagovali na dva načina. Jedan dio se iselio u Tursku (po nekim procjenama 100.000 do 200.000 ljudi). Koliko je bilo iseljavanje iz Bijeljine, govore nam podaci iz tadašnjih popisa stanovništva. Prema procjenama, u tom periodu se iz Bijeljine i Janje u Tursku iselilo preko 2500 muslimana. Drugi dio bijeljinskih Bošnjaka je odlučio ostati na svojim ognjištima, te je nevoljno i sa podozrenjem i nepovjerenjem prihvatio novu austrijsku vlast, koju je smatrao „ćafirskom“-nevjerničkom. Taj se dio Bošnjaka pokušao prilagoditi novoj vlasti i novom poretku, bilo insistiranjem na održanju zatečenog stanja, bilo modernizacijom u zapadnom stilu.
Pošto su se mnogi muslimani koji nisu željeli prihvatiti novu vlast odselili u Tursku, njihov procenat u BiH se smanjio sa 38,7 % po popisu iz 1879.godine, na 32,3 % po popisu iz 1910. godine.Udio pravoslavaca ostao je gotovo nepromijenjen (43,5 %), a procenat katolika se povećao sa 18,1 % na 22,9 %. Uzrok ovakvom porastu broja katolika u BiH leži u velikom useljavanju državnih službenika, inženjera, ljekara, zanatlija i ostalih naseljenika katoličke vjeroispovijesti u Bosnu i Hercegovinu iz drugih pokrajina tadašnje Austro-Ugarske. Iseljavanje domaćeg stanovništva pratilo je doseljavanje stranaca. Te doseljenike su uglavnom činili katolici: namještenici, stručna radna snaga, službenici, učitelji i dr. koji su nastanjivani u gradovima, te Nijemci evangelističke vjeroispovijesti koji su činili novo seosko zemljoradničko stanovništvo. Veoma mnogo ovih kolonista je naseljeno u Semberiji u okolini grada Bijeljine te u Podrinju i Posavini.
BiH je tako dobila svoje novo stanovništvo drugih nacionalnosti. Računa se da se u Bosnu i Hercegovinu do 1914. godine doselilo oko 180 do 200 hiljada Njemaca, Mađara, Italijana, Hrvata, Slovenaca, Čeha, Poljaka i drugih. Austougarske vlasti su u sjevernu Bosnu masovno naseljavale i njemačko seosko stanovništvo. Naseljavanje stranaca zemljoradnika, na koje se okupaciona vlast mogla osloniti, umjesto neposlušnog muslimanskog stanovništva, predstavlja jasan dokaz austrougarske aneksionističke politike, jer doseljavanje zemljoradničkog stanovništva demaskira svu proklamiranu privremenost i ukazuje na trajnost okupacije. A kada se kolonizacija provodi u dolini Drine, uz granicu prema Srbiji, od koje je konstantno očekivana najveća opasnost po Monarhiju, onda ona ima i izolacionistički karakter, o čemu svjedoče brojni austrougarski izvori. ( Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, 33-34.)
(nastaviće se)
