Piše: Saud Grabčanović
Originalni izvještaji Glavne komande K&K vojske o zauzimanju Bijeljine
Izvještaj koji je bio poslan u Glavnu komandu u Zagreb:
„ Još 20. septembra naređeno je 26. pješadijskoj brigadi da se s tri bataljona uputi cestom prema Bijeljini do Donjeg Dragaljevca. Svrha joj je bila da štiti XIII diviziju na lijevom boku i istraži da li su istinite vijesti o sakupljanju ustaša (ustanika) kod Bijeljine. Dva dana prije toga disponovan je jedan odjel 25. pješadijske pukovnije u Brezovo Polje, a jedna satnija odatle do Vršana, da zaposjedne most preko potoka Gnjice te ga očuv, dok ne stigne brigada. Na 19. septembar otišle su pak ostale čete 24. pješadijske pukovnije u Dubravu (između Brčkog i Gradačca) , da razoružaju okolna sela. Međutim se pojavi na mostu deputacija muslimana koja ponudi predaju mjesta (Bijeljine). Na tu vijest povrati se pukovnija još isti dan iz Dubrave u Brezovo Polje. Ali u to se stadoše oveće ustaške čete približavati mostu i onu satniju neprestano uznemiravati. Ona se jedva mogaše braniti od napadaja. Napokon joj stiže pojačanje, te ustaše mradoše uzmaknuti.
Izjutra 20. septembra zaputi se 24. pješadijska pukovnija iz Brezovog Polja i uđe popodne bez zapreka u Bjelinu koju odmah razoruža. U mjestu nađe 2 časnika i 18 momaka redovitih turskih četa, a osim toga tri topa, četvora kola municije i veliku zalihu baruta.“
(Franz Noir, Erlebnisse eines ostereichischen Infanteristeu in Bosnien und der Hercegovina, Prag 1884. str.489.)
Zaposjedanje Bijeljine 20. septembra, izvještaj iz Budiševog štaba
„Nakon primanja deputacije iz Bjeline, sa kojom se general-major Budich sastao, ta mu je deputacija ponudila predaju grada. Uvažavajući važnost trenutka, pripremajući se za zauzimanje ove važne tačke, on je naredio 4. bataljonu 38. rezervnog pješadijskog puka, koji je odredio kao pojačanje da sa 3 / V baterijom krene odmah iz Brčkog u Bjelinu i da je zauzme. I on je sam nakon što je ostavio pola čete u Dolnjem Dragaljevcu, sa 24. linijskom pješadijskom pukovnijom krenuo na grad gdje je stigao u 15:00. K&K trupe su svečano sa pleh muzikom marševskim korakom bez borbe ušle u grad, koji je bio tako ustrajno odbranjen od Srba prije nekoliko godina. Dolazak K&K trupa u grad je bio primljen od stanovništva svih konfesija sa znacima tople simpatije. Dva bataljona su bila razmještena su po gradu, jedan je ostavljen na zapadnom izlazu, zauzeta je centralna utvrda kao i okolna utvrđenja a izvršene su pripreme za opšte razoružanje građana. U centralnoj gradskoj utvrdi komandantu K&K trupa Budichu su se predala 2 oficira i 16 turskih vojnika. Predali su 3 topa sa dosta municije, 60 konja, velike zalihe pješadijskog oružja sa vagonima municije i hrane. „
( Die Occupation Bosniens und der Hercegovina durch k. k. Truppen im Jahre 1878 Kriegsarchiv Wien / Abtheilung für Kriegsgeschichte Wien, 1879., str.699 )
Nakon zaposjedanja Bijeljine austrougarske trupe su zauzele i Janju, a nakon toga sva sela uz Drinu kao i grad Zvornik, koji se predao bez borbe. Budiševe su trupe zatim nastavile sa napredovanjem ka planini Majevici i dalje ka Donjoj Tuzli koja je bila njihov krajnji cilj, o tome nam govori izvještaj iz Glavne komande K&K vojske:
„1. bataljon 60. linijske pješadijske pukovnije napredovao je od Hana Orahovice na istočnoj strani uz tok potoka Orahovice prema Pipercima, a u samoj dolini 3. bataljon je napredovao od Lukavice. Navečer tog dana je linija koju je zaposjela divizije prolazila blizu grebena Majevice od Piperaca na lijevom krilu do izvorišta potoka Brka, gdje je bio ulogoren 2. bataljon 68. pješadijske pukovnije. Osim ovih događaja na krajnjem lijevom krilu korpusa, glavna kolona XIII divizije, njene pješadijske trupe su napredovale od Dubravice prema Hanu Sibošinica sa znatnim poteškoćama. Stanje puta je bilo loše između ovih mjesta. Ova mjesta predstavljaju opasne i važne kote kao i strme padine na Pećničkom brdu, pa je Gregner uništio glavne mostove. Elitne čete ove divizije i dio pješadijskih pionira bili su zadržani tokom fortifikacionih radova u Novom-Brčkom pa su prijelaze morali napraviti pješadinci pomoću lopata. Trupe su se stoga sastale tek u 5 sati popodne kad su sve jedinice stigle u kamp pored Hana Sibošnice, kada je padala noć. General-major Budich, koji je bez otpora razoružao Bjelinu i neka okolna područja i koji je svugdje pokrenuo mjere za uspostavljanje pravnih uvjeta, dobio je uputu da se ne upušta u nikakve dalekosežne poduhvate do trenutka donošenja odluke o napadu na Dolnju Tuzlu.“
( Die Occupation Bosniens und der Hercegovina durch k. k. Truppen im Jahre 1878 Kriegsarchiv Wien / Abtheilung für Kriegsgeschichte Wien, 1879. , str.707. Bijeljina se spominje u ovoj knjizi ravno 25 puta pod imenom „Bjelina“).
Pad Donje Tuzle i konačna K&K okupacija naše zemlje
Nakon velike ofanzive njihove III i IV divizije i žestokih okršaja na planini Majevici, austrougarske trupe su uspjele zauzeti Donju Tuzlu 22. septembra 1878. godine. Carske trupe su uspjele zauzeti Donju Tuzlu tek nakon duge i iscrpljujuće dvomjesečne borbe sa bošnjačkom samoorganizovanom vojskom. Posljednje operacije u okupaciji naše zemlje vođene su u Bosanskoj Krajini, gdje je bio koncentriran veliki broj bošnjačkih vojnika. Iako je i na ovom području pružen veliki otpor, nije bilo dovoljno snage da se odupre modernoj evropskoj vojsci. Zauzećem Velike Kladuše 20. oktobra 1878. godine operacija okupacije Bosne i Hercegovine je bila i zvanično završena. Uslijedio je period od 40 godina austrougarske okupacije, koji će donijeti veliki privredni i kulturni preporod i napredak našoj zemlji koja će od zaostale agrarne osmanske provincije postati moderna industrijska država čije će stanovništvo doživjeti neslućeno blagostanje.
