Piše: Saud Grabčanović
Školstvo i obrazovanje u Bijeljini za vrijeme Austro-Ugarske
Kada je Austro-Ugarska zaposjela BiH zatekla je u njoj izvjestan broj modernijih škola zapadnog tipa koje su otvorene pod kraj osmanske vladavine, međutim, sve te škole su bile u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Banjaluci, dok ih u našoj Bijeljini nije bilo. U Bijeljini su postojale samo škole koje su nosile konfesionalna i nacionalna obilježja. Njih su osnovale i izdržavale pojedine vjerske organizacije tog vremena, kao i osmanska vlast. Svi nastavnici i učenici su, sa vrlo malim izuzecima, redovito pripadali istoj vjerskoj konfesiji koja je te škole i osnovala. Tako su u Bijeljini u osmanskom periodu postojele posebne i odvojene škole za Srbe, Bošnjake i Jevreje. Pravoslavnih škola je do 1878.godine u BiH bilo 56 sa 75 učitelja i 3523 učenika. Katoličkih škola je do 1878. godine bilo u BiH 57 sa 56 učitelja i 2295 učenika.
Srpska osnovna škola u Bijeljini: „Prva osnovna škola za srpsku djecu u Bijeljini je bila osnovana još daleke 1838. godine. Kako su već bile u pripremi reforme u Osmanskoj carevini ( Hatišerif od Gilhane 1838.godine), Osmanlije su krajem četvrte decenije XIX vijeka davale izvjesne političke i vjerske ustupke Srbima, naročito u pograničnim krajevima Bosne, prema Kneževini Srbiji. Mjesni Srbi su iskoristili ovu povoljnu klimu, pa su podnijeli molbu osmanskim vlastima da se dozvoli otvaranje srpske osnovne škole u Bijeljini. Nema tačnih podataka kada je dobijeno odobrenje od osmanskih vlasti, ali se uzima da je škola započela sa radom 1838. godine, dok neki istoričari misle da je otvorena ranije. Oko 1850. godine Srbi su podigli novu zgradu za osnovnu školu.“ ( Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, Tuzla 2006. str.252) Nakon okupacije austrougarske vlasti su ovoj školi dozvolile daljnji rad i pored toga što su u gradu bile osnovane nove državne tzv. „komunalne osnovne škole“ u koje su išla sva djeca iz Bijeljine. Srpska osnovna škola u Bijeljini je postojala do Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata kada su njen rad austrougarske vlasti zabranile.
Muslimansko-bošnjačke škole u Bijeljini: Za zatucane, nepismene i vjerski fanatične muslimane u BiH, pa tako i u našoj Bijeljini, obrazovanje prema savremenim evropskim standardima i principima dugo vremena je predstavljalo pokušaj odvajanja od njihove islamske vjere i islamske tradicije. Zbog ovakvih retrogradnih shvatanja čak ni otvaranje svjetovnih škola za muslimansku djecu tzv. „ruždija“, potkraj osmanske vladavine, u doba velikih reformi u Carstvu, nije bilo pozitivno primljeno. Posebno negativan stav, praćen nepovjerenjem, Bošnjaci su imali prema novom kršćanskom okupatoru i uvođenju njegovog obrazovnog sistema u BiH. Taj novi sistem obrazovanja, prema najmodernijim evropskim standardima, nepismeni Bošnjaci su smatrali pokušajem svog pokrštavanja od strane kršćanskog okupatora, te je školovanje i obrazovanje po zapadnim standardima u startu bilo kategorički odbijano i neprihvaćeno. Naši bošnjački preci su posebno negativan stav imali po pitanju školovanja ženske djece. Prosječni Bošnjaci toga vremena su još uvijek imali retrogradna i arhaična shvatanja, bili su zatucani, nepismeni i u prosjeku žestoki vjerski fanatici za koje je šerijat predstavljao „modus vivendi“, te su sve novine koje je donosio novi kršćanski okupator dočekivali „na nož“, bez obzira koliko su one za njih bile pozitivne i korisne. Zbog toga je početak masovnog obrazovanje kod bošnjačkog stanovništva u BiH kasnio više od pola vijeka u odnosu na školstvo i obrazovanje koje je postojalo kod kršćana, pravoslavaca i katolika. U početku su Bošnjaci Bijeljine koji su prihvatali novotarije i svoju djecu, posebno žensku, slali u nove škole, bili su izloženi bojkotu, kao i verbalnim i fizičkim napadima od strane svojih fanatičnih sunarodnika. U sjećanju moje porodice iz toga vremena ostala je žalosna sudbina našeg rođaka Avdage Grabčanovića, čuvenog bijeljinskog trgovca gvožđem i gvozdenim proizvodima. Avdaga je bio veoma obrazovan i napredan čovjek modernih evropskih pogleda. On je bio prvi Bošnjak u Bijeljini čije su se kćerke, uz njegovu dozvolu, otkrile, odbacile zar i krenule u državnu školu! U to je vrijeme za naš zaostali narod ovo predstavljalo svetogrđe, ruganje islamu i izdaju vjere, opasni presedan koji može „zaraziti“ i njihove žene i djecu, pa se Avdaga odmah suočio sa bojkotom i nezamislivim uvredama, pa čak i sa fizičkim napadima na njega i njegovu porodicu! Taj nekada veoma uspješni i veoma bogati bijeljinski trgovac, zbog bojkota svojih sugrađana i demoliranja njegovih dućana ubrzo je bankrotirao, ostao je bez posla i zarade. Na kraju je bio prinuđen u bescjenje rasprodati svu svoju nepokretnu imovinu koju je imao u Bijeljini i preseliti se sa porodicom u Sarajevo, gdje je nastavio sa svojim daljnjim životom i radom.
