Piše: Saud Grabčanović
Vjerski život u gradu Bijeljini za vrijeme Austro-Ugarske, rekonstrukcija starih i podizanje novih vjerskih objekata
Islamska vjerska zajednica: Dolazak novog kršćanskog okupatora u BiH u našem je gradu od strane muslimana bio prihvaćen sa velikom rezervom i nepovjerenjem. Kod običnog, najčešće nepismenog Bošnjaka Bijeljine, kao i kod polupismenih vjerskih službenika, vladao je panični strah da će novi okupator vršiti pritisak na muslimane i nastojati da poruši džamije i uništi sve tekovine islamske religije i kulture. Međutim, novi se okupator pokazao u sasma drugom svjetlu u odnosu na ono koje su Bošnjaci očekivali ! To više nije bila ona srednjovjekovna Austrija, poznata po vjerskoj netoleranciji i progonu drugih i drugačijih. To je sada bila jedna moderna monarhija utemeljena u duhu evropskog prosvetiteljstva i vjerske i etničke tolerancije, koji su proistekli iz evropskih buržoaskih revolucija sredinom XIX vijeka. Nova vlast nije pokazivala nikakvih loših namjera prema svojim podanicima muslimanske vjere. Nije bilo nikakvih progona, pogroma, pritisaka i vjerske netolerancije prema Bošnjacima. Naprotiv, Bošnjaci i njihovi prvaci, kako svjetovni tako i vjerski, bošnjački begovat i ulema, bili su priznati i uvažavani od strane novoga okupatora. Zatečena vjerska prava, postojanje muslimanskih vjerskih objekata, privatna svojina kako begovata tako i običnog stanovništva, te postojanje muslimanskih vakufa iz osmanskog perioda, za nove vlasti uopšte nije bilo upitno !
U vrijeme Austro-Ugarske u Bijeljini je bila izgrađena samo jedna nova džamija, tzv. Dašnica džamija. Ta je džamija bila podignuta 1905. godine. Podigli su je bijeljinski begovi Preljubovići. Imala je drvenu munaru i bila je od čerpića. Pored izgradnje ove nove džamije u Bijeljini su u doba Austro-Ugarske bile obnovljene i renovirane postojeće džamije. Tako je 1890/1891. godine bila temeljito renovirana „Atik-džamija“ u centru grada. Prema sjeveru je bila produžena za 9 metara, a u visinu podignuta za 2,5 metra. (Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, Tuzla 2006. str.81.). Tada je bila izgrađena i nova zidana munara ove džamije. Godine 1912. munara Atik džamije je dobila svoje drugo „šerefe“, po kojem je dugo godina kasnije bila jedinstvena u BiH !
Osim džamije u Dašnici, za vrijeme Austro-Ugarske u Bijeljini je 1882. godine bila podignuta i derviška tekija u Gvozdevićima, blizu mlina Vasilića. Tu je tekiju podigao šejh Sejfulah Ebul-Eis zade Iblizović rodom iz Sarajeva, zvani šejh Sejfija, koji je kao šejh predvodio derviše Helvetijskog tarikata u BiH. Za vrijeme Austro-Ugarske su i druge džamije u Bijeljini bile renovirane i dograđene. Tako je 1890. godine bila renovirana Krpića-džamija u Hambar-mahali. Tada joj je bila izgrađena nova zidana munara umjesto krovne drvene, kakvu je originalno imala. Istu takvu rekonstrukciju je 1909. godine imala i Salihbegovića džamija kada joj je zgrada obnovljena i izgrađena nova zidana munara, umjesto prvobitne krovne drvene munare. (Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, Tuzla 2006. str. 90.) Od muslimanskih vjerskih objekata koji su bili podignuti za vrijeme Austro-Ugarske možemo još izdvojiti i Helvetijsku tekiju u Gvozdevićima, podignutu 1882. godine.
Srpska pravoslavna crkva u Bijeljini: Stara srpska pravoslavna crkva je bila podignuta još doba osmanske vlasti, prije austrougarske okupacije. Podignuta je između 1867. i 1870. Godine, ali po tadašnjim osmanskim zakonima bez zvonika i prava na upotrebu zvona u vjerskoj službi. Zvonik srpske pravoslavne crkve kakav danas poznajemo je bio podignut tek 1879. godine nakon dolaska novog okupatora.