U velikoj mjeri bošnjački narod u BiH i dan danas osjeća i plaća posljedice ovih vrlo zaostalih, odavno napuštenih pogleda na moderno evropsko školstvo i obrazovanje. Zbog toga mi i danas kaskamo za svojim kršćanskim susjedima! Odnos Bošnjaka prema obrazovanju, posebno ženske djece, korjenito se promijenio tek u doba socijalizma i Titove Jugoslavije. U to vrijeme se naš majorizirani bošnjački narod masovno opismenio i tako doživio svoju renesansu i afirmaciju, kako na kulturnom tako i na političkom planu. Bošnjaci treba da budu zbog ovoga viječno zahvalni Titu!
Muslimansko stanovništvo u Bijeljini je za vrijeme osmanske vladavine imalo više sibijan-mekteba, nižih vjerskih muslimanskih škola, koje su izučavale samo Kuran i u kojima se nisu učili nikakvi drugi predmeti osim vjerskih, kao danas kod talibana u Avganistanu! Mektebe su pohađala i muška i ženska djeca. Godine 1873. u Bijeljini su osmanske vlasti otvorile reformisanu muslimansku osnovnu školu „Ruždiju“, u kojoj su se, pored Kurana, izučavali i drugi predmeti svjetovnog karaktera. Nakon okupacije austrougarske vlasti su i ovoj školi dozvolile dalji rad, i pored toga što su u gradu bile osnovane „komunalne osnovne škole“ za svu djecu iz Bijeljine, bez obzira na nacionalno i vjersko opredjeljenje. Pred samu austrougarsku okupciju osmanske su vlasti 1877. godine u Bijeljini otvorile i srednju konfesionalnu školu Medresu. Bijeljinske škole za muslimansku djecu, ruždija i medresa su postojale do kraja Prvog svjetskog rata kada su ukinute. (Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, Tuzla 2006. str.253/254). Ruždije su bile državne muslimanske svjetovne škole. U Bosni i Hercegovini osnivanje ruždija bilo je predviđeno osmanskim Zakonom o školstvu iz 1869.godine a pokrenuto je za vrijeme Tanzimata. U Bosni i Hercegovini je do dolaska Austro- Ugarske bilo ukupno otvoreno oko tridesetak ruždija za muslimansku djecu. Jedan od gradova u kojem je otvorena ruždija bila je i naša Bijeljina. Nastavni plan i program ruždije je sadržavao islamske vjerske predmete, bosanski jezik, francuski jezik, orijentalne jezike, matematiku, zemljopis i istoriju .
Jevrejska osnovna škola u Bijeljini: Bijeljinski Jevreji su imali svoju konfesionalnu školu Meldar koja je bila otvorena 1876. godine i koju su pohađala samo muška djeca. Školska zgrada se nalazila u Šabića mahali i to pored glavne ulice. Kasnije je, između dva svjetska rata, u toj zgradi bila tzv, „Domačićka škola“ za djevojke. Prema istorijskim dokumentima u prvoj godini postojanja Meldar je imao16. učenika. (Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, Tuzla 2006. str.254) Bijeljinski meldar je bio drugi koji je otvoren u BiH, odmah poslije sarajevskog. Meldar je u svoje vrijeme predstavljao vjersku osnovnu školu. Broj jevrejskih učenika je iz godine u godinu rastao te je između 1868. i 1871. godine ovaj meldar pohađalo 175 jevrejskih dječaka.