Katolička crkva u Bijeljini: Godine 1885. odvojena je Bijeljina od župe Brčko i stvoreni su uslovi za izgradnju bijeljinske župne crkve. (Katolički tjednik od 5. studenoga 2013.). Bijeljinska župa je inače najistočnija župa Vrhbosanske nadbiskupije. Crkvu je projektovao ugledni austrougarski arhitekta Josip Vancaš 1885. godine.Vancaš je morao smanjivati projekt za ovu crkvu i izraditi novi, zbog finansijskih ograničenja. Kamen temeljac za novu crkvu je bio postavljen 9. avgusta 1886. godine, a crkva je bila svečano blagoslovljena u junu 1887. godine. U novom projektu zvonik je postavljen bočno, vezan za podužu južnu fasadu, a ne uobičajeno. U današnjem obliku dovršen je tek ljeta 1913. godine. Prvi su župnici bili franjevci, a s prijelaza 19. u 20. stoljeće u župi pastoralno djeluju dijecezanski svećenici. Sazidana crkva više je puta obnavljana. Prvi patron župe bio je sv. Stjepan kralj. ( Župa Bijeljina – Prečisto Srce Marijino, 21. lipnja 2008. pristupljeno 31. ožujka 2017.) Sv. Stjepan Ugarski izabran je za patrona jer su bijeljinski Mađari počeli izgradnju ove crkve. Od 1937. crkva je imala pjevački zbor „Sv. Cecilija“.
Od 8. decembra 1952. zaštitnik je Neokaljano Srce Blažene Djevice Marije, danas Prečisto Srce Marijino. Zaštitnik župe se slavi kad i Blažena Djevica Marija Kraljica: 22. avgusta. Odlaskom Mađara nestala je praktično i potreba za tim svecem, a ljudima je bliža Majka Božja Bogorodica, te je izabrano Prečisto Srce Marijino. ( U katoličkoj crkvi u Semberiji mole se i pravoslavci, 17. veljače 2017.) Crkva je u tim vremenima bila povlašteno hodočasničko mjesto Gospi. Crkva Prečistog Srca Marijina nalazi se danas u Bijeljini između ulica Vojvode Stepe i Braće Gavrića.
Evangelistička crkva u Novom Selu: Zalaganjem sveštenika Gustava Juranjija, 1913. godine u Novom Selu je podignuta evangelistička crkva, a iste godine uveden je i telefon. ”…crkva je sazidana od ”Devaltove” nadaleko poznate pune opeke iz ciglane koju je Devalt sagradio u ovom selu. Stanovnici Neundorfa koje kasnije nosi i ime Franc Josefeld, Petrovo Selo i konačno Novo Selo, su u to vrijeme organizovali svoju i svoju opštinu, vodili matične knjige, organizovali razne opštinske službe u kojima je samo jedan službenik iz Bijeljine bio zaposlen dok su svi ostali bili iz redova mještana Novog Sela. Imali su svoju četverorazrednu školu u kojoj su pored ostalog, učili srpski i njemački jezik, kao i pisma ćirilicu, latinicu i goticu..” (Zabilježio Ibrahim Imširović, tekst priložio podnosilac peticije za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom, Medžlis islamske zajednice Bijeljina, dana 05.07.2003. godine.)
Jevrejska sinagoga u Bijeljini: Sinagoga je bila podignuta 1899. godine u Ćoralića mahali u tadašnjoj glavnoj gradskoj ulici Wilmastrasse. Nalazila se na praznom placu između stare autobuske stanice u gradu i hotela Drina (ranije Krin). Taj je jevrejski hram je bio veoma prostran sa galerijama na spratu i sa dva tornja. Sinagoga je sadržavala elemente istočnjačke arhitekture, bila je vrlo prostrana sa galerijom, tornjevima na sjevernom pročelju, kupolama u obliku lukovice. Imala je površinu od 625. m2, dvorište od 388 m2, kao i vrt. Posljednjih nekoliko godina pred Drugi svjetski rat su sinagogu opsluživala dva rabina, koje su stari bijeljinci popularno nazivali „jevrejske hodže“. Oni su, pored bogoslužja u hramu, vršili na smjenu i vjersku i prosvjetnu službu nastavom u Meldaru. Rabini su obavljali vjersku službu i u drugim vjerskim poslovima, pored ostalog i u vjerskom ritualu klanja stoke i živine za jevrejsko stanovništvo, tzv. košer. Jevrejsku sinagogu su srušili Nijemci iz Novog Sela na početku Drugog svjetskog rata 1941. godine.
(nastaviće se)