Školstvo i školska politika pod vlašću Austro-Ugarske: Austrougarske vlasti su nakon okupacije Bosne i Hercegovine zbog svoje lukave politike „držanja na uzdi“ još dugo tolerisale postojanje zatečenih konfesionalnih škola koje nisu zatvarale. Novom okupatoru nikako nije odgovaralo pomirenje i jedinstvo stanovnika novoosvojene zemlje, jer bi im to dugoročno moglo ugroziti kolonijalne interese. ( slično kao što je i danas na ovim prostorima, samo je okupator drugi, perfidniji i lukaviji) Istovremeno su nove vlasti počele i sa otvaranjem niza novih ,multinacionalnih osnovnih i srednjih škola koje su se zvale „komunalne“ i koje su imale austrougarski nastavni plan i program. Otvaranje novih škola nije išlo previše brzo jer okupacione vlasti za taj projekat nisu imale dovoljno obrazovanog učiteljskog i nastavničkog kadra koji je znao bosanski jezik. Krajem aprila 1879. godine je donesena prva uredba o organizaciji osnovnih škola na teritoriji Bosne i Hercegovine. Po toj uredbi u BiH su bile dozvoljene tri vrste osnovnih škola: opšte narodne škole (komunalne), privatne i konfesionalne. Tim je propisom još bio određen i nastavni program tih škola, odnos prema konfesionalnim školama, obaveze opština u kojima su škole kao i pitanja nastavnog kadra itd. Otvaranje novih osnovnih škola je išlo dosta sporo jer je novo školstvo naišlo na veliki otpor kod bošnjačkog, kao i srpskog stanovništva. Vremenom se ovaj otpor smanjio, pa su do 1880. god. na teritoriji BiH otvorene osnovne škole u Sarajevu, Travniku, Banja Luci, Bihaću. Godine 1886. bila je otvorena Trgovačka škola u Bijeljini. Samo da napomenem, trgovačke škole su u vrijeme Austro-Ugarske postojale u BiH samo u gradovima Donjoj Tuzli, Banjoj Luci, Mostaru i Bijeljini. Bijeljina je konkurisala 1913. godine za otvaranje niže gimnazije, ali je bila odbijena na konkursu. Derventa je dobila tu gimnaziju na konkursu na kojem su učestvovali sljedeći gradovi iz BiH: Livno, Trebinje, Bijeljina,Travnik, Ljubuški i Derventa.
Komunalna osnovna škola u Bijeljini: Tri godine nakon okupacije 1881. godine u Bijeljini su nove vlasti otvorile Komunalnu osnovnu školu, u zgradi u vlasništvu Alibega Zaimovića, u današnjoj ulici dr.Vojislava Kecmanovića. (Ova zgrada danas više ne postoji, jer je srušena). Komunalna osnovna škola je nakon izgradnje nove zgrade u centru grada,1886. godine, smještena u prizemlju te zgrade, a na spratu je bila Trgovačka škola. (Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, Tuzla 2006. str.254). U ovoj je zgradi poslije Drugog svjetskog rata dugo godina radila osnovna škola „Fadil Jahić Španac“ ( pr. autora). Nova Komunalna osnovna škola je bila multinacionalna i multikonfesinalna, a imala je sekularni karakter. Škola je radila po planu i programu Ministarstva za prosvjetu K&K Monarhije predviđenog za BiH, a pod kontrolom guvernera Benjamina Kalaya, mađarskog plemića.
Srednja trgovačka škola u Bijeljini: Ovu školu su austrougarske vlasti otvorile u Bijeljini 1886. godine i to u novopodignutoj zgradi u centru grada koja i danas postoji i koja se nalazi preko puta zgrade Opštine Bijeljina, u kojoj se ranije nalazila osnovna škola Fadil Jahić- Španac, a danas se tu nalaze opštinske službe. Kako sam već naveo, ta se škola nalazila na spratu dok se u prizemlju nalazila Komunalna osnovna škola. S obzirom na to da je grad Bijeljina u doba Austro-Ugarske okupacije počeo naglo rasti i pošto mu se povećao broj stanovnika a time i broj učenika, postojeća zgrada je postala pretijesna. Zbog toga su gradske vlasti 1900. godine izgradile novu školsku zgradu na sprat u blizini vojnog lagera u Bijeljini. U tu zgradu je bila preseljena Trgovačka škola koja je tu radila sve do svog gašenja 1919. godine, nakon Prvog svjetskog rata. Te godine je Bijeljina dobila Gimnaziju koja je otvorena u novoj zgradi preko puta stare srpske pravoslavne crkve sv. Pantelejmona. Svi učenici trgovačke škole su tada prešli u novoosnovanu gimnaziju. Kada se Trgovačka škola 1900.godine preselila u novu zgradu kod garnizona, u kompletnoj staroj zgradi u centru grada je bila Komunalna osnovna škola koju su pohađala i muška i ženska djeca svih konfesija. Nakon ukidanja Trgovačke škole 1919. godine u njenoj zgradi je radila Djevojačka osnovna škola koju su pohađale isključivo djevojčice dok je u zgradi ranije austrougarske Komunalne škole radila Dječačka škola koju su pohađala samo muška djeca. Zgrada bivše Trgovačke škole kod bijeljinskog garnizona i danas postoji. U njoj se između šezdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka nalazila osnovna škola najprije „Veso Gavrić“, a kasnije „Mirko Filipović“. Zabilježeno je da je poznati hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević službovao u Bijeljini kao profesor u Trgovačkoj školi od 1888. do 1892. godine. Za vrijeme boravka u našem gradu on je stanovao u kući Dr. Jakoba Kohuta.
(nastaviće se)
